Film neospornog šarma

Dojmovi o obiteljskoj pustolovnoj komediji Koko i duhovi, adaptaciji kultnog istoimenog romana za djecu Ivana Kušana koju je režirao njegov sin Daniel, znatno su povoljniji pri drugom nego pri prvom gledanju. Osobito ako ste filmski kritičar i film prvi put gledate u društvu nekoliko kolega i filmofila, a drugom zgodom na prilično posjećenoj javnoj projekciji okruženi odlično raspoloženom djecom i njihovim roditeljima. Pri prvom gledanju, naime, zapažate brojne nedostatke djela, planirane prve od pet ekranizacija Kušanovih svevremenskih romana za djecu s klincem Ratkom Milićem zvanim Koko kao protagonistom, a pri drugom već vas osvajaju neosporni šarm i pozitivan duh cjeline, kao i smijeh malih gledatelja, koji s izrazitim odobravanjem i na pravim mjestima reagiraju na humor i dobro im poznate detalje iz školske lektire.

Antonio Parač kao jedan od omiljenih dječjih likova: Ratko Milić Koko

U književni lik Ratka Milića Koka, pored šegrta Hlapića najpoznatijega junaka domaće proze za djecu, autor niza romana (Toranj, Čaruga pamti...) i proznih zbirki, profesor na ADU, dramski pisac, član HAZU i Europske akademije za film i televiziju, prevoditelj, filmski i televizijski scenarist, dramaturg u Zagreb filmu te urednik u Školskoj knjizi, Telegramu i na TV Zagreb, Ivan Kušan unio je i neke autobiografske detalje. Uzbuna na Zelenom vrhu, prvi autorov dječji roman (u smislu proze u kojoj su junaci djeca) s Kokom kao središnjim protagonistom s određenim je problemima objavljen davne 1956. godine, kada su piscu bile 23 godine i kada je zbog odstupanja od uobičajenoga načina pisanja za mlade čitatelje dočekan s dijelom negativnim kritikama te čak tvrdnjom da je posrijedi ostvarenje koje ne posjeduje „ni umjetničke, a najmanje pedagoške vrijednosti“. Kako pogrešno, jer upravo se zahvaljujući Uzbuni... i zbirci pjesama Prepelica Grigora Viteza 1956. godina drži prijelomnom za početak novoga, suvremenog razdoblja tuzemne književnosti za djecu, koje je donijelo autentičnost te tematski, stilski, poetski i pedagoški odmak od dotad uvriježenih standarda. Kreirane pod utjecajem Twainova Toma Sawyera, Kästnerovih Emila i detektiva te Molnarovih Junaka Pavlove ulice, Kokove pustolovine s iznimkom Uzbune... te romana Koko u Parizu i Koko u Kninu zbivaju se u piščevu rodnom Zagrebu, ispočetka u vrijeme neposredno ili nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, kad je pisac bio vršnjak junaka s kojim dijeli i tadašnje karakterne osobine.

Slično ocu i Daniel Kušan je prema vlastitim riječima u prilagodbu drugog romana iz serije odlučio dodati nešto svoje te je uz očevu suscenarističku suradnju priču smjestio u vrijeme vlastitoga djetinjstva potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ono što starijim gledateljima pritom može zasmetati jest zanimljivo, s namjernim ironijskim i pomalo kičastim odmakom ostvareno, ali ne i sasvim vjerodostojno ikonografsko rekreiranje odabrana razdoblja, konkretno detalji da je onodobna milicija u filmu postala policija te da policajac na kapi ima hrvatski grb. No i to je dio dugo vagane strategije osuvremenjivanja proznoga predloška u svrhu ostvarivanja bolje komunikacije filma s najmlađim gledateljima, pri čemu se zbog vjernosti izvorniku roman nije željelo prebaciti u današnje vrijeme.

U uvodu spomenutoj odveć kritički naoštrenoj publici zasmetat će još štošta, ponajviše pomalo nezgrapna i ne posve uredna dramaturgija u kojoj se nakon odveć nagla reza sa selidbom u Zagreb prečesto poseže za elipsama. Pritom se gledatelji zakidaju za važne detalje kakav je recimo prikazivanje nebitnih zbivanja tijekom leta papirnatog aviona bačenog s krova, koji će se u raspletu pokazati vrlo važnim. Pored mjestimično odveć statične režije, koja se u dijaloškim scenama svodi tek na izmjenu planova i kontraplanova, smeta i povremeno ukočena gluma dječaka Antonija Parača u ulozi Koka, koji u nekim trenucima s mukom svladava preduge rečenice. S iznimkom izvrsne Nine Mileta, koja interpretira Kokovu sestricu Milicu, te u budućim nastavcima nadajmo se više iskorištena Ivana Maltarića u ulozi bistrog „stručnjaka za dešifriranje“ Bože, svi se mladi glumci u nekim momentima doimaju starmalo, što je razumljivo u slučaju „štrebera“ Zlatka (vrlo uvjerljiv Kristian Bonačić) ali ne i ostalih.

U skladu sa zakonitostima proze i filmova za djecu likovi odraslih su pojednostavnjeni, pomalo naivni, stereotipizirani i s iznimkom negativaca prikazani kao blagi karikirani simboli roditeljskog (Kokova majka Dijana Vidušin i otac Ozren Grabarić), zakonskog (policijski istražitelj Rakan Rushaidat) i učiteljskog (profesorica francuskog jezika Almira Osmanović) autoriteta te kao pouzdani zaštitnici i usmjeritelji djece. Šteta što je tek naznačenim ostao intrigantan i ponešto tjeskobniji motiv čini se zategnutih odnosa u Zlatkovoj obitelji, točnije onih među dječakovim roditeljima koji su kostimografski i u sekvencama za stolom predočeni kao tipični onodobni „malograđani“ ili „dekadentna inteligencija“, odnosno kao skorojevići koji vlastiti društveni status u svakom trenutku demonstriraju strogošću, hinjenim manirama, odjeveni u kućne ogrtače i urešeni obiljem nakita. Kao proizvod takve obitelji i Zlatko se nameće kao dominantan, najpametniji i pomalo arogantan klinac među prijateljima, pa ostaje nada da će u sljedećim nastavcima njemu biti posvećeno više pozornosti.

Problematična je i dobrano nelogična završnica djela zacijelo namjerno i u skladu s konvencijama detektivskoga romana / filma realizirana u stilu Agathe Christie, sa sveznajućim istražiteljem koji detaljno verbalizira sve okolnosti slučaja, čak i one koje nikako ne može znati. Pritom se to zbiva u tajnom skloništu u podrumu Kokove kuće u kojem već dugo (godinama? desetljećima?) sa šutljivim pomoćnikom živi stari škrtac Vincek (smirena posljednja uloga pokojnoga Predraga Vušovića), čovjek kojeg je silna pohlepa pretvorila u metu kriminalaca i osudila na dragovoljnu izolaciju od svijeta. Iako se u tim trenucima posve ishitreno i nepotrebno izvlači otkriće da je Božina majka u izvedbi Olge Pakalović Vincekova kći, posve je jasna djeci namijenjena poruka o štetnosti pohlepe za novcem, koja uvijek loše završava. A odrasle baš kao i djecu zasigurno će razgaliti sjajna animirana odjavna špica, kreirana po uzoru na one filmova Tima Burtona s glazbom Dinka Appelta, koja neodoljivo asocira na partiture Dannyja Elfmana.

Ukratko, Zlatnim Arenama za najbolju montažu i glazbu, Nagradom publike i Vjesnikovom nagradom Breza za najboljeg debitanta u Puli ovjenčan Koko i duhovi sasvim dobro pogađa senzibilitet i želje ciljane publike, koja će u filmu zapaziti zgodne posvete prethodno spomenutim literarnim uzorima i koja bi u slučaju organiziranih školskih projekcija film mogla pretvoriti u pravi hit. Kako se već radi na nastavku, adaptaciji romana Zagonetni dječak koju bi prema scenariju Hane Jušić trebao režirati Dražen Žarković, valja vjerovati da će pobrojani nedostaci u njemu biti izbjegnuti.