Festival bez vizije

Sve ono što se događalo iza kulisa Splitskog ljeta ostavilo je traga i na sam dramski program, koji ove godine nije bio osobito atraktivan

Ovogodišnje Splitsko ljeto, 57. po redu, odvijalo se u specifičnim uvjetima koji su ga bitno odredili i prije početka i objave programa. Zbog odbijanja ministra kulture da potvrdi Duška Mucala za intendanta splitskoga HNK-a prvi put intendant nije bio i ravnatelj Splitskog ljeta. Maestro Nikša Bareza, kojega je za ravnatelja manifestacije postavio ministar, zadržao je ravnatelje opernog i baletnog dijela programa, Ivicu Čikeša i Almiru Osmanović, a za ravnateljicu dramskoga programa izabrao je Senku Bulić. Cijela je priča, prilično očekivano, zbog frustracije vršioca dužnosti intendanta imala nemile posljedice. Nezadovoljan izborom, Duško Mucalo nije ga se osobito potrudio poduprijeti, a kako je on morao osigurati funkcioniranje festivala, nije čudo da je posebno ravnateljica Dramskoga programa bila nezadovoljna organizacijskom potporom koju je trebala dobiti. Kako je Mucalo, sudeći po još neslužbenim financijskim izvješćima, u protekloj sezoni uspio povećati rashode i smanjiti prihode HNK-a, nije ni čudo da za financiranje Splitskoga ljeta, pogotovo kad ga on ne vodi, nije bilo novca. Senka Bulić na kraju je festivala o suradnji s vršiocem dužnosti intendanta za Vijenac izjavila: „Iako odgovoran za operativni dio provedbe Splitskog ljeta, Duško Mucalo nije inicirao početak priprema, dapače, onemogućen nam je bio pristup kazalištu te rad na programu. Nije bilo upoznavanja novoga vodstva s direkcijama radi realizacije programa, nije izrađen financijski plan Ljeta u računovodstvu, a česti izostanci otežavali su produkciju, primjerice odgađali završetak izrade kostima. Dalje, većina računa nije isplaćivana na vrijeme, unatoč rokovima definiranim ugovorom, zbog čega smo stalno kasnili u produkciji, a negativan stav osjećao se posebno prema dramskom programu. U svakom slučaju bio je prisutan izostanak koordinacije od strane intendanta prije i za vrijeme festivala, iako je, prema pravilniku, on odgovoran za logistiku festivala.“

Euripidova Hekuba na ruševinama drevne Salone

Situaciju je dodatno zakomplicirala i sindikalna pobuna u HNK-u, jer radnici nisu zadovoljni nepostojanjem kolektivnog ugovora i (nepostojećim) nadoknadama za festivalski rad pa je na kraju i sama činjenica da je festival uopće održan – uspjeh.

„Dramski kontrasti“

U dramskom programu najavljene su dvije premijere, samo jedna repriza i gostujući program od sedam predstava. Program je temeljen na „dramskim kontrastima“, kao „kombinacija antičkog i suvremenog, pučkog i avangardnog“. Babe i žabe, rekli bi neki, ali takav je nazivnik omogućio eklekticizam kakav zaista odavno nije viđen na Splitskom ljetu. Ono najspornije sigurno je bila najava performansa-instalacije Jeana Michela Bruyerea Satis sunt mihi pauci, preuzetna već u samu naslovu. Malobrojni su mi dovoljni, u prijevodu, realizirao se i na premijeri u Dioklecijanovim podrumima, a pogotovo na reprizama – malobrojni koji su dočekali kraj izvedbe dokazali su da predstava zaista nije naišla na razumijevanje publike. Najviše je smetalo što je performans najavljen kao dramska premijera, iako s dramskim programom nema nikakve veze, što je uzrokovalo nezadovoljstvo velikoga dijela publike. Najavljen kao „vrhunac suvremene kreacije“ u izvedbi „svjetskog umjetnika“, Satis sunt mihi pauci na Splitskom ljetu našao se u krivom kontekstu i doživljen je kao potpun promašaj, pogotovo kad se tretira kao dramska premijera, bez obzira na veličinu „svjetskog umjetnika“.

Sergej Trifunović

U avangardni dio festivala vjerojatno su pripadale izvedbe Kiklopa Euripida i Ivice Buljana u koprodukciji Scene Gorica, ljubljanskog Mini Teatera i Teatra &TD te još jedna Buljanova režija i produkcija Mini Teatera Ma and Al, nastala prema djelima B. M. Koltčsa i J. D. Salingera. O Kiklopu je u hrvatskim medijima već pisano, a predstava nosi snažan i prepoznatljiv Buljanov rukopis: polugola, oznojena muška tijela u stalnom fizičkom kontaktu te izvedbena i zvučna agresija. Jedina sačuvana satirska igra iz antike koja se odvija u rudimentarnom svijetu Kiklopa burlesknošću i naglašenom muškom seksualnošću Buljanu je pružila sjajan predložak za prikaz primitivnoga svijeta satira i neobrazovanih vladara, nesputane seksualnosti, koja u Splitu pa i Hrvatskoj dobiva snažne političke konotacije. Kao i druge Buljanove predstave, i ova je podijelila publiku, dio je bio oduševljen, dok je dio, pogotovo onaj koji je činila tradicionalna festivalska publika, bio razočaran. No više nego o predstavi pisalo se o reakciji v. d. intendanta Mucala na nju. On je naime iskoristio priliku da pošalje besmislene strelice prema ministru kulture, dokazujući još jednom svoj sluganski mentalitet i poslušnost (gradskoj) vlasti, što je izazvalo burnu reakciju kulturne javnosti, koja sigurno nije bila na njegovoj strani.

Festivalska iznenađenja

Ma and Al u izvedbi Senke Bulić i Marka Mandića, na engleskom jeziku, još je jedan Buljanov eksperiment u kojem se koristi elementima iz Salingerovih tekstova i onima svoga omiljenog autora Koltesa, kojim je polučio međunarodni uspjeh. Sam ne pripadam onima koji su oduševljeni konceptom i ovakvom manifestacijom fizičkog teatra na kojem je predstava zasnovana i ne mislim da je riječ o velikom djelu, ali očigledno je sasvim dovoljno onih koju predstavu smatraju genijalnom da je besmisleno protusloviti im i ulaziti u rasprave. Po mnogima, najveće je iznenađenje festivala činjenica da je Marko Mandić za tu ulogu dobio nagradu Judita koju tradicionalno dodjeljuje Slobodna Dalmacija za najbolje ostvarenje u dramskom programu Splitskog ljeta. Bez obzira na izniman tjelesni angažman u ovoj predstavi i utjecaj Mandićeve glumačke osobnosti, koja se jasno očitava u svakom projektu u kojem sudjeluje, mislim da je Splitsko ljeto vidjelo niz većih glumačkih ostvarenja, od nekoliko glumaca u dubrovačkom Revizoru pa do Hekube Zoje Odak.

Predstava Jeana Michelea Bruyerea

Dobar je dramski potez bio gostovanje Revizora s prošlogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, jer Split i Dubrovnik kao naši najveći festivali iznimno rijetko razmjenjuju produkcije i ne postoji pravi festivalski kontakt. I o Lorencijevoj predstavi mnogo je pisano, nakon splitske izvedbe ostao je dojam da se redatelj, našavši zanimljiv ključ za čitanje Gogoljeva klasika i njegove veze s aktualnom situacijom u predugoj predstavi ipak malo preigrao, izgubivši na kraju zanimljiv naboj i žestoku oštricu satire. No odlična glumačka igra vjerojatno najjačega glumačkog ansambla u zemlji, onog iz ZKM-a, Revizora je postavila kao jedno od najboljih ostvarenja ovogodišnjega Splitskog ljeta. Važan festivalski potez u sastavljanju repertoara bio je i uvrštenje predstave Judita splitskih alternativaca iz teatra Fractal Falus, o kojoj sam već pisao u Vijencu, a koja je, stavljena u kontekst nacionalnog festivala, pokazala da se može ravnopravno nositi s velikim profesionalnim izvedbama koje raspolažu sa znatno više novca. Nedostatak produkcijskog novca neovisna je produkcija nadoknadila kreativnošću i imaginacijom.

Jedina repriza iz prošle godine bila je vrlo dobra Smij i suze starega Splita u režiji Gorana Golovka, jedna od pučkih predstava koje čuvaju duh nekadašnjega Splita (na originalan ga način smještajući na nekadašnje gradsko groblje Sustipan) i uspješno se njime koriste u zanimljivom kazališnom obliku. Ta vrsta kazališta, uz antičke tragedije, obilježila je povijest Splitskog ljeta i šteta je što joj se ne posvećuje dovoljno pozornosti i što na festivalu, vjerojatno zbog nedostatka novca, nije bilo i popularnih Ribarskih svađa.

Pučki dio festivala činile su i kabaretske predstave Arijane Čulina i dvojca Lucić–Dežulović Za Europu spremni i Melodije borbe i pretvorbe na Carrarinoj poljani. Arijana Čulina svoju je knjigu kolumni pod tim naslovom pretvorila u monodramu kabaretskoga tipa koju s uspjehom izvodi pa je gostovanje na Splitskom ljetu imalo brojnu publiku. No najzabavnije i najduhovitije ostvarenje u dramskom programu realizirali su Predrag Lucić i Boris Dežulović popularnom predstavom koju izvode u Kerempuhu i na brojnim gostovanjima, žestokom satirom o hrvatskoj suvremenosti, najčešće uz citiranje popularnih pjesama znatno promijenjenih stihova.

Premijera Euripidove Hekube

Očekivano, glavni je teret dramskoga programa Splitskog ljeta pao na jedinu pravu dramsku premijeru, Euripidovu Hekubu u režiji gosta iz Rumunjske Felixa Alexe. Produkcija je u startu imala tri iznimne prednosti, odličan i aktualan tekst, ambijent Manastirina u razrušenoj Saloni i Zoju Odak u naslovnoj ulozi, čiju su umjetničku karijeru obilježile uloge antičkih junakinja. Nakon premijere pokazalo se da Hekuba, osim ambijenta i glavne glumice, ima malošto drugo što bi je izdvojilo kao važnu produkciju. Konvencionalna režija nije ni na koji način otvorila Euripidov tekst prema suvremenosti, ovakva Hekuba mogla je biti izvedena i prije trideset ili pedeset godina, ali su je od umjetničke propasti ipak spasili vizualno izniman salonitanski prostor, koji savršeno interpretira razrušenu Troju, i tragični patos, ali ne i patetika, Zoje Odak. Stječe se dojam da je Alexa tekst jednostavno prepustio sceni, bez prave redateljske interpretacije, i da se zadovoljio glumačkim recitiranjem Euripida. Glumački, sve je ostalo u okvirima koji se od studenata očekuju na prvim godinama studija, da dobro izgovaraju tekst, i ne može se reći da glumci taj dio nisu dobro obavili. Sergej Trifunović, Ana Vilenica, Nikola Ivošević, i nešto manje uspješno Matija Kačan i Dejan Bućin, odigrali su svoje intimne tragedije, ali niti su od njih napravili uloge koje će pamtiti i spominjati, niti su emocijom doprli do publike. Kad se svemu doda vrlo loše postavljeno gledalište, koje je najvećem dijelu publike onemogućilo normalno praćenje predstave, može se reći da je glavna premijera Splitskog ljeta ostavila tek dojam korektno interpretirane antičke tragedije, a tek su je prostor i glavna glumica učinili pristojnom festivalskom produkcijom koja bi trebala živjeti dulje od jednog ljeta. Bilo kakvo očekivanje da će ova produkcija možda dosegnuti značenje davne Elektre potonula su u neinventivnoj režiji.

Sve ono što se događalo iza kulisa Splitskog ljeta ostavilo je traga i na sam dramski program, koji ove godine nije bio osobito atraktivan, ali s obzirom na uvjete u kojima je kreiran i održavan ne može se reći da je posve podbacio.