Kronologija katastrofe – kako CIA radi svoj posao

Unatoč želji da knjiga ima ozbiljan, pa i upozoravajući karakter, autor se odlučio na pretežno novinarski, pojednostavnjen i pomalo trilerski nastup, u kojem olako prelazi u jednom poglavlju preko kompleksnih političkih i povijesnih događaja

Kad je Henry Kissinger, nekadašnji alfa i omega američke vanjske politike, posjetio Ču En-laja, kineski je premijer upitao kako je CIA sudjelovala u operaciji oslobađanja Tajvana. Kissinger mu je kao iz topa izjavio: „Uvelike precjenjujete CIA-ine sposobnosti.“

„Oni su postali predmetom rasprave širom svijeta“, rekao je Ču. „Kad god se nešto u svijetu dogodi, uvijek se pomisli na njih.“

„To je istina“, odgovorio je Kissinger, „i to im laska, ali ne zaslužuju oni to.“

Čišćenje CIA-inih pogrešaka povijest je američke vanjske politike

Središnja obavještajna agencija od svog je nastanka do danas plijenila pozornost cijeloga svijeta, rastući do mitološki velike uloge u Hladnom ratu. Istodobno, čelnici i osoblje CIA-e sukobljavali su se s predsjedničkim administracijama, i demokratima i republikancima. Knjiga Tima Weinera, dobitnika Pulitzerove nagrade za svoj rad u New York Timesu o tajnim programima nacionalne sigurnosti, pod naslovom Nasljeđe pepela. Povijest CIA-e, daje drukčiji pogled na tajnu službu SAD-a u inozemstvu. Prateći uspone i padove predsjednika SAD-a, Weiner pokazuje uspone, ali većinom padove u radu CIA-e. Weiner propituje i ruši ozbiljnost jedne od najvećih svjetskih tajnih službi, opisujući CIA-u kao gomilu izgubljenih i neobrazovanih agenata koje vode direktori bez kormilara. Od Harryja S. Trumana preko Dwighta Eisenhowera, Johna F. Kennedyja, Lyndona B. Johnsona, Richarda Nixona, Geralda Forda, Jimmyja Cartera, Ronalda Reagana, Georgea H. W. Busha, pa do Billa Clintona i Georgea W. Busha, autor prelazi povijest odnosa Agencije s predsjednicima i njihovim savjetnicima te promašaj za promašajem u velikim svjetskim događajima Hladnog rata, Korejskog i Vijetnamskog rata, međunarodnih kriza, borbi u bivšim kolonijama pa sve do Afganistana i Iraka. Grozničava želja svih predsjednika za učinkovitom tajnom službom koja je trebala zamijeniti ratobornu OSS za vrijeme Drugoga svjetskog rata dovela je do ključnog pitanja koje Weiner postavlja u cijeloj svojoj knjizi: kako voditi obavještajni posao u otvorenoj i demokratskoj državi? Kako lažima i prijevarama, prljavim trikovima i groznim pogreškama pomoći u vođenju kvalitetne vanjske politike u korist interesa SAD-a?

Kobne pogreške CIA-e

Povijest CIA-e povijest je pogrešaka, ali ne i učenja na njima. U početku se radilo o entuzijastima koji nisu znali mnogo o svijetu. Tijekom cijeloga Hladnog rata desk za SSSR imao je golemih problema ubacivanja tajnih agenata u Moskvu, pa nije mogao u Ovalni ured dostaviti kvalitetne podatke. Kad je predsjednik Harry S. Truman 1947. osnovao Agenciju, a posebno za njezina drugog po redu direktora Waltera Bedella Smitha, ona je bila zamišljena kao obavještajni sustav koji će prikupljati podatke, analizirati ih i predati Vladi, odnosno Predsjedniku. Kad je Bill Clinton preuzeo kormilo države, obavještajni su podaci prikupljani od CNN-a! Weiner opisuje goleme pogreške u prikupljanju ljudstva, organiziranju i vođenju obavještajnih stanica, koje su djelovale neovisno o američkim veleposlanstvima (a često i na svoju ruku), njihove probleme s narkomanijom i alkoholizmom, kao i goleme pogreške u procjenama i podacima, koje su katkada završavale gubitkom stotina ljudskih života, poput dobrovoljaca u Indokini ili građana Sudana i Pakistana koji su ubijeni jer su bolnice ili tvornice farmaceutskih proizvoda bile proglašene terorističkim okupljalištima. Agencija je propustila predvidjeti niz ključnih političkih događaja, koje su, komparativno gledajući, druge obavještajne kuće u svijetu poput britanskoga MI6 ili izraelskoga Mossada očekivali. Tu je uključen razvoj atomske bombe u SSSR-u 1949, izbijanje Korejskog rata, kao i gotovo svakog izraelsko-arapskog rata. Pad šaha u Iranu iznenadio je ne samo predsjednika Cartera nego, i više, CIA-u, koja je Cartera trebala za to pripremiti. Agencija nije upozorila na sovjetsku invaziju na Afganistan, pad Sovjetskog Saveza ni rast fundamentalističkih elemenata u Srednjoj Aziji, napose u Afganistanu i Pakistanu. Weiner podrobno opisuje i nemoć Agencije da uvjeri američku administraciju na terorističke prijetnje SAD-u, ali je zato uvjerila predsjednika Georgea W. Busha da Irak ima oružje za masovno uništavanje, iako CIA nije imala ni najmanjega dokaza za to.

Dullesova ruka seže svuda

U vrijeme stvaranja Agencije jedno je ime odredilo buduću putanju te produžene ruke američkoga državnog sustava. Bio je to Allen Dulles, budući direktor CIA-e, koji je davao sve od sebe da pokrene svjetski poznatu organizaciju. Tu nije prezao od uzimanja u svoje redove poznatih nacista i fašista, raznih boraca za slobodu, koji su se malo ili nimalo razlikovali od terorista, te ih je slao u desecima i stotinama na razne misije, bez pripreme i obuke. Tijekom Korejskog rata CIA je pokušavala ubaciti svoje agente u Kinu, Sjevernu Koreju i SSSR, ali svi do jednoga su uhvaćeni, zatvoreni ili ubijeni. Ideja misije pa čak i križarskoga pohoda bila je Dullesova vodilja tijekom cijele njegove karijere. Ustrajavanjem kod predsjednika, preuveličavanjem opasnosti i aura posebnosti i elitizma CIA-inih zaposlenika, uspio je povećati tajni proračun, kojim je diljem svijeta financirao ponekad vrlo inertne šefove postaja što su jedva uspijevali napisati neki izvještaj. Širenje demokracije prijevarom, kako kaže Weiner, postao je ključ prave američke tihe diplomacije. S jedne je strane Agencija preuveličavala prijetnju komunizma i njihovo zauzimanje države za državom u svijetu, a s druge gomilala financijsko mito japanskoj i talijanskoj vladi za namještanje izbora. Prema Weineru, japanska Liberalna demokratska stranka ostala je na vlasti gotovo pola stoljeća zato jer je imala financijsku potporu CIA-e. S time su bili suglasni i američki predsjednici, od Trumana preko Eisenhowera do Kennedyja i Johnsona, kad je voda došla do grla u Indokini i kad je započeo Vijetnamski rat. Weiner iscrpno nabraja sve uporabe sile, podmetanja, korupcije, simulacija i državnih udara u Africi, Aziji i Južnoj Americi. Već 1953. Agencija je uključena u rušenje iranskoga premijera Mosadeka, što je dovelo do niza prijepora, a prema nekim stručnjacima napokon i do Iranske revolucije 1979, koju CIA pak nije znala ni prepoznati ni predodrediti. Tajne policije u Laosu, Peruu, Filipinima, Kolumbiji, Kambodži, Ekvadoru, El Salvadoru, Iranu, Iraku, Južnoj Koreji, Vijetnamu, Tajlandu, Gvatemali i Hondurasu djelovale su pod paskom CIA-e. Mnogi diktatori trećega svijeta poput Aristidea, Noriege, Pinocheta, Mobutua, Reze Pahlavija, postavljeni su i održavani na vlasti kao antikomunistički vlastodršci uz pomoć CIA-e. Politička ubojstva bila su uobičajena sve do predsjednika Forda. Weiner opisuje i gotovo opsesivne želje braće Kennedy za ubojstvom Fidela Castra i Che Guevare. Posebno se u knjizi okomio na invanzivnu ulogu Roberta Kennedyja, koji je bio samoproglašeni guru za tajne poslove i obavještajni rad. Najveće komplikacije, koje su navele CIA-ine agente da se služe mučenjem, ilegalnim zatvorima i pravim malim skrivenim ratovima, gotovo nehumanim bombardiranjem, došle su s komplikacijama u Vijetnamskom ratu. Neodlučnost predsjednika Johnsona da prekine suludi rat doveo je do širenja ratnih djelovanja na Laos i Kambodžu, bacajući u ratni kaos i vihor polovicu Indokine.

„Ako je tajno, legalno je“

Odnos ljubavi i mržnje Agencije i administracije posebno je naglašen. Agencija je uvijek nastojala imati što autonomniji položaj u toj dihotomiji, dok su predsjednici redovito izražavali zgražanje i bijes saznavajući loše podatke i „čvrste činjenice“ koje su im na temelju olakih procjena i nekvalitetnih podataka dostavljali službenici CIA-e. U proteklih šezdeset godina CIA je protuzakonito pratila američko stanovništvo, održavala tajne zatvore, kršila ljudska prava, provodila atentate i državne udare, odveć se oslanjala na tehnologiju, a premalo na ljudsku inteligenciju. Pri završetku Hladnog rata CIA je imala ozbiljan problem ljudstva, pa su nastojali regrutirati Amerikance bliskoistočnoga podrijetla. Odbili su, primjerice, jedinoga kandidata koji je znao azerski i kurdski jezik iz razloga što nije prošao ispit za engleski jezik. Službene laži bile su pak dio dogovora američkih predsjednika i CIA-e, a najgori slučajevi bili su Eisenhowerovo odbijanje priznanja da američki U-2 špijunski zrakoplovi lete iznad Sovjetskog Saveza (kao i da je nekoliko njih srušeno); Reaganovo laganje o prodaji oružja Iranu u aferi Iran-Kontra; i Bushevo laganje da postoje čvrsti dokazi da Sadam Husein ima oružje za masovno uništavanje.

Nixon je bio prvi predsjednik koji je obavještajni rad CIA-e prihvatio kao logičan dio politike, prema mišljenju „ako je tajno, legalno je“. Zajedno s najvećom aferom američkih predsjednika, Watergateom, Nixonovo vezanje uz tajne operacije i stalni grubijanski odnosi Agencije i Predsjednika (i njegova savjetnika Kissingera), stvorili su od Nixona tragičan lik čije su kvalitete i veliki koraci (završetak krvavoga rata u Indokini, otvaranje vrata u Kini, odlazak u komunističke zemlje Europe, dijalog s Moskvom) završili u magli povijesti. Nakon kratka i neuspješna odnosa Agencije s Jimmyjem Carterom, pod Ronaldom Reaganom obavještajni je rad postao način za izbjegavanje zakona, pronalaženje velikih financijaša i organiziranje krijumčarenja, državnih udara i nezakonitih operacija po Južnoj Americi, o čemu američki kongresnici i senatori nisu pojma imali. Umovi poput Williama Caseyja i Boba Gatesa doveli su takav posao do vrhunca.

Dolaskom na predsjedničko mjesto Georgea H. W. Busha, Agencija je dobila „svog čovjeka“, jer je Bush bio na njezinu kormilu u ključnim trenucima svjetske povijesti. Padom Berlinskog zida, koji također nije predvidjela, CIA se našla u identitetskim problemima, koji je muče i danas. Sve je bilo krasno i divno dok je postojao jasan neprijatelj. Afganistan i Irak, Guantanamo i 11. rujna, izazovi su koji su ostavili sumnju u Agenciju, prije svega od strane Billa Clintona. Weiner ne ostavlja mnogo nade u razvoj Agencije prema boljim danima.

Pretjerano pojednostavnjivanje

Zamjerke knjizi sigurno postoje. Unatoč želji da knjiga ima ozbiljan, pa i upozoravajući karakter, autor se odlučio na pretežno novinarski, pojednostavnjen i pomalo trilerski nastup, u kojem olako prelazi u jednom poglavlju preko kompleksnih političkih i povijesnih događaja. Iz vida se gubi da je CIA ipak preživjela sve svoje nedaće i promašaje te da je, posebno tijekom Hladnoga rata, odigrala zakulisnu igru koja je išla u korist Washingtonu. Njezina uloga često nije bila legalna, a katkad ni humana. No realna je politika velikih sila prljav posao, baš kao što pokazuje sam Weiner. Istodobno, Weiner ne spominje uspjehe koje je CIA ipak imala tijekom svih ovih godina. U Agenciji nisu radili samo šarlatani, nego i visokoobrazovani i iskusni profesionalci, koje Weiner imenom cijeni.

Knjiga Tima Weinera preko noći je postala hit u širim razmjerima, a sada je u izdanju Frakture dostupna i na hrvatskom jeziku, sa zakašnjenjem od čak četiri godine. Nezaobilazno je štivo svih proučavatelja međunarodnih odnosa i moderne političke povijesti, a kako je napisao The Boston Globe, temeljno je štivo svakoga predsjedničkog kandidata „koji želi razumjeti zašto su SAD neprestano srljale iz jedne u drugu međunarodnu katastrofu“.