Izvrsni solisti

Točno šezdeset godina nakon što je na splitskim Prokurativama talijanska operna kazališna družina Carro di Tespi Lirico izvela Verdijev Rigoletto i Turandot (ljeta Gospodnjega 1941), nasljedovatelji „Opernih Tespisovih kola“ iz Udina pohodili su Zadar te su na predivnom rimskom Forumu u sklopu Večeri u Sv. Donatu izveli Rigoletto. Moto družine glasi opera in piazza pa su u sklopu ljetošnje turneje u još nekoliko gradova sjeveroistočne Italije održali tu istu predstavu na središnjim gradskim trgovima. Konkretna predstava bila je, ujedno, forte ovogodišnjih 51. glazbenih večeri u Sv. Donatu.

Scena iz Rigoletta u Zadru na Forumu / Snimio Željko Karavida

Zadar je grad koji su još u Novecentu – baš kao i Split – pohodile talijanske putujuće operne trupe. Opera u njemu nije nepoznanica, ali je opera u njemu gošća, a ne domaćin. I Splićani su u posljednje vrijeme odlazili onamo pronoseći neke uspješnice iz svojih sezona (Ero s onoga svijeta, Nikola Šubić Zrinjski, Ljubavni napitak…); no ni dan-danas ta praksa nije zaživjela u mjeri u kojoj bi trebalo.

Kad razmišljam o glazbenoj politici grada Udine, nemalo me iznenađuje činjenica da imaju, praktički, putujuću opernu trupu, spremnu da nekoliko dana zaredom u različitim gradovima izvedu kakvu operu, ali i da istodobno u tom gradu postoji novoizgrađeno kazalište, Teatro Nuovo Giovanni, koje nema stalnog ansambla što bi ga opsluživao!? Operna sezona u njemu zasniva se na (u prosjeku) dva gostovanja Teatra Verdi iz Trsta. Možda su se ugledali u nas: jer mi je nenormalno i nelogično da u gradu imam kompletan operni ansambl, da imam i zgradu kazališta, a da nemam vlastitu opernu sezonu; nego mi iz drugih gradova moraju dolaziti ansambli da bi mi prikazali kakvo operno djelo. Pametnomu dosta. I previše.

Pri udruzi Societŕ Filarmonia iz Udina djeluju zbor i orkestar, a pjevače odabiru na međunarodnom natječaju koji sami raspisuju. Umjetnički je ravnatelj i šef dirigent Alfredo Barchi, koji je ravnao i zadarskom izvedbom. Premda sam očekivao da će ruža solista biti sklepana od prosječnih ili ocvalih pjevača kakvi se mogu pronaći za male pare, na koncu je ispalo da su baš pjevači bili najjači stup cijele produkcije. A to znači da operna predstava i s lošijim orkestrom može biti dobra. Orkestar je te večeri bio pouzdan partner protagonistima, ali maestro Barchi nije u nj udahnuo više srčanosti i poletnosti. Neke su stanke među dvama brojevima unutar istoga čina trajale i po nekoliko sekundi, što je svakako umrtvilo i anesteziralo bilo muzički bilo dramaturški tijek predstave. Pjevački je zbor najslabija karika, jer niti ima boju niti ima fuziju, a njegov tonus bio je jednak popodnevnom krijesu i fjaki koja iz njega neizbježno slijedi.

Solisti, rekoh, bijahu izvrsni: u prvom redu albanska sopranistica Linda Kazani (Gilda), koja je svojim predivnim glasom i briljantnom vokalnom tehnikom pokazala najviše. Publiku je oduševio i tenore spinto Ivan Magrě (Vojvoda od Mantove), kojemu je glas pun alikvota i čije su visine blistave. Rumunjski bariton Vasile Chisiu (Rigoletto) muški je odigrao svoje, ali bi u zatvorenom prostoru mnogo bolje djelovao. Uštede ove produkcije sasvim sigurno se vide i u tome što je Claudio Mattioli bio i Sparafucile i Grof Monterone, Valentina Volpe bila je i Giovanna i Paž, a sonorna Silva Pasini i Maddalena i Grofica Ceprano. Ovo je uistinu raritet: to da ista osoba pjeva po dvije ovakve uloge u operi!

Bez obzira na to što su u Zadar došli koji sat prije početka predstave, operni ansambl iz Udina pokazao je neviđenu razinu profesionalne budnosti. Vidim to u činjenici što je ozvučenje sjajno funkcioniralo, svjetlosni efekti bili su ugođeni, premda je ustaljena praksa da u sličnim situacijama proba reflektora bude večer prije izvedbe. Spoznaja da su svi ti elementi funkcionirali besprijekorno jasno govori o razini logistike gostujućeg ansambla.

Iako Zadar nije grad opere, ove se večeri na antičkim razvalinama podno Svetog Donata okupilo više od 1200 ljudi! I to bez velike medijske pompe, što sugerira da je Zadar grad gladan opere te da atraktivan naslov uvijek može privući publiku. Dugotrajan pljesak to je sasvim sigurno i potvrdio. A Split je ipak bliži Zadru nego Udine, zar ne?