Mali junaci velikog ekrana

Tijekom posljednjih nekoliko godina duh filma za djecu u domaćoj je kinematografiji nakon poduljeg zatišja ponovno pušten iz boce

Ako je suditi po produkciji tijekom posljednjih nekoliko godina, duh filma za djecu u domaćoj je kinematografiji nakon poduljeg zatišja ponovno pušten iz boce. Slikovito rečeno i doslovno i metaforički, jer su nakon Duha u močvari Branka Ištvančića iz 2006. ove godine u Puli premijerno prikazani Duh babe Ilonke Tomislava Žaje i Koko i duhovi Daniela Kušana, a već se radi i na novim celuloidnim pustolovinama Koka i njegovih prijatelja. Prihvatimo li tezu da je snimanje filmova za djecu znak sređivanja stanja i odnosa u nekoj kinematografiji, da ne kažem njezine profesionalizacije, brzopleto moglo bi se zaključiti da hrvatski film uplovljava u mirnije vode. Je li tomu uistinu tako, znat ćemo tijekom sljedeće petoljetke, kada se ritmom od približno jednog filma godišnje planira realizacija još četiri nastavka serijala o Koku. Ako se ti planovi ostvare, uz možda još poneki projekt, moći će se reći da je u hrvatskoj kinematografiji oživljena tradicija snimanja dječjih filmova, kao i da u komercijalno vrlo moćnu segmentu s profiliranom ciljanom publikom pokušavamo slijediti svjetske trendove. Uistinu, bilo je konačno i vrijeme da se u doba Harryja Pottera, Kronika iz Narnije, Alice u zemlji čudesa, Arthura i Maltazarda i drugih dječjih hitova netko sjeti da i mi imamo poneko rasno konjsko grlo za utrku.

Kadar iz filma Duh babe Ilonke

A nekad su se u Hrvatskoj snimali vrlo uspjeli filmovi za djecu, od prvoga domaćeg dječjeg filma Sinji galeb iz 1953, adaptacije romana Družina Sinjeg galeba Tone Seliškara u režiji Branka Bauera, preko također Bauerovih Milijuna na otoku snimljenih prema scenariju Arsena Diklića, potom Izgubljene olovke Fedora Škubonje, Zlatnim lavom za dječji film ovjenčana Opasnog puta Mate Relje, Vukotićeva Sedmog kontinenta, prilagodbe romana Družba Pere Kvržice Mate Lovraka u režiji Vladimira Tadeja, nekad među mlađim gledateljima kultnoga Vuka Samotnjaka Obrada Gluščevića, antologijskoga Reljina Vlaka u snijegu prema još jednom Lovrakovu romanu, do opet Tadejevih Hajdučkih vremena temeljenih na pripovijetkama Branka Ćopića i Tajne starog tavana istog redatelja. Vladimir Tadej filmu za djecu vratit će se i Kanjonom opasnih igara iz 1998, a u međuvremenu će Zoran Tadić 1986. realizirati TV-seriju Ne daj se, Floki!, koja je 2000. dobila filmsku inačicu, a Branko Schmidt 1990. potpisati seriju Operacija Barbarossa, adaptaciju Kušanova Zagonetnog dječaka, koja formalno ipak ne pripada filmovima za djecu.

Adaptacije popularnih romana

Iz pobrojanih domaćih naslova, zaključno s ekranizacijom romana Duh u močvari Ante Gardaša i najnovijeg Koka i duhova, baš kao i aktualnoga holivudskog i svjetskog trenda u kojem na velikom ekranu oživljavaju čarobnjaci, patuljci i ostali mali junaci iz bestselerske proze namijenjene mlađim čitateljima, jasno je da među filmovima za djecu dominiraju adaptacije popularne dječje književnosti. Ponajprije riječ je o tome da su filmovi za djecu ili dječji filmovi oni koji tematikom, obradom motiva bliskih i razumljivih ciljanoj publici te formom, čvrstom fabulom te dinamičnom i jasnom pričom odgovaraju dječjoj dobi, jer se time zadovoljavaju emotivne potrebe malih gledatelja. Glavni su junaci dječjih filmova dakako djeca, zbog prevladavajućeg pustolovnog duha i ugođaja, ali dijelom i zbog patrijarhalnog odgoja, većinom dječaci, koji zahvaljujući modernijim nazorima i svojevrsnoj političkoj korektnosti uloge protagonista danas sve češće dijele s djevojčicama. Oni su uglavnom u dobi od deset do trinaest godina, a poželjno je da nemaju više od četrnaest, jer s udaljavanjem od djetinjstva njihove pozitivno infantilne zgode gube prihvatljivu razinu naivnosti i vjerodostojnosti, koju često valja uzeti s odmakom. Kroz celuloidne baš kao i literarne pustolovine djeca se najčešće kreću u parovima ili organizirani u družine s jasno istaknutim vođom, koji se ostalima nameće bistrinom, hrabrošću, domišljatošću, požrtvovnošću i emotivnošću. Ponekad, kao primjerice u Koku i duhovima, vrline su ravnopravno raspoređene na više djece, zbog čega su ona za ostvarenje cilja od sama početka prisiljena na međusobno uvažavanje i suradnju, čime se očekivano afirmiraju prijateljstvo i zajedništvo.

Naivnost u detektivskom žanru

Važna je stavka u filmu za djecu odnos djece i odraslih, s ekstremima u kojima su odrasli gdjekad posve isključeni iz radnje ili su pak djeca u potpunosti integrirana u svijet odraslih. Ipak, odrasli su najčešće tu negdje, oni nikad nisu središnji likovi, u roditeljskim, drugim obiteljskim i učiteljskim figurama simboliziraju stabilnost i sigurnost svijeta koji okružuje mlade junake, često su negativci, a ponekad tek statisti. I kad se suprotstavljaju odraslima, djeca time žele dokazati vlastite vrijednosti i na stanovit način steći ulaznicu ili kredibilitet za (skori) ulazak u svijet starijih. Odrasli su redovito pojednostavnjeni, svedeni na tipske figure i malokad trodimenzionalni, dobrohotni su i pomalo naivni, odnosno nisu sasvim realistični i često su infantilni, u skladu s potrebama radnje i u želji za približavanjem ciljanoj gledateljskoj skupini. Ponekad, kao recimo u Spielbergovu filmu E.T. ili recentnom spilbergovskom fantastičnom akcijskom trileru Super 8 u režiji J. J. Abramsa, preminuli ili odsutni roditelji dramski funkcioniraju kao oni kojih nema, odnosno kao donedavno nazočni simboli obiteljskog sklada i stabilnosti u suočenju s čijim iznenadnim i(li) tragičnim odlaskom, kombiniranim možda sa surogat-očinskom figurom u liku malog izvanzemaljca ili nekog sličnog, djeca bivaju prisiljena na ubrzano odrastanje, sazrijevanje i prihvaćanje vlastite odgovornosti. Da bi djeca odraslima i samima sebi dokazala svoje vrijednosti, u središtima zapleta dječjih filmova obično je nekakav pothvat, neko važno djelo izvođenjem kojeg će se dijete afirmirati. Svakako, taj pothvat mora biti prilagođen dječjoj dobi i mogućnostima, što pridonosi uvjerljivosti filmova.

Na setu filma Duh u močvari

Naivnost je imanentno obilježje filma za djecu, jer bi inače bilo teško uskladiti makar okvirnu realističnost i velike pothvate malih junaka, a bitno je paziti da se pogodi prava mjera naivnosti jer cjelina u protivnom može otklizati u posvemašnju djetinjariju kakva ni ciljanoj publici nije prihvatljiva. Dječji film najčešće je šire shvaćena i pojednostavnjena detektivskog žanra, jer je taj žanr u potpunom suglasju s igrom kao glavnom dječjom zanimacijom, tu istraga postaje usmjerena igra koja od protagonista zahtijeva oštroumnost, srčanost i snalažljivost, a sve u obliku zabave. Detektivski žanr nudi i podatan dramaturški okvir u kojem se razmjerno jednostavno mogu objediniti i logički povezati gdjekad raznorodna i rastresita zbivanja. Okruženja u kojima se odvijaju priče dječjih filmova najčešće su mjesta igre i ona na kojima se djeca druže, pri čemu je nekad dominantno bilo selo, a danas su to grad ili predgrađe. U koncipiranju filmskih zapleta redovito se izbjegavaju mračne ili tjeskobnije teme, melodramatičnost i naglašena emotivnost, kao i sumorni tonovi i oslikavanje teških životnih prilika kakvo nalazimo primjerice u ostvarenjima talijanskog i iranskog neorealizma s djecom kao protagonistima.

Humor je neizostavan sastojak filma za djecu, baš kao i gotovo obvezan sretan završetak. Dok humor filmska zbivanja drži u okvirima igre te pridonosi realističnom prizemljivanju junaka i njegova pothvata kao i ironičnom odmaku čitave priče, neizostavan sretan kraj odgovara dječjoj naravi, pozitivizmu i optimizmu, a autori to moraju poštovati. U dječjem filmu nema mjesta tendencioznosti ni manipulaciji jer već i naznake takva nečeg kvare filmsku igru i pozitivnu infantilnost te narušavaju umjetničku uvjerljivost djela. Napokon, filmovima za djecu šalju se plemenite poruke koje uz poželjnu edukaciju i moralističke tonove afirmiraju pozitivan svjetonazor i optimizam. No i u tome valja biti odmjeren i oprezan te izbjegavati nametljivo dociranje.