Krleža i sebični gen

Pišući o ilustracijama Kležinih Balada Petrice Kerempuha (Kaj, XLIII, br. 3, 2010), provizorno sam ih podijelio na one koje u svojoj formi ili sadržaju citiraju povijesne stilove koje zbirka apostrofira i prikaze tjelesnih tortura kojima zbirka obiluje (uz treću stavku, koja u sebi sadrži ostale pristupe, primjerice tematiziranje rata ili apstraktni pristup). Ilustratori prepoznajući pozivanje na povijest i ekspresionistički imaginarij koji obiluje prizorima mučenja tijela kao glavne osobine zbirke posežu za historijskim citatima na razini stila svojih ilustracija ili (na razini teme) prikazuju mučenja. Najvažnije historijske citate u opremi Balada ostvarili su Krsto Hegedušić i Dragutin Trumbetaš, a u prikazima tortura, uz njih dvojicu, prednjače Vilim Svečnjak i Ivan Lovrenčić.

Krsto Hegedušić, ilustracija uz pjesmu Petrica i galženjaki, 1946.

Što se tiče citata, tu su od prvog izdanja, u Ljubljani 1936, prisutne aluzije na renesansno knjižarstvo (prvo izdanje koje je opremio slovenski knjižar Silvester Škerl ima vinjete i inicijale preuzete s drvoreza Ursa Grafa i Hansa Holbeina). Poanta je zbirke i bila revolt protiv vlasti: „One su tvrdoglava, beskompromisna pobuna u prvom redu protiv metafizičke i duhovne hijerarhije i protiv svih institucija i zakona stvorenih i ostvarenih na štetu slabijeg. (...) Sa citatima iz Balada branili su se seljaci buntovnici u varaždinskoj, bjelovarskoj i zagrebačkoj sudnici godine 1937–1938.“ (Krleža Matvejeviću u Razgovorima).

Zato je i leksik preuzet iz renesansno-baroknog razdoblja, kada su pobune seljaka protiv feudalne eksploatacije bile učestale (primjerice Seljačka buna 1573). Silvester Škerl, kao i Krsto Hegedušić, koji je opremio izdanje Matice hrvatske iz 1946, a u novije vrijeme Dragutin Trumbetaš, koji radi ilustracije i prijepis Balada na velike listove (ciklus još nije dovršen) razumjeli su potencijal takve zbirke pjesama te su zato i primijenili oblikovanje (izdanja, ilustracija) koje vizualno podsjeća na knjige 16. i 17. stoljeća, razdoblje koje karakterizira sve veće širenje područja neslaganja s institucijama u kojemu „tekstovi i knjige postaju oružje u vjerskim i ideološkim sukobima“, kako je napisao Tonko Maroević o renesansnom knjižarstvu u povodu izložbe Pisana riječ u Hrvatskoj iz 1985. Upravo takvo oružje trebala je biti ova društveno angažirana zbirka pjesama, nastala u doba intenziviranja radničkog pokreta i borbe za prava potlačenih slojeva.

Prvotisak, Matičino (Hegedušićevo) izdanje, kao i Trumbetašov projekt, u duhu su Balada upravo po tome što morfološki aludiraju na prošlost. U samoj organizaciji teksta (koju je predvidio sam Krleža) prisutna je ta želja za povijesnim izgledom Balada, recimo u tekstu pisanu majuskulama i u typopegniji na početku pjesme Vigilija ili nočna straža u prva dva izdanja. Iako je poznato Krležino nezadovoljstvo Hegedušićevim ilustracijama za koje je u jednom tekstu iz sedamdesetih tvrdio da su slikane na: „barokno idiličan, harlekinski, commedia dell`arte-način“, pa i štoviše da su uzrok prekinuća njihova prijateljstva, takav pristup Baladama urodio je knjigom u kojoj su ilustracije u skladu s cijelim tekstom i njegovom idejom, ne samo u smislu njegova ocrtavanja nego i oblikovno.

Seoske gozbe i pale veličine

Svako je umjetničko djelo podložno interpretaciji, pa i unutar drugoga umjetničkog djela. Stoga ne treba ustrajavati na podudarnosti oblika ilustracija i ideje koja je ilustrirana. Koherencija teksta i slike u izdanjima za koja su se pobrinuli Škerl, Hegedušić i (jednog dana) Trumbetaš dojmljiva je, ali i ostali pristupi zaslužuju pažnju, jer svjedoče o tome koliko su Balade podložne različitim interpretacijama.

Ekspresivna i energična gesta Vilima Svečnjaka, kojom na crtežu Keglovichiana prikazuje baroknog velikaša koji uzlazi u Nebo, stvara mrežu nepravilnih linija koja se bliži apstraktnom izrazu. Crtež je na tragu Svečnjakova oslobađanja linije tridesetih i četrdesetih godina, a stvara dojam pompe i ceremonije, velikih (i ničim zasluženih) počasti koje su pratile baroknoga velmožu. Taj je crtež čak mnogo efektniji od Hegedušićeve deskriptivne ilustracije iste pjesme, na kojoj se kočija zaustavlja ispred rajskih vrata. Zanimljivo je da je Svečnjak na sličan način prikazivao Hitlerove govore na crtežima iz tridesetih: guste krivulje i izlomljene linije zaista podsjećaju na njegove odsječene i silovite pokrete. Oni su bili vrlo komični, pa ih je zato i ismijao Chaplin u Velikom diktatoru (1941), ali u Njemačkoj su shvaćane toliko ozbiljno da je Hitlerov službeni fotograf Heinrich Hoffman u propagandne slike izdao mapu fotografija s kancelarom s fotografijama na kojima se on pokazuje u grčevitim grimasama, vrlo sličnim Chaplinovoj parodiji. I pompa baroknih plemića očigledna u brojnim skulpturama i hipertrofiranim štuko-ukrasima Versaillesa ili bečkog Belvederea, kao i skulptura apoteoze Eugena Savojskog u bečkom dvorcu (kipara Balthasara Permosera) ili figura cara Leopolda I. na bečkom Kužnom stupu (izveli su ga potkraj 17. stoljeća Rauchmiller, Burancini, Fisher von Erlach, Strudel i suradnici) koja se koči s izbačenom bradom i prevelikom perikom. Ti prikazi velikaša nama danas možda djeluju smiješno, ali u svoje doba sve to je predstavljalo neki autoritet. Krleža je bio svjestan palih veličina te se nije zadovoljavao samo njihovim ismijavanjem, koje je nakon toliko godina bespredmetno, nego je prikazao njihovo naličje, gomilu gladnih seljaka i gradske sirotinje, koja je pokretala njihovo bogatstvo. Ali ni tu nije stao, povlačeći paralele s tadašnjim (sadašnjim) liberalno- kapitalističkim ustrojem, dao je moćnu lijevo orijentiranu kritiku društva. Krleža je otišao do četiristo godina u prošlost i progovorio o sadašnjosti znatno neposrednije i jasnije nego što to čine mnogi umjetnici koji posežu za doslovnim aktualnostima kao temom svojih ostvarenja.

Matvejević je rekao, „veza Balada sa stanovitim likovnim motivima činila nam se uvijek uočljivijom negoli ona s književnom tradicijom“ (Razgovori s Krležom), što bi značilo da je cijeli imaginariji Balada moguće shvatiti kroz slikarske motive renesanse i baroka. Tako je Aleksandar Flaker napisao esej u kojemu uspoređuje iskaze o hrani iz Balada s prikazima seoskih gozbi i mrtvih priroda iz nizozemskog slikarstva. Za mnoge slike u zbirci mogu se pronaći likovni paralelizmi: uznesenje u nebo, noćne scene pisaca za stolom (Ignac Vlaškovuličanec, „žitkapisec, tentolizec“ kao Rembrandtov ili Vermeerov učenjak nad knjigom), Komendrijaši kao žanr-prikazi seoskih glumaca, a i Baba koja cmizdri pod galgama prefiguracija je Marije pod križem, kako ju je i prikazao Svečnjak na jednom grafičkom listu u mapi Kervave kronike glas (izdanoj 1972, o obljetnici Seljačke bune uz veliki pretisak Matičina izdanja Balada). Iskazi, leksik i tematski svijet Balada povezani su jedinstvenom idejom koja oslikava stanje jednog povijesnog (feudalnog) društva pružajući panoramu s njegova dna.

Prirodoznanstvo, Shakespeare i narod

Većina Krležina imaginarija iz Balada može se pronaći u slikarstvu starih majstora te se može reći da Krleža rabi meme u njihovoj konstrukciji. Čini se vrlo korisnim u proučavanju književnosti i umjetnosti zamijeniti strukturalističke termine intertekstualnosti ili intermedijalnosti tom nešto egzaktnijom odrednicom. Riječ potiče iz knjige Sebični gen Richarda Dawkinsa iz 1976, epohalne knjige koja uspostavlja teoriju evolucije zasnovane na pojedinom genu. Darwinova borba za opstanak (koju, kad smo već kod Krleže, njegov mladi junak, iako je ni sam dokraja ne razumije, bezuspješno pokušava objasniti ocu, austrougarskom žandaru Florijanu Kranjčecu) sada se ne gleda kao borba jedinki, nego kao slijepa želja gena za repliciranjem (otuda i pridjev sebični iz naziva). Želeći bolje ilustrirati ideju replikatora Dawkins izmišlja riječ mem, koja označava osnovnu jedinicu kulturne memorije koja se prenosi oponašanjem. Ta pomoćna ideja u ovom velikom genetičkom djelu rodila je svoju vlastitu znanost, memetiku. Ona povezuje humanističke discipline (proučavanje umjetnosti, jezika, povijesti) s prirodoznanstvenim, upravo na temelju pretpostavke postojanja mema, replikatora koji teže opstanku i oponašanju. Tako možemo reći da su neka djela pamtljivija i lakše ulaze u svakodnevni govor, zbog veće uspješnosti njihovih mema. Primjerice, svi su čuli za strop Sikstinske kapele, Mona Lisu, Noćnu stražu, o tim likovnim ostvarenjima snimaju se filmovi, pišu knjige, ona se često citiraju i spominju. Samo Mona Lisa tema je nekoliko popularnih pjesama (najpoznatija je Nat King Colea), špijunskih romana (danas je najpoznatiji Da Vincijev kod, ali bilo je i drugih), spominje se u naslovu filma s Juliom Roberts, čak i u reklami za jednu banku. Tu su i različite interpretacije od 19. stoljeća, do Duchampova ili Dalíjeva ironičnoga citata. Sve što se u teoriji postmodernizma može nazvati intertekstualnošću zapravo je mem. Znanstvenici poput Douglasa Hofstadtera ili Susan Blackmore pokušavaju pronaći tajnu same ljudske svijesti, upravo proučavajući način funkcioniranja mema.

Krležine Balade savršen su primjer širenja mema. Neke izreke iz zbirke postale su dio svakodnevnog govora u Hrvatskoj: primjerice naslov pjesme Ni med cvetjem ni pravice, ujedno i prvi njezin stih, ili „kasno je popoldan iti k maši“ iz Baba cmizdri pod galgama, koji se prevodi i sentenciozno, izvučen iz kajkavštine: da je kasno popodne ići na misu, u smislu da ne možemo vratiti što se već dogodilo. Najpoznatiji mem iz Balada svakako je prvi stih iz Khevenhillera. To je ujedno primjer evolucije mema, to jest kako se oni (poput gena) prilagođavaju, kako bi bili što podložniji širenju. Naime, u originalu stihovi idu: „nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda nebu / da nam nekak nebu“. Oni su česti u popularnom ponavljanju kao: „nigdar ni bilo da ni (nam) nekak bilo“ i ako se eventualno citiraju druga dva stiha mijenjaju se u „nigdar ni nebu da nam nekak nebu“.

Tako je ta zbirka crpila iz renesansno-baroknih izvora slika i riječi, da bi i sama postala takvo izvorište motiva (iz kojega su motive uzimale slike, glazbena ostvarenja, kazališne predstave i animirani filmovi), što je i sudbina svakog umjetničkog djela. Kako piše Miroslav Beker u zborniku o intertekstualnosti: „Već smo spominjali Shakespearea i činjenicu da je fabule za svoje drame uzimao s raznih strana (da je) preuzimao cijele pučke pjesme, izreke i poslovice iz naroda te ih uklapao u svoja djela. Taj žamor svakidašnjice mora da je odlično zabavljao Shakespearove suvremenike, da bi kasnije postao dio njegova pjesničkog opusa, dakle visoke umjetnosti. No s vremenom je dobar dio tih zapamtljivih stihova opet postao dijelom svakodnevnog engleskoga govora, tako da često čujemo od Engleza kako su bili iznenađeni doznavši da je izreka za koju su smatrali da je tek dio opće jezične svojine zapravo citat iz neke Shakespearove drame.“ Isto se može reći i za život Krležinih Balada u hrvatskome jeziku.