Krležine loše pjesme

Pjesme u kojima Krleža ustrajava na vezanom stihu i zatvorenoj formi – da ih je napisao koji drugi pjesnik – bile bi zacijelo zaboravljene

Miroslav Krleža napisao je mnogo loših pjesama. Napisao je, dakako, i mnogo dobrih, ali u vezi s njima sve je jasno, jer one su već odavno uočene, opisane i vrednovane. Nasuprot tomu, o lošim pjesmama jedva da se ikad govori, a pogotovo se ne pokušava utvrditi zbog čega su loše. Ovo što slijedi bit će pokušaj da se ta praznina – barem u nacrtu – popuni.

Miljenko Stančić, Miroslav Krleža

Nacrt će se osloniti na primjer: uzet ćemo jednu Krležinu pjesmu iz tridesetih godina (Knjiga pjesama, Beograd, 1931), dakle iz doba kad je on već bio zreo čovjek, a iza njega su – da se kaže u njegovoj maniri – stajale nepregledne mase ispisanih stihova. To je važno zato što je do toga trenutka pjesnik bio već posve izgradio i književni ukus, koji mu je mogao biti od pomoći pri prosuđivanju vlastitih pjesmama. Je li doista tako, vidjet će se smjesta; pjesma se zove Crna ženska rukavica na stolu i glasi ovako:

Rukavica na ruci končana

i dugi tanki prsti, članci krhki,

nokti modri, nagnjili i prhki:

tu leži slika smrti skončana.

Ko predstava prazna i dokončana

ta je ruka tamna, ženska, hladna,

a kretnja je ruke umorna i jadna

i mekana ko glina lončana.

O, ruko smrti na stolnjaka bridu,

ti javljaš se ko slika, taman znak,

te trnci trnu u mome mesu, idu

uspomene mutne, neprozirne ko mrak,

ja gledam crno i u mome vidu

javlja se prkos, lavlji, silan, jak!

I onaj tko slabije poznaje Krležin pjesnički opus lako će zaključiti da je, kao i inače, i ovdje riječ o originalnom motivu koji nedvojbeno ima lirskoga potencijala. Tko pak Krležinu poeziju poznaje nešto bolje, sjetit će se da se taj tekst lijepo uklapa u onaj niz njegovih pjesama koje su posvećene stvarima za svakodnevnu uporabu, poput naslonjača, ormara i sličnih predmeta. Tema je pjesme, dakle, sama po sebi zanimljiva, a njezin kontekst čine i neki sastavci koje obično smatramo antologijskima.

Problemi nastaju onda kad uočimo što je Krleža s tom temom učinio. Središnji naime motiv – žensku rukavicu – on prikazuje u pjesmi na dva proturječna, pa i sasvim disparatna načina, a pritom – što je osobito važno – ne otkriva razloge za takav postupak.

Evo što se događa: rukavici se najprije pristupa manje-više metonimijski, pa ono što se kaže o njoj zapravo vrijedi prije svega za ruku na kojoj se ta rukavica nalazi. Ta je ruka opet prikazana kao slaba, bolećiva, nemoćna, po čemu bi se moglo zaključiti da je takva cijela osoba vlasnice rukavice. A budući da je rukavica crna i končana – dakle predviđena za večernje izlaske – čitatelj to lako povezuje s noćnim životom i prijateljicama noći, koje se opet često javljaju i kao književni i kao slikarski motiv u ekspresionista – što je Krleža u mladosti bio – pa je zato prva pomisao da je i ovdje posrijedi nešto slično.

Na prijelazu iz katrena u tercete, međutim, stvar se mijenja: sad rukavica više nije važna zato što odrazuje fizičko i psihičko stanje osobe koja je nosi, nego postaje ruka smrti: vlasnica rukavice, dakle, više nije žrtva, nego je ona nekakav instrument smrti, a ta smrt prijeti lirskome subjektu. Još određenije: nakon što nas je neko vrijeme držao u uvjerenju kako pjesma govori o ženi koja rukavicu nosi i o njezinoj sudbini, pjesnik nam odjednom počinje tvrditi kako zapravo govori o sebi. Pritom vlasnica rukavice više nije važna kao osoba, nego samo kao donosilac predmeta koji za kazivača ima stanovito simbolično značenje. A takva mijena zbunjuje čitatelja i priječi mu da se posve uživi u atmosferu pjesme.

Formalne nepravilnosti

No čitatelj bi možda i pristao na to proturječje (tumačeći ga kao jednu od mnogobrojnih sloboština moderne lirike), kad pjesma ne bi imala i drugih nedostataka, pa i ozbiljnijih od netom opisanoga. Ti su nedostaci opet ponajviše formalne naravi, o čemu osobito svjedoči stih, rimarij i stil.

Riječ je tu o pokušaju da se napiše sonet, manje ili više tradicionalan, a to u Krleže nije rijetko. Svagda je on, čini se, bio uvjeren da piše pravilne stihove te da mu tekst ima klasičnu zatvorenu formu. Ako pak čitatelj bolje pogleda kako stoje stvari u ovoj pjesmi, lako će otkriti da njezini reci nisu ni iste duljine, ni istoga ritma, a ni istih formalnih obilježja. Sonet, doduše, može biti i polimetričan, pa on to u hrvatskoj književnosti često i jest, barem od Matoša. Polimetrija pak podrazumijeva da jedni stihovi budu metrični na jedan način, drugi na drugi, ali da budu međusobno sumjerljivi, pa da se tako vidi i pravilnost. Nikakve sumjerljivosti u ovoj pjesmi nema, jer reci nisu podudarni ni po broju slogova, ni po mjestu naglasaka, ni po bilo kojem drugom kriteriju. A da Krleža u takvim slučajevima živi u uvjerenju kako piše korektne stihove, pokazuju njegovi prijevodi, gdje pravilni stihovi iz originala postaju na hrvatskom šepavi. Za pisca koji rado spominje glazbu, pa o njoj i eseje piše, on je imao izrazito loše uho za stih.

Ali i nepravilnost stiha čitatelj bi pjesniku možda oprostio, pogotovo zato što ga je oslobođeni stih (pa i Krležin) već i uvježbao da takvim stvarima ne pridaje preveliku važnost. Teško je ipak pjesniku oprostiti način na koji on u ovoj pjesmi rimuje. Krleža, čini se, želi biti originalan, pa izabire posve bizarne srokove, za koje je na prvi pogled posve jasno da se ne mogu provesti onako kako je to u sonetu uobičajeno, to jest četverostruko, a da to ne nanese teške štete smislu teksta. Jer, najvažnije svojstvo rukavice možda doista jest to što je načinjena od konca (a ne npr. od kože ili vune), pa ona – dopustimo – mora biti končana; ali, zato će sve druge riječi koje se rimuju s tom riječi djelovati iznuđeno i iz prsta isisano. Kako, npr. rukavica može biti slika smrti skončana, kad skončati znači upravo umrijeti? Ako je kretnja ruke mekana kao glina, zašto je onda to baš ona glina od koje se prave lonci, i može li se za tu glinu kazati da je lončana? A sve je to još neobičnije zato što se ti srokovi upravo kakofonično razilaze u naglascima te samo privlače pozornost na autorovu nespretnost ili svojeglavost. Pa kad čitatelj još uoči da je to ustrajavanje na neobičnim rimama karakteristično samo za vanjske stihove te se ondje i provodi kroz oba katrena, dok se s unutrašnjim recima postupa fleksibilnije, pa se u drugom katrenu rime mijenjaju, bit će mu jasno da je autor nedosljedan i da s oblikom pjesme nešto temeljito nije u redu.

U tome dojmu poduprijet će ga onda i zapažanja o stilskim osobinama teksta, osobito o izboru riječi. Ako se i pomiri s tim da se ruka može usporediti s predstavom (koja je k tome dokončana), neminovno će se spotaknuti o tvrdnju da su uspomene najprije mutne, a onda neprozirne kao mrak. Isto će mu tako biti čudno što se prkos javlja u kazivačevu vidu (a ne u srcu, umu ili na kakvu drugom prikladnijem mjestu), a posve će ga zbuniti tvrdnja da je taj prkos najprije lavlji, pa onda tek silan, a na kraju i sasvim banalno jak. Ta posljednja traljava rima opet sasvim je očigledno pokušaj da se udovolji potrebi za muškim srokom. Zašto se pak Krleža tu odlučio baš za mušku rimu, pa je prije toga rimovao mrak i znak – dakle posve obične riječi, koje na tim mjestima ne nose ni mnogo značenja – nije jasno. Jedini je mogući odgovor da se njemu činilo kako je u pjesmi vezanoga stiha i zatvorene forme suzvučje najvažnije, pa da se tomu suzvučju smije žrtvovati i sam smisao. U takvoj pjesmi, ukratko, on će sebi pogledati kroz prste mnogo više nego što bi to učinio u pjesmi slobodnoga stiha.

Antologijske pjesme isključivo u slobodnom stihu

A kad to konstatiramo, onda smo već pomalo i na tragu razlozima zbog kojih su ovakve Krležine pjesme loše, pa bi – da ih je napisao koji drugi pjesnik – bile zacijelo odavno zaboravljene. Sasvim zaoštreno govoreći, moglo bi se ustvrditi ovo: najgore su one Krležine pjesme u kojima on ustrajava na vezanom stihu i zatvorenoj formi, i među takvima teško da bi se našla ijedna doista vrijedna (usp. npr. Trajanje, Mrtvo djetinjstvo, Pseto). Doduše, ponekad se po čitankama i po antologijama može susresti njegov sonet Seoska crkva, ali njemu bi se mogle staviti praktički posve iste zamjerke kao i tekstu kojim se ovdje bavimo: nepravilan stih, iznuđene rime, ogrješenje o smisao da bi se udovoljilo formi. Zapravo, Krležine pjesme koje doista imaju antologijsku vrijednost isključivo su one koje su pisane u slobodnom stihu, a među njima se opet kvalitetom ističu one u kojima se najmanje inzistira na rimovanju, pa ima i najmanje prilike za mučno natezanje između zvuka i smisla kakvu ovdje svjedočimo (Pjesma mrtvom čovjeku, Snijeg, Nedjelja itd.). To je ujedno i objašnjenje naše fascinacije Baladama Petrice Kerempuha: kako su pisane dijalektom i oslonjene na slabo poznatu tradiciju, u njima nam je sve novo, pa tako ne uočavamo ni banalnosti u sadržaju ni isforsirane rime te je opći dojam mnogo povoljniji.

Ukratko, Krleža je najbolji tamo gdje je najmanje tradicionalan: što više slobodnoga stiha, što manje ustrajavanja na sroku, to bolja pjesma. Njemu je, dakle – kao i mnogim drugim umjetnicima – upravo modernizam omogućio da postane velik: ne znajući pisati na tradicionalan način, on polemizira s tradicijom i traži nove putove. Krležin problem bio je u tome što je bio odveć samouvjeren, a da bi samo tako prihvatio dar što mu ga je povijest pružila, pa da bi naprosto pisao slobodne stihove. Njemu kao da se činilo da mora pokazati kako vlada tradicionalnim načinom pisanja, da bi ga potom mogao odbaciti, kao što slikari najprije pokažu da dobro rade figuraciju, a onda prijeđu na apstrakciju. Zato je tijekom dugih desetljeća povremeno pisao pjesme u zatvorenim formama i zato su te pjesme redovito bile loše.

Zapravo, moglo bi se kazati da je paradoks još i veći. Jer, kako je stario, tako je Krleža postajao sve tradicionalniji, ublažavajući svoje nekadašnje avangardističke stavove. A postajući tradicionalniji, on se u poeziji sve više okretao intimističkim motivima (zabacivši velike prometejske teme iz prvih zbirki), ali je i sve češće posezao za tradicionalnom formom: za vezanim stihom i za sonetom. A upravo to mu je – kao što smo vidjeli – najslabije išlo. Tako se nekako našao u proturječju sa samim sobom: imao je sve veću potrebu pisati onako kako pisati nije znao. Možda je to i razlog što se tridesetih godina njegova lirska poezija postupno ugasila.