Miroslav Krleža, hrvatski klasik

Hrvatska je sa svim svojim prednostima i nedostacima, bogatom poviješću, političkim zabludama, ali i perspektivnom sadašnjošću, oduvijek bila Krležina osnovna tema

Miroslav Krleža, veliki hrvatski pisac i pjesnik, proživio je 20. stoljeće i na osebujan način utjecao na njegov tijek. U doba Balkanskih ratova, 1912/13, započeo je spisateljsko djelovanje, koje je završilo njegovom smrću 1981. U međuratnom razdoblju postao je vodeći hrvatski autor, štoviše vodeći autor cijele Jugoslavije. Slijedili su ga čitavi naraštaji pisaca, najprije u dvadesetim i tridesetim godinama, a zatim i u pedesetim i šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Bio je prvi koji je u književnosti zastupao ljevičarske ideje, a potom se udaljio od takvih tendencija, i to čim je počela dogmatizacija ljevičarske književnosti u Sovjetskom Savezu. To je argumentirao tvrdnjom da loša lijeva književnost više škodi lijevim idejama nego što im koristi. Upravo je ta dijalektika Krležino glavno obilježje. Stvari je isključivo dijalektički promatrao, razmatrajući jednu stranu istodobno je razmatrao i drugu; razmatrajući kako nastaje neki proces uviđao je kako postaje vlastita opreka; sagledavao je stvari s dvaju ili više gledišta, stalno zadržavajući višeperspektivnost. Bio je podjednako dijalektičar i u političkom i u umjetničkom smislu. Od dvadesetih se godina kao ljevičar borio protiv desničarskih konzervativnih crkvenjaka, ali i protiv lijeve dogmatične umjetnosti koja je izdala istinsku lijevu umjetnost. Pedesetih se godinama zalagao za otvaranje prema realizmu, no nije odobravao zapadnjačku apstraktnu umjetnost. Iako je tijekom čitavog života zazirao od ekspresionizma, na početku ga i oštro kritizirao, sasvim je doraslo tridesetih godina prevodio razne njemačke ekspresionističke pjesnike, takoreći pjesme ekspresionista protiv ekspresionizma.

Krležino je europsko znanje bilo potpunije od znanja većine njegovih suvremenika. No ipak je čudno kako nije imao razumijevanja za velik broj iznimnih umova

Miroslav Krleža bio je Hrvat i hrvatska ga je sudbina neprestano pratila, i tijekom Prvoga svjetskog rata, i u međuratnoj Kraljevini Jugoslaviji, i nakon Drugoga svjetskog rata. Najprije je snivao o Hrvatskoj oslobođenoj od Austrije i uključenoj u južnoslavensku federaciju, da bi već zarana u socijalističkoj lenjinovskoj formuli vidio prikladno rješenje hrvatskoga pitanja, koje se potom ostvarilo u Titovoj viziji Jugoslavije. Ipak, u privatnim je razgovorima, osobito u posljednjim godinama života, često izražavao sumnju u vladajuće jugoslavenstvo. Bilo mu je jasno da je isključivo Titov lik ono što drži jugoslavensku federaciju. Već je u dvadesetima bio blizak Titu i uživao njegovu osobitu potporu prilikom ideoloških sukoba unutar Partije. Kako je sam govorio, nije želio nadživjeti Tita da ne mora vlastitim očima vidjeti koje će se čudo dogoditi: naravno, čudo raspada Jugoslavije.

Portretist Zagreba

Razumljivo je da je Krleža mislio kao Hrvat, govorio je i pisao hrvatski; baš kao što su Srbi govorili i pisali srpski, a kako bi inače? Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski nitko u Jugoslaviji nije govorio. Nedvojbeno je Krležin hrvatski nadilazio onaj književni (utemeljen na novoštokavskoj ijekavici), koji se podučavao u školama. Stara književnogovorna tradicija kajkavskoga dijalekta u potpunosti je opstala u Krleže, pogotovo u nekim njegovim najvažnijim djelima. Upotrebljavao je čak i srpsku ekavicu u posebne estetske svrhe. No načelno je uvijek pisao hrvatski – kao uostalom svi hrvatski pisci. Bio je Hrvat i po tome što je cijeli život, izuzevši nekoliko putovanja, proveo u Zagrebu. Rođen je i umro u Zagrebu; u njemu je tijekom više desetljeća živio u jedanaest stanova, i stoga ga poznavao napamet. Također se tijekom života osvjedočio o njegovu razvoju od provincijalnog austrougarskog gradića s jedva 60.000 stanovnika do milijunskoga grada. No pritom je uvijek i isključivo percipirao stari Gornji i noviji Donji grad. Novonastala ga predgrađa nisu zanimala. Evo što je rekao o svom gradu:

Nipošto ne želim biti neka vrsta odvjetnika Zagreba. Evo što meni znači ovaj Zagreb: ja sam ovdje rođen, i bilo kako bilo, ovo je još uvijek jedini naš grad u kojem se može urbanizirano živjeti. Ovdje prođe šest mjeseci a da ne sretneš nijednog poznanika, dok u Beogradu upoznaš sve u roku od pet minuta. Svi trče za tobom.

Topografska preciznost i pretežno negativne konotacije kojima je takozvani dvokatni Zagreb prikazan u Krležinim djelima kao „crna, blatna, nesretna, zaključana provincija“ stvaraju taj grad trajnim mjestom zbivanja svih krležijanskih socijalnih, ideoloških i emocionalnih sukoba. Krešimir Nemec, istraživač hrvatske gradske umjetnosti, kaže da je Krležina slika Zagreba najsloženiji portret urbanoga prostora u hrvatskoj književnosti. Nitko nije poznavao jezike koji su se govorili u starom Zagrebu toliko dobro kao Krleža: agramski kuhinjski hrvatski jednostavnih ljudi, agramski njemački obrazovanih slojeva. Oživio je i jedan i drugi u svojim djelima. Danas postoji samo malen broj onih koji bi ih još mogli razumjeti.

U međuratnom razdoblju Krleža je u početku doživljavao Jugoslaviju kao srpsku monarhiju, od 1929. kao kraljevsku diktaturu, politički ovisnu o europskim silama, i to prvotno o državama potpisnicama Versajskog, odnosno Trianonskog ugovora, a poslije o Njemačkoj i Italiji. Kao socijalist nije mogao prihvatiti okrutni kapitalizam, progon radničkoga pokreta i komunista. Kao politički djelatnik i izdavač ljevičarskih časopisa u staroj je Jugoslaviji zauzimao poziciju na ekstremnoj ljevici, no tijekom tridesetih godina došao je u sukob sa staljinističkim dogmatičnim lijevim snagama. Prizvuk trockizma ga je pratio, tako da je tijekom rata dospio u vrlo nezgodan položaj, našao se naime na ničijoj strani.

Naravno, Krleža je na neki način bio i Jugoslaven, nakon Prvoga svjetskog rata i formalno, a nakon Drugoga svjetskog rata dugi niz godina i iz uvjerenja, iako je rano uvidio sve nedostatke koji su bili nametnuti jugoslavenskim republikama, što je proizlazilo iz Srbije. (Primjerice, jako je patio njegov rad na enciklopedijama zbog neprestanih intervencija iz Beograda.) Krleža je promatrao jugoslavensku sudbinu bez ikakvih iluzija. Nimalo nije vjerovao da će Jugoslavija prosperirati nakon Titove smrti. A opet, bio je svjestan da je u Jugoslaviji nastalo jedinstveno književno tržište, od kojega je i sam znatno profitirao: i u Beogradu i u Ljubljani imao je svoju publiku, sva su njegova djela bila prevedena na slovenski i makedonski. Beogradska je kazališna publika čeznula za njegovim djelima. Budući da je bio nezadovoljan zagrebačkim izdavačima, godine 1973. potpisao je ugovor o izdavanju sabranih djela sa sarajevskom izdavačkom kućom Oslobođenje. I to dokazuje da je Krleža svoje djelovanje smatrao jugoslavenskim, nadilazeći granice vlastite republike. No, u biti, bio je Europljanin, i to ne u smislu političke europocentrističke ideologije, nego u doslovnom smislu: usprkos suparništvima koja nisu jenjavala među europskim velesilama i općem uviđaju da će među njima doći do krvavih sukoba, Krleža je Europu doživljavao i shvaćao kao duhovnu silu.

Govorio je nekoliko europskih jezika – osim materinskoga služio se njemačkim, francuskim, mađarskim, ruskim i talijanskim, jedino nije dobro poznavao engleski. Putovao je po Europi, poznavao je Austriju i Mađarsku, osobito Beč i Budimpeštu. Osim tih država, poznavao je i Srbiju, Francusku – osobito Pariz – a bio je i u Njemačkoj, Rusiji i Italiji. Dulje je vremena živio u Čehoslovačkoj i Poljskoj. Njegovi ga eseji otkrivaju kao kozmopolitskog Europljanina. Njemačka, francuska i mađarska književnost bile su mu jednako bliske kao južnoslavenske. Napisao je veličanstvene eseje o Raineru Mariji Rilkeu, o Karlu Krausu, o Marcelu Proustu. Često se pozivao na Shakespearea i Byrona. Osobno je poznavao Karla Krausa, poljsku spisateljicu Zofju Nałkowsku, Jeana-Paula Sartrea i mnogo ruskih pisaca. Njegovo je europsko znanje bilo potpunije od znanja većine njegovih suvremenika. No ipak je čudno kako nije imao razumijevanja za velik broj iznimnih umova. Njegov se nihilizam obrušavao na autoritete poput Dantea, Goethea, Tolstoja i Dostojevskog, Thomasa Manna i Ivu Andrića, dok se divio Heinrichu von Kleistu, Maksimu Gorkom, Marcelu Proustu, Karlu Krausu i Raineru Mariji Rilkeu.

Još od mladih dana Krleža je naginjao komunizmu ili, bolje rečeno, lenjinizmu. Lenjin kao pobjednik Ruske revolucije bio mu je nenadmašiv idol. Rješenje južnoslavenskih političkih problema bilo mu je zamislivo samo pod znakom Lenjina. Jasno, bio je lenjinist po zalaganju za malog čovjeka, a protiv vlastodržaca. No unatoč takvim uvjerenjima, Krleža je ostao dijalektičar koji je ubrzo prepoznao i suprotstavio se staljinističkom marksizmu i lenjinizmu. Njegovo isključenje iz Partije 1940, kao i njegov odnos prema partizanskom pokretu, vrlo su diskutabilni. Vjerojatno je nakon Drugoga svjetskog rata postao tajnik Zagrebačke akademije, a da nije pripadao Partiji. Budući da je od vremena krize unutar Informbiroa iz 1948. čvrsto podupirao Tita, nije si više mogao priuštiti kritiziranje jugoslavenskih prilika. Tek je po potpisivanju sporne Deklaracije 1967. pokazao otpor prema nametnutoj homogenizaciji nacionalnosti i jezika u Jugoslaviji. Bio je svjestan svog postupka te je napustio Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske.

U logična čudesa njegove biografije pripada i činjenica da je bez položene mature i studija postao začetnikom Jugoslavenske enciklopedije. No nije postojao nijedan drugi um koji se isticao takvom erudicijom, što dokazuju Krležine usmene i pisane izjave. Ne može se reći da je svoje golemo znanje samozatajno držao za sebe. Ponekad se pritom radilo o pozi autodidakta koji se htio dokazati, no njegovi razgovori (a pogotovo polemike) često otkrivaju sveznalicu skrivenu u njemu. Brzo je posegnuo za podrugljivim registrom; kad bi govorio o Danteu, Tolstoju, Dostojevskom, Goetheu ili Thomasu Mannu, služio se svim floskulama prezira.

No mnogo je važnije istaknuti da se Krleža u svim situacijama pozivao na razum, na racionalno rješavanje problema i na mirotvorstvo. Njegove su lucidne analize međuratne europske politike predvidjele nadolazeći rat, no to ga nije uspjelo spriječiti. Nitko nije htio poslušati glas iz nekakva opskurnoga kuta Europe. No s današnjim odmakom, treba se diviti njegovu oštrom umu i misaonoj jasnoći.

Neklasični klasik

Krleža je bio klasik u pravom smislu riječi, iako je taj status u suprotnosti s njegovim vlastitim viđenjem sama sebe. Bio je klasik ako pod time podrazumijevamo onoga koji je unutar svih književnih vrsta pisao izvrsna djela, koji se bavio svim temama (od onih najintimnijih do javnih), koji je svladao sve stilove i forme, koji je bio jednako kreativno otvoren prema staroj i novoj umjetnosti i koji je nadasve svojom umjetnošću stvarao vlastitu epohu. Njegovi romani, drame, lirika, eseji, polemike, njegovi dnevnici, pa čak i intervjui iz posljednih godina života, dokazuju da je Krleža stvarao „klasike“ na najnekonvencionalniji način. Njegove su inovacije nadahnule cijele naraštaje hrvatskih i jugoslavenskih pisaca, kako to navodi Marijan Matković, njegova „mješavina esejistike i beletristike“ kojom su prožeti njegovi romani i drame, slobodno oblikovani i rimovani stihovi njegove lirike te nezamjenjiv spoj kajkavskog jezika i baroknog stila Balada Petrice Kerempuha. No složena proza njegovih dnevnika svakako je Krležin najautentičniji izričaj. U njima, kao i u intervjuima, Krleža je odredio i protumačio svoja djela i svoj pogled na život. Ništa nije htio prepustiti slučaju. Iako nije jednostavno odnositi se neutralno prema životu, ipak trebamo uzeti sve to u obzir, a da pritom ne podlegnemo Krležinoj samouvjerenosti.

Među suvremenicima njegova ranga svakako se ističe Jean-Paul Sartre, blizak Krleži po političkom angažmanu, ali i u spisateljskom smislu, zatim Gorki, osobito u pogledu umjetničkog autoriteta i pripovjedačke snage. No postoji samo jedan pisac što posjeduje i klasičnu univerzalnost žanrova i identični ljevičarski angažman: to je Bertolt Brecht. On je blizak Krleži kao umjetnik, iako su bili različitih naravi (Krleža ga je smatrao „nezanimljivim“) i životnih sudbina. Dovoljno je usporediti pjesme Majke Hrabrosti i Balade Petrice Kerempuha: istoga su stila, iste teme, iste umjetničke namjere.

Ipak, postoje male osebujnosti koje tvore drukčiju sliku o Krleži. Prikazi odnosa između crkvenih uglednika često su toliko intenzivni i živahni da potpuno odudaraju od ateističkih autorovih stajališta. Krleža često koristi vremenske oznake prema crkvenom kalendaru. Često spominje imendan, koji pada na dan svetog Kamila (18. srpnja), a glavnoga je junaka posljednjeg romana Zastave nazvao Kamilo Emerički. U njegovim djelima često se pojavljuju autobiografski elementi, očite autobiografske crte krase velik broj njegovih junaka. No ne treba površno odgonetavati njihove prave identitete. Štoviše, autobiografski i neautobiografski elementi vrlo su vješto isprepleteni. Intimni detalji veze između Kamila Emeričkog i pjesnikinje Ane Borongaj, primjerice, preuzeti su iz priča Krležina prijatelja Ervina Šinka, a odnose se na stvarnu mađarsku pjesnikinju Annu Lesznai. U Krležinim djelima ima podjednako očiglednih kao i skrivenih (i izbrisanih) autobiografskih elemenata. No onaj najznakovitiji i najkarakterističniji krležijanski element svakako je govor njegovih likova. Većina njegovih junaka služi se stilom velikih tirada, poznatih iz njegovih eseja i polemika. U njega su upleteni i citati, erudicijske asocijacije, nizanja, rijetke riječi, objašnjenja itd. Nošen raskošnim sintaktičnim teksturama, čitatelj se brzo navikne na taj nezamjenjiv stil. Ni jednom Krležinom nasljedniku nije uspjelo oponašati ni nastaviti taj stil. Naravno, baš je taj stil njegovo glavno obilježje. On je velika poteškoća svim prevoditeljima. Velik broj ulomaka, pa čak i čitava djela – primjerice, Balade Petrice Kerempuha – naprosto su neprevodive. Strani čitatelj mora se zadovoljiti tek skromnim nadomjescima.

Krleža i samostalna Hrvatska

I na kraju možemo se zapitati: kako bi Krleža prihvatio novu samostalnu Hrvatsku, nastalu deset godina nakon njegove smrti po raspadu Jugoslavije? Sigurno je da bi slobodna samostalna Hrvatska sa svojim povijesnim granicama, sa Slavonijom, Dalmacijom, unutrašnjim dijelovima i Istrom, odgovarala njegovim predodžbama. Činjenica da su se Hrvati vlastitim snagama suprotstavili srpskoj agresiji pod okriljem jugoslavenske zastave pobudila bi njegovo divljenje. Sigurno bi pozdravio postojanje Hrvatske s vlastitim financijskim proračunom, vlastitom vojskom, mornaricom i vanjskom politikom; njezino postojanje bez kralja i jednostranačkog sustava. No trebao bi se pomiriti s činjenicom da je socijalizam propao diljem svijeta te da ga je zamijenila kapitalistička tržišna privreda u svim segmentima života. Sigurno bi negodovao i ponovno bi se okomio na svoje stare mete. Nakon neplodne socijalističke faze bez prikladnih tema, pronašao bi teme koje su slične onim osnovnima iz njegovih ranih i srednjih djela: to su građansko-kapitalistički odnosi, korupcija te isprepletenost političkog i privrednog sektora. Iako su sve ovo nagađanja, jedno je sigurno: Krleža je pisao u kapitalizmu; socijalizam mu je pružao oskudnu lepezu tema. U posljednjem romanu Zastave on je posegnuo za nekadašnjim temama, nadasve za temom hrvatskoga pitanja. Zatvarajući krug, posljednjim se djelom vratio počecima. Iz toga proizlazi da je Hrvatska sa svim svojim prednostima i nedostacima, bogatom poviješću, političkim zabludama, ali i perspektivnom sadašnjošću, oduvijek bila Krležina osnovna tema. Kao što Krleža nije zamisliv bez Hrvatske, tako ni Hrvatska nije zamisliva bez Krleže.

(za Vijenac prerađeno prvo poglavlje

autorove knjige Wer ist Miroslav K.?,

Wieser Verlag, Klagenfurt, 2010)

S njemačkoga preveo André Posmodi