Incest, smrt, špijunaža, umjetnost...

Petnaesti roman Paula Austera Nevidljivo (a deveti preveden na hrvatski) krase sve osobine zbog kojih toga 64-godišnjeg američkog pisca cijeni kritika, ali i voli publika željna dobra štiva: vješto ispripovijedana, intrigantna i napeta priča, često garnirana ponekom tajnom i zločinom te prepuna neočekivanih obrata i iznenađenja, pritom nadograđena društveno-socijalnom analizom i političkim komentarima te filozofskim podtekstom, uz kombiniranje pripovjednih strategija, metafikcijska poigravanja, citatnost i autoreferencijalnost. Dakako, na račun takva obilja ponekad bude žrtvovana protočnost priče ili se pak likovi učine papirnatim marionetama u službi literarnog eksperimenta i autorskih postmodernističkih diverzija, no to, srećom, s novim Austerovim romanom nije slučaj. Ovaj put riječ je o čvršće strukturiranoj te iznimno dinamičnoj i atraktivnoj fabuli s uvjerljivim i životnim likovima od krvi i mesa, sa slabostima, žudnjama, dvojbama i greškama.

Prev. Marko Maras, Profil International, Zagreb, 2011.

Umjesto rušenja literarnih konvencija (iako ni ovoga puta ne odustaje od poigravanja pripovjednim strategijama, o čemu više poslije) Auster se u Nevidljivom odlučio za potkopavanje društvenih konvencija prihvativši se tematizacije društveno neprihvatljiva seksualnog odnosa – između brata i sestre. Riječ je o dojmljivoj opservaciji zamršenih mehanizama srca, o propitivanju suodnosa ljubavi i morala, žudnje i etike, nagona i restrikcija, uz doticanje različitih aspekata seksualne igre i apostrofiranje razgovora i riječi kao važna, ako ne i nužna aspekta seksa. Istodobno, Nevidljivo govori i o čovjekovu suočavanju sa zlom u sebi, o osvješćivanju pritajena, i za javnost, ali i samu osobu nevidljiva, poriva za okrutnošću, a Auster ne propušta, kao i u prethodnim djelima, rukopis obogatiti filozofskom nadgradnjom. Jedan od dojmljivijih primjera te vrste jest dionica u kojoj problematizirajući afaziju (najteži poremećaj govorno-jezične komunikacije jer razara sve čovjekove jezične djelatnosti oduzimajući osobi sposobnost verbalne komunikacije s okolinom i onemogućujući imenovanje stvari i pojava) Auster polemizira s Descartesom i suprotstavlja se njegovoj tezi o dvojnosti uma i tijela. Kako je glavni junak student književnosti, a i sporedni likovi ljubitelji su umjetnosti, Auster rukopis zasipa obiljem književnih i umjetničkih referencija, što se ipak ne doima kao preuzetno razbacivanje erudicijom, već je u službi tematizacije pročišćujuće snage umjetnosti. Nevidljivo je naime dijelom i roman o moći umjetnosti da promijeni svijest potrošača, da ga potakne na djelovanje ili barem drukčije poimanje sebe, zbilje i svijeta.

Paul Auster

Auster se na specifičan način poigrava pripovjednom pozicijom, u romanu ne pratimo određeni subjekt, već je riječ o iskustvima lika iz romana u nastajanju (što čitatelj, jasno, tek naknadno saznaje), a činjenica da se radi o autobiografskom štivu te da se autor naizmjenično koristi pripovjedanjem u prvom, drugom i trećem licu jednine pripovjedačku poziciju čini pomalo shizofrenom. Dakako, promjene pripovjedačke pozicije nisu slučajno odabrane – prvo lice jednine predstavlja nam nevina, neosviještena protagonista; u dionicama gdje narator o sebi govori u drugom licu nevinost i iluzije već su načete, dok je treće lice, s radikalnim pripovjedačevim odmakom od vlastitosti, odraz naratorova osvješćivanja potencijalnoga zločinca u sebi. No unatoč rečenoj pripovjedačkoj kombinatorici uvjerljivost i pouzdanost ispripovjedanoga ne biva relativizirana sve dok na samu koncu priče Auster čitatelja ne zaskoči neočekivanim obratom koji pojedine dionice priče stavlja pod upitnik, a u svrhu obogaćenja tematskog raspona propitivanjem odnosa umjetnosti i zbilje (što je, uz identitet, ulogu slučaja u čovjekovu životu, osamljenost te slobodu i njezina ograničenja, stalna Austerova tematska preokupacija). Iznenadni pak obrati u priči koji dotad ispripovijedano dovode u pitanje, što je redovit začin Austerovih fabula, izraz su skepticizma koji je u temeljima autorova pripovjednog svijeta, a, kako se čini, i njegova svjetonazora i karaktera.

A zašto baš Nevidljivo? Nevidljiva je ljubav, ona se osjeća, ćuti, no neopipljiva je i onkraj definicije i artikulacije, a u ovom slučaju i zabranjena, incestuozna, pa nevidljiva mora i ostati. Tu je i ubojstvo koje ostaje nerazjašnjeno, a počinitelj nekažnjen pa tako ujedno i nevidljiv, baš kao i žrtva koja je nevidljiva jer je za društvo nevažna, nepostojeća u svojoj rasnoj i socijalnoj deklasiranosti. I smrt je nevidljiva, neizreciva, baš kao i bol zbog u nesreći izgubljenih brata i oca, koji smrću postaju nevidljivi, živeći tek u sjećanju, koje je fluidno, nepostojano, upitne trajnosti i, na koncu, nevidljivo. Nevidljiv je također, pritajen, u tajnosti, pa stoga do kraja i nepotvrđen, status špijuna, koji jest, ali za javnost ne postoji, čija djela i pothvati ostaju bez potpisa, bez javnoga priznanja, a taština je ta koja takvu situaciju čini nepodnošljivom, žudeći za vidljivošću, usprkos opasnosti. Dovoljno ili ne, toliko o fabuli, neka i ona ostane u ovom prikazu nedovojno vidljiva, barem dok za knjigom ne posegnete, što toplo preporučam. Jer, unatoč sumnjičavosti spram reklamnih floskula istaknutih na koricama knjiga, ona koja ovaj roman uzdiže u sam vrh Austerova opusa možda i nije pretjerana.