Faustovski duhovi spenglerovskog podrijetla

U Krležinim tekstovima u središtu pozornosti nije dramski sukob titana i bogova, već sukob genijalnoga pojedinca s čovječanstvom. Skepsa osamljenoga genija, izdana od mase, martirijski usud pjesnika proroka trajne su preokupacije krležijanskoga literarnog svijeta

U ovoj problemskoj analizi prvi put ćemo pokazati kako su Propast Zapada Oswalda Spenglera i Antibarbarorum liber Erazma Roterdamskog važni prototekstovi Krležina književnog diskursa. Krležini trodimenzionalni, faustovski duhovi, poput Krista, Michelangela, Kolumba i drugih, kako ih eksplicitno pisac na mnogim mjestima naziva, spenglerovskoga su podrijetla. Naime, Oswald Spengler uveo je u svoju dvosveščanu kontroverznu, kultnu knjigu Propast Zapada (I. dio 1918, II. dio 1922) termin faustovskoga duha naspram apolonijskog antičkog duha, a sve kao sintagmu koja bi objašnjavala kozmički duh intelektualca 20. stoljeća okrenuta zvijezdama, naspram antičkom duhu koji je kampanelski okrenut antropomorfiziranom svijetu i umjetnosti stvorenoj po mjeri i slici čovjeka.

Michelangelo Buonarroti, prizor iz predstave, HNK, 1925, redatelj Branko Gavella

Spenglerovo djelo naslovljeno prema Seeksovoj knjizi Povijest propasti antičkoga svijeta, slijedi ideju milenarističkoga kompleksa o propasti zapadnoeuropske civilizacije 20. st., analognoj propasti Zapadnoga Rimskog Carstva, te nastoji s pomoću matematike i biologije uspostaviti metodologiju i zadati obrise morfologije svjetske povijesti, oslanjajući se na Nietzscheove filozofske dosege, ali i Goetheove metode. To opsežno djelo, kako njegove pozitivne proročanske, tako i negativne preuzetne, odlike komentirali su vodeći intelektualci 20. stoljeća od Theodora Adorna, Northropa Fryea do Johana Huizinge. Poznato je i da je to isto djelo bilo u rukama najvećih fašističkih zločinaca, Goebbelsa i Hitlera, koji su ga svjesno pogrešno čitali i prilagođavali svojoj ideologiji, zbog čega je Spengler i umro 1936, a pobijeni su i mnogi njegovi politički prijatelji u tzv. Noći dugih noževa (1934).

Od Spenglera do Erazma

Prema književnoj uporabi i dosadašnjim značenjskim potencijalima trodimenzionalan faustovski duh može se interpretirati na dva potpuno oprečna načina: ili kao odlika zločinca ili kao odlika velikih intelektualaca 20. stoljeća, odnosno umjetnika. Naravno da se značenja literarno jakih sintagmi intertekstualnim uporabama usložnjavaju te ovise o kontekstu djela. Tako npr. Krležin roman Banket u Blitvi daje panoramu faune u flori spenglerovske provenijencije, osobito stoga što je taj njemački matematičar i filozof prema Goetheovoj definiciji žive prirode nazvao i pokušao objasniti svjetsku povijest. Goethe je, prema Spengleru, uvijek kao umjetnik iznova izgrađivao život, razvitak njegovih oblika, postajanje, a ne postalo, i to je objasnio u djelima Wilhelm Meister i Wahrheit und Dichtung. To je svijet kao mehanizam sučeljen sa svijetom kao organizmom. Na jednom mjestu Spengler piše o Goetheovim sredstvima istraživanja povijesti: „Taj božanski pogled omogućio mu je da noć uoči bitke kod Valmyja, pri logorskoj vatri, kaže poznatu izreku: Odavde i od danas započinje nova epoha svjetske povijesti, a vi možete reći da ste tome prisustvovali. […] I kao što je on pratio razvitak biljnog oblika iz lista [oz. V. F. T.], nastanak tipa kičmenjaka, postanak geoloških slojeva – sudbinu prirode, a ne njezinu kauzalnost – tako i ovdje valja oblikovati jezik ljudske povijesti, njezinu periodičku strukturu, njezinu organsku logiku [oz. V. F. T.].“ Upravo je zato Krležina alegorija smještena u svijet flore, a jedan od njezinih antagonista Barutanski nakon čitanja Fausta, u kojem stih „Da se čovjek zaman s umom bori!“ kaže:

„Preglupo! Sjede piskarala nazovi-intelektualna po kavanama, prevode ‘Fausta’ i spremaju komplote! Svu tu intelektualnu bagru trebalo bi rastjerati mitraljezima!“

Barutanski je jedan od onih fašističkih militarističkih likova koji falsificiraju djela njemačke literature, što je i izazvalo tzv. Noć dugih noževa. S druge strane, Krleža Barutanskom oduzima bilo kakvu mogućnost razumijevanja Fausta, a time i Spenglera, tako da su kod njega atributi faustovski i trodimenzionalni uvijek upotrijebljeni u pozitivnom opisu poeta vates / intelektualca. Jer samo poeta vates, ako ne može spasiti, barem može oplemeniti svijet. Upravo su u Krležinu književnom diskursu mitemi nositelji piščevih idejnih šifri.

Prometejski likovi u kršćanskom duhu

Zašto su Isus Krist, Michelangelo Buonarroti, Kristofor Kolumbo, Juraj Križanić, Francisco Goya i Immanuel Kant gigantski dramski likovi u njegovu književnom diskursu odabrani u dramatizaciji hybrisa mitologije i historiografije? Krležini mladenački tekstovi pisani prema poticajima iz europske književnosti simbolizma i ekspresionizma te poticajima iz Kranjčevićeve lirike inauguriraju antički mit o Prometeju koji se prepleće s kristijaniziranim mitovima, ali uvijek s tendencijom da apostrofira sudbinu osamljenoga genija kojega je denuncirala masa. U Krležinim tekstovima, za razliku od djela hrvatske književnosti ranonovovjekovlja, piščev interes neće biti probuđen za dramski sukob titana i bogova, već za sukob genijalnoga pojedinca / titana s čovječanstvom. Krleža će u Palmotićevoj drami o Kristoforu Kolumbu prepoznati sretan hibrid antičkih i kršćanskih mitema, koji utjelovljuju fluktuaciju političke ideologije o balkanskom prostoru. Naime, Krležino kasnije redigiranje ranijih dramskih tekstova, pa i onoga o Kolumbu, ide upravo u tome smjeru. U tom je smislu S. S. Kranjčević osobito sa svojim poemama Mojsije i Dva barjaka, pa i pjesmom Posljednji Adam, ostao trajni poticatelj Krležinih književnoumjetničkih tekstova, neovisno o njihovoj žanrovskoj pripadnosti. Skepsa osamljenoga genija, izdana od mase, martirijski usud pjesnika proroka ostat će trajne preokupacije krležijanskoga literarnog svijeta. Prometejstvo, odnosno ur-faustovština, funkcionira kao pratekst u književnoj izgradnji svih protagonista Krležinih romana i većine dramskih tekstova, kao što se to može vidjeti i u njegovim esejima o povijesnim osobama, Jurju Križaniću, Stjepanu Radiću, Franu Supilu, S. S. Kranjčeviću, pa zatim Franciscu Goyi, Michelangelu Buonarrotiju, Giordanu Brunu, Erazmu Roterdamskom i Immanuelu Kantu.

Od prvoga dramskog predloška Legende Krleža problematizira pojam čovječanstva prema milenarističkom kompeksu i prema ideji mesijanstva. Milenaristički kompleks javlja se u duhovnosti Zapada na kraju 19. stoljeća i očituje se u snažnu osjećanju kategorije propadanja. Filozofska antropologija dolazi u meritum interesa. Usporedno s time čovjek 20. stoljeća postaje zabrinut nad svojim kozmičkim usudom. Mesijanstvo koje je opsjedalo Krležu u prvim tekstovima evidentno je i prema piščevim tendencijama iz 1923, kada je Legendu htio tiskati u sklopu biblijskoga ciklusa, a već je 1927. premjestio taj tekst u nedovršeni ciklus o pet giganata (Isus, Kolumbo, Michelanelo, Kant, Goya).

Naime, promjena atributa biblijski u gigantski pokazuje metamorfozu u Krležinoj percepciji biblijskih motiva. U Krležinu intelektualnome razvitku sve se više osjeća asimilacija patarenskih ideja, dok spoj antičkih i biblijskih motiva, koji je opće mjesto književnih tekstova starije hrvatske književnosti, a onda i Kranjčevićevih pjesama, u Krležinim dramama sve više dobiva ideologijsku kontekstualizaciju. Naime, kako Krleža biblijske miteme poslije eksplicitno smatra plagijatom egipatskih i antičkih, on zamjenjuje mesijanski atribut onim prometejskim, kao ur-faustovskim. Borba Dobra i Zla kao osnova bogumilskoga učenja tumači se u prometejskome ključu. Stoga Krležin Isus Krist pokazuje skepsu u ispravnost svoje žrtve, postavlja pitanja. Krležin Krist vidi ribare koji u svojoj kratkovidnosti hrču, uzdiše za plavom kosom Marije Eleazove, i stoga on ne nosi samo karakteristike Mesije koji oslobađa čovječanstvo, već je kontaminacija Prometeja i Krista, titana darovatelja vatre spoznaje, ali je i svjestan nedostojnosti daroprimaca. U opisu Krista, a i poslije portretiranjima faustovskih lica, osjeća se trajna Krležina opsesija dimenzijom mesijanstva. Njemu je bliža ideja Prometeja, ali također iskazuje odmak prema artificijelnosti antičke mitologije u kojoj su bogovi antropomorfizirani. Krležini bogovi nisu antropomorfizirani, već je čovjek-umjetnik / intelektualac taj koji je obogotvoren, a zapravo dijaboličan. Krleža djelomično vjeruje u Goetheovo objašnjenje metafizičkoga koje je on iskazao u razgovoru s Eckermannom, a što je polazište i Spenglerova djela:

„Ono božansko je djelatno u živome, a ne u mrtvome; ono je u postajućem i preobražavajućem, a ne u postalom i ukočenom. Zato i um, u svojoj težnji k božanskom, ima posla s onim postajućim, živim, a razum s onim postalim, ukočenim, da bi ga iskorištavao.“

Zbog prihvaćanja takva tumačenja metafizičkoga, uma i razuma, a iz čega proizlazi Krležin koncept o umjetnosti koja nastaje iz umjetnikovih metafizičkih / dijaboličnih energija koje su prema eshatologiji istoga podrijetla, započeo je Krležin sukob na književnoj ljevici. Naime, Krleža određuje sve kasnije religijske mitologije kao plagijat one antičke, s tim da kao Spengler vjeruje kako je mitologija drevnoga Egipta, jedina koja je kozmička i duhovna, a time bliska faustovskome duhu na izmaku 19. stoljeća. Naime, Krleža nakon pisanja predgovora Podravskim motivima Krste Hegedušića biva optužen za trockizam. On ne vjeruje u historijski napredak, već je za njega samo umjetnost univerzalna. Ona je, kao i u Goethea, odraz diviniziranoga ljudskoga uma, odnosno u Krleže dijaboličnog talenta: „od te altamirske ruke do svih likovnih genija antike i gotike i renesanse ima samo jedna nit, koja traje od Egipta do pariskog suvremenog nadrealizma: vječno ljudsko zaustavljanje u vremenu pomoću otisaka i kopija u tvarima trajnijim od ljudskog mesa.“

Književni izraz osloboditi tiranije glupana

Zbog negativnih reakcija na taj esej, Krleža piše Dijalektički antibarbarus (1939), knjigu polemika u kojima secira vulgariziranu interpretaciju dijamatskih misli Ognjena Price, Radovana Zogovića i dr.

Krležin je termin antibarbarus preuzet iz is-to-imene knjige Antibarbarorum liber (1494, tis-kana 1520) Erazma Roterdamskoga, u kojem taj pisac postavlja humanističku misao nasuprot srednjovjekovnoj retrogradnosti. Erazmova knjiga metodološka je polemika i embrionalna filozofija povijesti, koja je zbog važnosti koncepta renesanse privukla i Huizingu, a i Giordana Bruna. Jasno da će u Bruna Erazmov koncept biti primijenjen u kritici prema Crkvi, što će Krleža opetovano razvijati kao stav u svojim esejima, romanima i dramama. Barbarima Erazmo naziva klasično neobrazovane suvremenike koji ne razumiju finoću koncepta, pa i ne prihvaćaju ideju humanističkoga. U toj knjizi objašnjava pisac i starenje prirode, pa uspostavlja antropološki i biološki koncept. Njegovi su nazori, na svojevrstan način, bliski ovdje opisanoj Spenglerovoj morfologiji svjetske povijesti. Kada je 1520. objavljeno Erazmovo djelo, tiskan je zajedno s njim niz humanističkih djela, među kojima i knjiga In pseudodialecticos Juana Luisa Vivesa, objavljena u Luvanu. Ta knjiga iznosi vrlo srodne poglede Erazmovu zahtjevu za metodološkom konverzijom. I Vives i Erazmo smatraju dijalektičku teologiju i barbarstvo uzrokom propasti starih institucija koje pozivaju na reformu.

Krleža piše u Dijalektičkom antibarbarusu o dijalektičkom materijalizmu u interpretaciji svojih polemičkih suparnika:

“Dekarikirati tu nazovi-dijalektičku karikaturu naše književnosti, evropeizirati ono što je deevropizirano, dijalektizirati što je dogmatizirano i dedijalektizirano, dati apstrakcijama i frazama svježu udarnu moć ispravne, iskrene i uvjerljive, dakle doživljene riječi, potvrditi istinu, a poricati laži i krive vrijednosti, osloboditi književni izraz tiranije glupana i nenadarenih nepismenjaka – to je svrha ovog antibarbarusa.“

Krležina dramska lica Kolumbo, Michelangelo, Kant, Goya promišljaju o nedostojnosti darovanih masa. Drugo opsesivno pitanje koje muči njegove titane, odnosno povijesno proslavljene Genije, jest odnos prema Moći / Vlasti / Politici. Stoga je Krleža portretirajući i dramatizirajući povijesne osobe pokazao dvije osnovne opcije za koje se može odlučiti vrhunski intelektualac / umjetnik. S jedne strane tragični dramski likovi koji bivaju žrtvovani od masa mogu ne pristati na pakt s dijaboličnom silom: Isus Krist i Kristofor Kolumbo. Kristu i Kolumbu suprotstavljena su oni likovi koji potpisujući pakt s Mefistom, a to je u Krležinu slučaju uvijek Moć /Vlast / Politika, šifriraju svoje tekstove i prokazuju nakaznost onih u čijoj su službi: Michelangelo Buonarroti ljubi papine papuče za šaku zlatnika, ali zato na zidovima Sikstine prokazuje pukotine kršćanske mitologije, Francisco Goya u službi španjolskoga dvora prokazuje ispraznost vladajućih na slikarskim platnima, a na bakrorezima licemjerje i opačinu predstavnika institucije Crkve, u Kantovu životopisu Krleža apostrofira društvenu proturječnost Kanta jakobinca i ateista te Kanta konformista. Likovi prometejskoga podrijetla razapeti su na kraju svojega martirijskoga puta, dok su faustovski likovi pobijedili Vlast i Moć, paradoksalno u samoj službi Vlasti.