Minuciozno tekstološko putovanje

U Zagrebu je nedavno predstavljen treći svezak kritičkog izdanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić koje uređuje Vinko Brešić, a izdaje brodski ogranak Matice hrvatske. Nakon prvoga sveska u kojem je na visokoj tekstološkoj razini Berislav Majhut u suradnji sa Sanjom Lovrić priredio romane Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913) i Jaša Dalmatin (1937), u ovom su izdanju Tvrtko Vuković i Ivana Žužul prvi put okupili sve autoričine basne i bajke. Prvi dio knjige donosi Priče iz davnine, zbirku od sedam bajki i priča koje su autoricu učinile svjetski poznatom: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Lutonjica Toporko i devet župančića, Sunce djever i Neva Nevičica.

Prir. Tvrtko Vuković i Ivana Žužul, Ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu, 2011.

Priređivači su im pristupili filološki brižljivo, ravnajući se prema posljednjem autoriziranom izdanju iz 1926. Već na početku ustanovili su kako je to izdanje u odnosu na ona iz 1916. i 1920. znatnije izmijenjeno. Uzevši kao polazišni tiskani predložak iz 1926, priređivači su kolacionirali pojedina izdanja i rukopisnu ostavštinu Ivane Brlić-Mažuranić koja se čuva u Arhivu obitelji Brlić u Brodu. Pronašli su pritom znatne razlike, na fonološkoj, morfološkoj, a ponegdje i na sintaktičkoj razini, između ovog i kasnijih izdanja, čak i onog iz edicije Stoljeća hrvatske književnosti, a pogotovo Pet stoljeća hrvatske književnosti. Kako u Pet stoljeća nije naznačen izvor iz kojeg su tekstovi preuzeti, priređivači smatraju da su „u odnosu na posljednju autoriziranu tiskanu redakciju mnoge riječi ispuštene, a mnoge promijenjene, provedeno je jednačenje po zvučnosti, gramatički su modificirani i glagolski oblici itd.“ Svoj su posao stoga prikazali kao rasvjetljavanje puta tekstova iz Priča iz davnine kako bi „usporedbom uspostavili odnose između postojećih relevantnih inačica“. Uz svaki pojedini tekst donose se razlike i inačice, neovisno o tome može li se sa sigurnošću ustanoviti jesu li intervencije u tekstu nastale u prostoru između rukopisa ili strojopisa i prvotiska iz 1916. doista autorske. Da bi taj lov u mutnom, potraga za, kako navode, obično neuhvatljivim autoriziranim tekstovima, bio što pregledniji, Vuković i Žužulova uz svaki su tekst donijeli otklone u rukopisnim te strojopis-nim i tiskanim inačicama, čime je zornijom postala spoznaja o brojnim priređivačkim i uređivačkim intervencijama. Od osam uvrštenih bajki, dvjema strojopisnim i rukopisnim inačicama nisu mogli ući u trag. Kako je Potjeh tražio istinu i Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica ovdje su objavljene u usporedbi s prvim tiskanim izdanjima, ali bez sačuvanoga rukopisa ili strojopisa. Rezultat je takva minuciozno provedena filološkog rada, usporedbe s tiskanim i postojećim rukopisnim inačicama i izrade kritičkog aparata, i uvelike olakšana filološka analiza Priča iz davnine. Uz njih su, na kraju knjige, objavljene i reprodukcije ilustracija iz prvog izdanja iz 1916. Petra Orlića, šest akvarela s kojima Ivana Brlić-Mažuranić nije bila zadovoljna te one koje je za englesko i dopunjeno hrvatsko treće izdanje Priča izradio Vladimir Kirin, a kojima je bila zadovoljna i autorica i izdavač.

Jednaka metodologija vidljiva je i u drugom dijelu knjige u kojem su okupljene basne i bajke objavljivane u časopisima. Riječ je o četiri bajke: Priča o goropadnom Mili i šestorici ptića rodovića, Zlatna ptica i dijete ubogarsko, Trgovac Nav, Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći te četiri basne: Ezop i žabe, Dvije koze, Pas i vuk, Majmun i delfin. U trećem dijelu knjige nalaze se bajke i basne koje nisu objavljene za autoričina života: bajke Priča o sultanu Abdali, Zašto se rodila bijedna Lera i njezino siroče, Djevojčica i neman, basne: Lav i krmača, Gavran i lija, Žabe traže kralja, Kućica a odveć golema, Derviš, ptičica i soko-dobrotvor. Njihov prvi sustavniji izbor napravljen je 1943. u urednički nepotpisanu izdanju Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, čiji je ravnatelj bio Mate Ujević. Knjiga je, za razliku od Priča iz davnine, ostavila blijed dojam i kod kritike i kod publike, a usporedbom tekstova priređivači su uočili znatne razlike: kraćenja, preoblikovanja teksta, niz jezičnih intervencija u odnosu na inačice objavljene u časopisima za autoričina života. Zbog toga, iako je posmrtno izdanje Bajki i basni zauzelo određeni položaj samim svojim položajem u našoj kulturi, priređivači su ga, zbog niza otklona i nepouzdanosti, ostavili po strani te izabrali autorizirane inačice koje su tekstološki opisali i nanovo poredali.

Minuciozni filološki rad, akribija i tekstološka skrupuloznost kojima su Ivana Žužul i Tvrtko Vuković priredili ovo kritičko izdanje Bajki i basni nanovo je potvrdila ozbiljnost projekta izdavanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić kojega se, ispravljajući tako više desetljeća staru obvezu prema autorici, ali i prema domaćoj znanosti i kulturi, prihvatio Vinko Brešić. Ovakvim radom ne samo da je sada nezamislivo ijedno novo objavljivanje djela Ivane Brlić-Mažuranić koje ne bi polazilo od spoznaja koje ta izdanja iznose nego su i samu pojmu kritičkog izdanja postavljeni vrlo visoki standardi.