Manifest protiv zaborava i smrti

Monodrama -Jednostavno kom-pli-cirano koju je kaza-li-šte Mitropa postavilo u su-radnji sa Scenom Amadeo i Austrijskim kulturnim forumom potresna je životna priča čovjeka na kraju životnoga puta. Glumac, pjesnik, umjetnik vlastitim je izborom zatočen u stanu u kojem ga okružuju uspomene, ali i duhovi prošlih vremena. Bernhardov tekst dramaturški je prilagodio Pavo Marinković, ujedno producent predstave, a redateljski ga je postavila Svetlana Patafta. Ljetna Amadeova scena u atriju Prirodoslovnog muzeja bolje funkcionira kao koncertna pozornica, tako da je svaka dramska izveba na njoj glumcima mnogo teža nego što bi to bila u nekom zatovorenom scenskom prostoru. Još kada je u pitanju zahtjevan, ispovjedan, slojevit, ironičan, ponekad filozofski, a ponekad vrlo intimno intoniran dramski predložak, kao što je Berndhardov, zadaća je glumcu još i teža. Valja još reći da je monodrama, iako produkcijski vrlo zahvalna, za svakoga glumca jednako velik izazov kao i opasnost. Iako vrlo čest oblik glumčeva „obračuna sa samim sobom“, tajnama glumačkoga zanata i osobnim životnim bilancama, monodrama postaje i opterećenje. Pogotovo kada lik u monodrami s glumcem koji ga tumači i njegovim „glumačkim habitusom“ ima malo toga zajedničkog.

Žarko Potočnjak u zahtjevnoj dramskoj ulozi

Monodrama Jednostavno komplicirano (Einfach kompliziert) izvedena je premijerno u povodu obljetnice piščeva rođenja u bečkom Academie-theateru u režiji legendarnoga Clausa Peymanna, a ulogu ostarjeloga glumca igrao je Gert Voss.

Austrijska je predstava proglašena genijalnom, dok bi hrvatska postava prošla gotovo nezapaženo da nije Žarka Potočnjaka, koji se u ovoj monodrami nije samo borio sa slojevitošću i ubojitom, razoružavajućom ironijom Bernhardova teksta, već i s predrasudama publike i kritike. I to iskreno i srčano. Na premijeri predstave u srpnju te su predrasude, nastale zbog navike publike da Potočnjaka gleda mahom u komičnim i tipskim ulogama, rezultirale grobnom tišinom tijekom cijeloga prvog dijela predstave. I reakcijom na svaku, pa i najmanju mogućnost smijeha. Scenografija predstave, s velikom škrinjom i stražnjim zidom na kojem je postavljeno zrcalo (poslije se ono pomiče da bi u prostor ušla djevojčica Katarina) te nekoliko očigledno starih fotografija Potočnjaka je prisilila da se osloni isključivo na vlastite performativne mogućnosti kojima će zadržati pozornost publike. Biografija ostarjeloga glumca koju saznajemo tijekom izvedbe digresivno je prekidana lamentiranjem o starenju, degeneraciji životnih funkcija i umiranju zbog zaborava. Onome koje se dogodi i mnogo prije nego što netko stvarno umre. Obračun glumca s osobnim životnim i umjetničkim pogreškama, s neodigranim i zapaženim odigranim ulogama u izvedbi Žarka Potočnjaka, postao je potresno autobiografsko svjedočenje. Zajedno sa svim grotesknim gestama koje lik što ga tumači razotkrivaju kao ekscentrična, sebična mizantropa s naznakama devijantno nacionalističkih i agresivno isključivih životnih i umjetničkih stajališta. Pritom je, posebno u drugome dijelu predstave, Potočnjakova izvedba postajala sve sigurnija i opuštenija i istodobno sve dalja od glumačkoga registra na koji je taj vrlo poznat i omiljen glumac naviknuo gledatelje. Jedini sporni trenutak te „manifestacije glumačke moći“ ulazak je djevojčice Katarine na scenu. I prije no što se ona pojavi, jasno je da joj je namijenjena uloga rušenja svijeta u koji nas Glumac uvlači i čini nam ga vjerojatnim. Ipak, stanovita nespretnost u izvedbi ne stvara metaforu (Katarina je za Glumca veza sa stvarnim svijetom, ali i sjećanje na djetinjstvo i mladost) već cijelu izvedbu spušta u realnost, što pojedine njezine dijelove čini još mučnijima i težima. Glumačko i osobno razotkrivanje Žarka Potočnjaka u predstavi Jednostavno komplicirano predstava je namijenjena zahtjevnijoj publici koja od kazališta ne traži samo zabavu, a rijetku priliku da iznimna komičara gledamo u zahtjevnoj dramskoj ulozi ne treba propustiti.