Izvrsna obnova i slaba praizvedba

Dramski program Riječkih ljetnih noći od prošle je godine u očiglednom padu prema ranijim sezonama

Kad se pojavila prije šest godina, ubrzo poslije izvrsne dramaturške prilagodbe i inovativna režijskog Zappijina čitanja Marinkovićeve Glorije, Brešanova je često igrana kultna gorka komedija o ljudskim mentalitetima i vlasti iznenadila neočekivanom svježinom i nepatvorenom aktualnošću. Kad se već činilo da je patina vremena učinila svoje i da se iz Brešanova prvenca ne da više ništa nova izvući u smislu aktualiteta, Zappia je otišao još dalje od uvida da se na ovome balkaniziranom prostoru mogu mijenjati sustavi i režimi, ali da prizemne ljudske strasti i primitivizam u svim tim mijenama opstaju i jednako snažno djeluju. Uspješno su u predstavi kontaminirana dva vremena, ono sad već davno socijalizma i komunizma sa svom autentičnom ideološkom ikonografijom i, u jasnim aluzivnim naznakama, vrijeme današnje. U izvornoj izvedbi izvođači groteskne ruralne preobrazbe Hamleta, okruženi publikom koja je smještena posvuda uokolo na sjedalicama na okretanje, izvlače se iz guste paučine i vapna sablasno bijelih lica te započinju kao živi mrtvaci svoju igru, u koju odmah neposredno uvuku publiku. Osim te globalne metafore Zappia čini fine pomake i na razini pojedinih karaktera. Među njima najuspjelija je dosjetka zamjene učitelja Škunce učiteljicom, jer je tako taj ionako slab lik dvostruko označio kao ponižen i obezvrijeđen u primitivnoj sredini: kao intelektualca i kao ženu.

Denis Brižić i Jelena Lopatić u obnovi Brešanova Hamleta u Mrduši Donjoj / Snimio Dražen Šokčević

Odličan Brešanov Hamlet

Izbor Trga Matije Vlačića Ilirika u Starome gradu za izvedbu na otvorenom pokazao se dobrim rješenjem. Taj pravilno četverokutno zatvoreni prostor, dovoljno daleko od Korza da izvedbu ne ometa buka, a opet dovoljno blizu da se osjeća pulsiranje grada, gotovo je idealno zamijenio prostor pozornice Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku. Izostali su, nažalost, paučina i vapno kao jak znak patine autentičnoga vremena drame, iz kojega Zappia majstorski izvlači priču u vrijeme današnje. No kako je protok radnje odmicao, to se nekako zaboravilo. Uostalom, zakon je kazališta da je svaka pojedinačna izvedba jedinstvena i neponovljiva, pa stoga nije najprimjerenije uspoređivati jednu s drugom, makar bila riječ o istom naslovu i istim izvođačima.

Zahvaljujući vrlo homogenoj igri odlično uigrana ansambla, ambijentalna izvedba zadržala je jak ritam prethodnih izvedbi u zatvorenom prostoru. Valja istaknuti izvrsno rješenje sveukupnoga prostora igre i publike koji postaje jedinstven scenografkinje Ljerke Hribar, potpuno u duhu ideje zamišljene i likovno u tamnim bojama riješenih kostima Danice Dedijer, kao i uvijek znalačku i maštovitu ruku oblikovatelja svjetla Denija Šesnića i glazbu Duška Rapoteca Utea koja je uspješno podcrtala kako humorne i groteskne, tako i tragične, akcente scenskih prizora. I tako dolazimo do čimbenika koji je najzaslužniji za opisani učinak izvedbe.

Predstavu je iznio glumački ansambl koji je funkcionirao kao ujednačena cjelina u kojoj je svaki pojedini član precizno profilirao svoj lik. Davor Jureško kao mjesni silnik Bukara / Klaudije točno pogođenoj karakterizaciji primitivnoga i lukavog grubijana dodao je ovaj put i korektnu dikciju i artikulaciju. Nenad Šegvić kao uvijek pouzdano nepokolebljiv u ulozi ljigavca Pulje / Polonija, a Zrinka Kolak Fabijan sočno erotski razigrana kao Majkača / kraljica Gertruda. Denis Brižić i po liku i po glumačkome stilu upravo je idealan vrckavi poltron Mačak / Laert. Damir Orlić dobar je u nezahvalnoj ulozi „pozitivca“ Škoka / Hamleta, njegova je Ofelija Jelena Lopatić, koja je zamijenila Andreju Blagojević. Jelena inače u glumi može doista sve, no ova je uloga toliko u svemu suprotna njezinu psihofizičkom biću, da je to nužno urodilo osrednjom kreacijom. I napokon, šećer na kraju. Edita Karađole u magistralno ostvarenu liku učiteljice jedinstvena je figura dokraja ponižena i zgažena ljudskog bića, koje pritajenu bol izražava u finoj skali verbalne i mimičko-gestualne ekspresije, od početna uzaludnog protivljenja do konačna pomirenja i nijemosti.

O uspjehu te izvanredne obnove svjedoči i to da su umjesto predviđene dvije odigrane tri predstave pred prepunim oduševljenim gledalištem.

Odveć doslovna Baba Jaga

Prihvatiti se kazališne prilagodbe i scenskoga uprizorenja romana Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje vraški je teška zadaća. Autorica, naime, gradi tekst stalnim izmjenjivanjem različitih diskursa koji se vrte oko arhetipske osobe iz slavenske mitologije predstavljajući zlu vješticu koja živi u kućici na kokošjim nogama, a umjesto na metli leti u stupi mašući tučkom. Baba Jaga postoji u pričama svih slavenskih naroda pod raznim imenima, također kao Baba Roga kojom se u sad već davnim danima plašilo djecu kad su bila zločesta da će doći po njih i odnijeti ih. Autor adaptacije Ivor Martinić i redatelj Ivica Buljan strukturno slijede roman razdijelivši predstavu u tri dijela. U srži prvoga dijela priča je o starenju koju žive majka i kći u koju se upleće mlada bugarska studentica slavenske folkloristike Aba iz Varne, gdje je majka provela godine djetinjstva. Drugi dio ambijentiran je u neko češko kupalište, gdje trojka dobro držećih gospođa u godinama, Beba, Kukla i Pupa, dolaze malo liječiti se, a više zabavljati se. Tu upadaju u raznorazne kalambure i vodviljske situacije u kojima sudjeluju maser iz Bosne, ćaknuti Amerikanac, njegova razularena kći, ravnatelj kupališta i doktor koji nosi prezime bivšega češkog premijera Mireka Topolaneka. Treći dio sadrži znanstvena tumačenja, teorijska i povijesna, pojma Babe Jage i svega što je okružuje – ukratko, babajagologija.

Osim vrckavih dijaloga u prvome, i djelomice u drugom dijelu, izvrsni roman Dubravke Ugrešić baš nije prikladan za prenošenje u izvedbeni medij. Doduše, kao što nas uči suvremena kazališna praksa i teatrologija, danas je baš sve uprizorivo. Ali, kako? Tako da se nađe ključ za prijenos u drugi i drukčiji medij. A upravo to nije uspjelo ni adaptatoru romana ni redatelju. Odveć su doslovno prenijeli roman na scenu i to, dakako, nije moglo uroditi pravim teatarskim plodom.

Najprije nešto o odabranu prostoru. To je plaža ispod bivšeg hotela Park na Pećinama, gdje je prošloga ljeta prikazan Cirkus destetika po Harmsu u režiji Aleksandra Popovskog. Buljan igra na obrnuti raspored plana pozornica – gledalište: gledatelji su okrenuti leđima moru a radnja se zbiva na širokom platou ispred kabina s plitkim bazenom i na gornjoj razini uspona prema cesti. Dobar izbor, osim primjedbe da je širina igraćega prostora na donjem, glavnom, planu prevelika u odnosu na vizuru užega gledališta. To je uzrokovalo nepreglednost cjeline scenskoga prizora, osobito u drugom dijelu.

Očigledan pad kvalitete

Najbolji je prvi dio, gdje briljiraju dvije vrsne kazališne umjetnice, Ana Karić kao majka i Alma Prica kao kći. Njihov britki dijalog izražen gotovo isključivo riječima i mimikom, s minimalnim no pomno promišljenim gestama, najdojmljiviji je segment, poslije kojega izvedba kreće silaznom putanjom. Jelena Lopatić kao Aba i opet je ni iz čega uspjela napraviti nešto. U drugom dijelu ne može se ništa zamjeriti žustroj i duhovitoj suigri tri odlične glumice koje, u razlikovnosti navlastitih glumačkih ekspresija, kreiraju trio suvremenih Baba Jaga – Ana Karić, Milena Zupančič i Olivera Baljak – ali može se glumcima koji im sekundiraju. Jasmin Mekić u ulozi bosanskoga masera zadovoljio se čistim klišejom, Zdenko Botić kao Amerikanac razbacivao se rutinerskim pokretima pokupljenim iz vlastite glumačke ladice, a Žarko Radić i opet je uspio biti nevidljiv. Tanji Smoje redatelj je, tko zna zašto, dopustio karikiranje i urlanje preko svake mjere, a letovac Zoran Prodanović Prlja korektno je funkcionirao kao svojevrstan vodič igre, sve dok mu Buljan nije dao da u treći dio uvede čitanjem navoda teoretsko-povijesnih objašnjenja o Babi Jagi, čemu se Prlja, što se moglo i moralo predvidjeti, pokazao apsolutno nedoraslim. Damir Orlić u nezahvalnoj ulozi unuka Davida učinio je najviše što je mogao – bio je korektan.

Konačno razočaranje donio je kraj. Umjesto snažne ritualne ekspresije, na kakvu smo navikli u Buljana – posljednja je u Rijeci bila nedavno na Festivalu malih scena s fantastičnim Kiklopom – vidjeli smo potpuno besmisleno, scenski neuredno i proizvoljno drmusanje glumačkih tjelesa u polumraku uz pratnju živoga benda (Goran Cvijanović, Đeni Trdić-Barić, Marijan Lincmajer, Janko Šepić, Josip Maršić, Igor Vlajnić) koji se pokazao svijetlom točkom izvedbe, uz asistenciju pjevačice Ivanke Mazurkijević.

Zaključno moramo reći da je od prošle godine dramski program Riječkih ljetnih noći i kvantitativno i kvalitativno u očiglednom padu prema ranijim sezonama. Ostaje pitanje je li tomu uzrok baš samo nedostatak novca, što je već postalo notornom činjenicom.