Zagreb – jedino koncertno središte

Zagreb je, prema ponudi, pravi glazbeni centar, čije značenje, kada se malo probere u mnoštvu, ponekad i prelazi granice i poziva putnike namjernike. U toj velikoj ponudi sve je češći slučaj da se održavaju i dva koncerta na dan

Iako političkog predznaka u povodu dvadesete obljetnice neovisnosti Hrvatske i Slovenije s političkom i gospodarskom elitom u prvim redovima u golemu nekoncertnom prostoru oplemenjenom jekom i zujanjem klime, nužnim ozvučenjem u zagrebačkoj Areni – ipak je rijetka izvedba Osme simfonije Gustava Mahlera, iznimno zahtjevne Simfonije tisuće u suradnji slovenskih i hrvatskih umjetnika pod vodstvom Valerija Gergijeva, slavnog i kako ga rado nazivaju karizmatičnog dirigenta – na način spektakla službeno označio kraj bogate redovite koncertne sezone uoči početka mješovite ljetne ponude Zagrebačkih ljetnih večeri.

Neprijeporni mag crno-bijelih tipki, Evgenij Kisin, ove je sezone gostovao u Zagrebu

Uz malo redovitijih riječkih, dubrovačkih ili varaždinskih koncerata, ili splitskih iznimaka izletima u suvremeniji repertoar, Zagreb je jedino pravo koncertno središte u zemlji sa svom svojom razgranatom ponudom. Napokon i sjedište dvaju simfonijskih orkestara, Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra HRT-a, sjedište komornih orkestara, od vječno promjenjiva Hrvatskoga komornog orkestra do vrlo etabliranih Zagrebačkih solista na putu do stjecanja stare slave, relevantnog ciklusa Sfumato Zbora HRT-a, komornih sastava, osobito gudačkih kvarteta koji su se svi izborili za vlastite cikluse... Ukratko, ciklusa je mnogo, bilo domaćih ansambala, bilo onih rezerviranih uglavnom za gostovanja u Svijetu glazbe. Ni privatne inicijative se ne predaju sa svojim ciklusima ili malim festivalima. Ukratko, Zagreb je, prema ponudi, pravi glazbeni centar, čije značenje, kada se malo probere u mnoštvu, ponekad i prelazi granice i poziva putnike namjernike. U toj velikoj ponudi sve je češći slučaj da se održavaju i dva koncerta na dan. Kriza ponude dosad kao da nije dotaknula koncertni život, gdje je svatko mogao pronaći nešto za sebe. Možda nešto što nije jako razglašeno, no dovoljno je kvalitetno i pristupačno i plićem džepu. Ali, ali... Oblaci su se nadvili već nad sljedeću sezonu, manjim državnim i gradskim potporama, ponajprije onim malima i novijim inicijativama, festivalima što će dovesti i do manjeg broja koncerata, nestanaka ciklusa koji nisu u duhu tržišne ekonomije isplativi. Velika dvorana Lisinski ponekad je poluprazna ili tek napola puna kada je riječ i o vrlo kvalitetnim solističkim koncertima. Osamstotinjak do tisuću ljudi čini se premalo i organizatorima je neisplativo, a dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda u takvim je slučajevima premalena. I to ne samo prošle sezone nego i mnogih prijašnjih te stalno upozorava da je takozvana srednja dvorana od osamsto do tisuću mjesta već odavno nužno ulaganje. Ali komu to n-ti put uzaludno govoriti. Državi, gradu ili novopečenim tajkunima bez pravo izražena kulturnog interesa kada se već još jedan trgovački centar može na brzinu izgraditi na svakom uglu. No, u sada već najavljenu padu koncertne ponude zbog nedostatka novca, živi bili pa vidjeli koliko je Zagreb glazbenički okorjela sredina s kriterijem.

I što će se pamtiti iz protekle sezone? Što bi svaki iole redovit posjetilac koncerata izdvojio kao neki svoj poseban doživljaj? Ako netko slučajno prigovori da je koncertna publika manjina, lako bi se utvrdilo da je ima više nego gledalaca na stadionima na kakvoj utakmici prve nogometne lige. Svatko zacijelo ima svoje glazbene preferencije, no nesporno je da interes za glazbenu scenu pod utjecajem izravnih HD-prijenosa iz njujorškog Metropolitana neprestano raste, a u trend su se prijenosima iz drugih centara uključile i kinodvorane. Metomanija je čak dovela do toga da se moglo čuti da zatravljeni pojedinci, ljubitelji opere, u domaće kuće kročiti neće. Ali to je već dio teme o glazbenoj sceni. U koncertom životu bilo je sasvim dovoljno zanimljivosti za iole znatiželjnije kojima razglašena imena i nisu prva briga pri izboru, a možda su im i financijski nedostupna. Zato je možda mjesto pravoga slušateljskog hodočašća postala bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj ulici jednom mjesečno nakon nedjeljne mise. No nije tu samo riječ o besplatnom koncertu, nego o fascinaciji slušatelja svih generacija i svih stupnjeva obrazovanja opusom Johanna Sebastina Bacha.

Bach na zagrebački

Izvedbe Bachova cjelokupnog orguljskog opusa prihvatila su se dvojica mladih orguljaša Ante Knešaurek, skladatelj, profesor Muzičke akademije i glavni orguljaš bazilike, i Pavao Mašić, također pedagog, čembalist gdje god je to potrebno i glavni orguljaš gornjogradske crkve sv. Marka. U svijetu je malo orguljaša koji se prihvate takva posla samostalno. Ovdje su ga podijelila dvojica kompetetnih i napravila senzaciju koja će za sve ljubitelje Bacha ostati posebno iskustvo. Dijeleći Bachov opus po crkvenoj godini i tematski prateći njegov put, Knešaurek i Mašić u sedamnaest će koncerata prijeći i u sljedeću sezonu. Ako ništa drugo, imaju priznanje vjernih slušatelja itekako svjesnih pothvata i sve zaljubljenijih u nedostižan Bachov glazbeni svijet, ali im u najmanju ruku kao javno priznanje pripada barem Nagrada grada Zagreba. Inače orguljaška scena postaje sve živahnija pa su svi zajedno, od Ljerke Očić i Marija Penzara do Alena Kopunovića Legetina, koji s mjesta orguljaša širi koncertni život Požege, u Lisinskom proslavili 80. rođendan akademika Anđelka Klobučara, vjerojatno svima njima uzora. Trude se orguljaši, sa sve vidljivijim rezultatima, ali po naravi posla skrivena od pogleda na crkvenom koru i posljedično ne odveć medijski eksponiranom, upravo orguljaši i ljeti pod vodstvom Edmunda Andlera-Borića zagrebačkoj prvostolnici oživljuju koncertni život, a treba reći da je početkom svibnja i Crkva sv. Marka dobila svečano predstavljene i posvećene nove orgulje francuskoga tipa i – novi izazov.

No nenadana priča s Bachom i Zagrebom, koja je u prošloj sezoni postala karakterističnom, ne završava samo na orguljama. Izvanredno je uspjela realizacija ideje potekle od Zagrebačkih solista, koji su od šest hrvatskih skladatelja naručili da s istim instrumentalnim sastavom i oblikom odgovore na šest Bachovih Brandenburških koncerata – Zagrebačkim koncertima. I što se dogodilo? Glazbeni svijet hrli u Hrvatski glazbeni zavod kao na kakvo natjecanje i nova djela ispraća ovacijama i povicima bravo kao na kakvu rock-koncertu. Kao primjer spomenimo samo Zagrebački koncert Davorina Kempfa, skladatelja kojega su i s drugih strana iznenada u kratkom razdoblju okružile ovacije – i za zborske skladbe u ciklusu Sfumato Zbora HRT-a, a za snimku svoje Freske dobio i diskografsku nagradu Porin, prvu nagradu nakon 25 godina, kako je rekao u zahvali. Sve dođe na svoje mjesto, dobije priznanje struke i javnosti, samo neki trebaju strpljivije čekati od drugih. Bachova godina, koja se slučajno sklopila, potiče malu zamišljenu igru – može se nagađati koji bi skladatelj iz plejade najvećih imena svjetske glazbene baštine nakon Bacha možda mogao biti sljedeći veliki partner koji će obilježiti neku buduću sezonu zagrebačkoga koncertnog života.

Strpljivi do nekog priznanja ne trebaju biti violončelisti Stjepan Hauser i Luka Šulić, čija je igra s Jacksonovom skladbom bljesnula u trenu i potaknula lavinu slave u potpuno drukčijoj vrsti glazbe, koju razumije i rado sluša najširi krug ljudi i koja se napokon više koristi drugim medijem promocije. Svoje su umijeće na tom terenu, iako još misle da su prije svega zbog temeljite izobrazbe klasični glazbenici, uživo tek nakratko pokazali u dvorani Lisinski dijeleći koncert s Maksimom Mrvicom. No isto je tako dug put zadržati naglo stečenu slavu kao i odlučiti koja im je vrsta glazbe primarni interes jer se na prste mogu izbrojati odlični na dva terena različitih zahtjeva i senzibiliteta.

Slavni gosti

Među solistima, violinistima primjerice, takav je Vadim Rjepin, relativno čest gost. Elegantnom izvedbom Mendelssohnova Koncerta za violinu i gudače u d-molu i vedrinom nenadmašna virtuoziteta Waxmanove Carmen fantazije. Opravdano će slavan Rjepin čak uz nedostojan Praški komorni orkestar u veliku dvoranu Lisinski poput Vengerova privući masu slušatelja dok to zasad nije pošlo za rukom pravom violinističkom otkriću, mladoj Norvežanki Vilde Frang, iako je hvalospjevi salijeću u svim relevantnim svjetskim glazbenim medijima. Taj se glas još nije ovdje dovoljno glasno čuo, pa je veliku dvoranu pohodilo tek sedamstotinjak slušatelja. Prava šteta za dragocjeno živo upoznavanje jednog duboko misaona, glazbeno nadasve osjetljiva muziciranja Vilde Frang s pravom mjerom ukusa i pravim razumijevanjem bilo da je riječ o Schubertu, Bartóku ili Richardu Straussu. Kad je već o solistima riječ, ni zvijezde nisu razočarale. Ivo Pogorelić na svom velikom povratničkom pohodu češćih nastupa ispunjava Lisinski do posljednjega mjesta. Ponovno zanimljivo i napeto i sa starim repertoarom Chopina i Liszta, karakteristično prepoznatljivih interpretacija s potpisom, ali potpuno ozbiljno i sabrano ne kročeći preko svake mjere u dekonstrukciji zapisa kao što je to učinio svojedobno na recitalu na istom mjestu s Beethovenovim Sonatama.

Najvažniji orkestri bez dirigenta

U Zagreb je napokon stigao, nakon dugih go-di-na slave, Evgenij Kisin, neprijeporni mag crno-bijelih tipki. Iz njegova doista golema repertoara službeni dio programa donio je mrvice – Chopinove Balade, Shumannovu Novelettu i Fantastične komade. Prošetao je gradom, zašao na Muzičku akademiju kao umjetnik najvišega statusa koji si može priuštiti luksuz da spriječi eksploatiranje uvijek žednih, gladnih i pohlepnih menadžera glazbene industrije. Nakon Zagreba, ovdašnji hodočasnici pohrlili su i na njegov sljedeći nastup u Beč. Za to je putovanje više nego dovoljno razloga, kao i za ponovni poziv. Među ekskluzivnim gostovanjima izdvaja se i izbrušeni i sugestivni pjevački svijet Magdalene Kožena, poziv Jordija Savala s ansamblom Hesperion XXI, koji je ovaj put odveo na put u stari otomanski Istanbul, stjecište i mješavinu različitih glazbenih kultura. Gostovanja orkestara također su bila bogata i brojna, čemu je pridonijelo i ovogodišnje održavanje jubilarnoga Muzičkog biennala Zagreb, koji je obilježio proljeće u velikom rasponu od počasti najboljim trenucima polustoljetnoga festivala suvremene glazbe do brojnih praizvedbi najsvježijih skladbi. Negdje na početku sezone bio je sjajan orkestar iz Săo Paula, i u sprezi temperamenta i kultiviranosti zorno posvjedočio o latinskoameričkom glazbenom čudu, a bio je napokon i legendarni John Eliot Gardiner, čije se temeljito i slojevito čitanje Mendelssohnove Talijanske simfonije, koje teme fućkaju i ptice na grani, ne zaboravlja tako lako.

Malo navedenoga nije potpuna slika prošlosezonskoga glazbenog života, u kojem su vrijedno desetljeće slavili Cantus i Hrvatski barokni ansambl kao nezaobilazni dio koncertnog života. Mnogo toga dobroga još bi se moglo navesti pa i progovoriti i o onome što sezonu nije obilježilo ni sjajno ni dobro. Ilustracija je novi zagrebački patent. Oba najvažnija orkestra trenutno nemaju šefa dirigenta. Zagrebačka filharmonija ga još nema, a Simfonijski orkestar HRT-a nedavno se odrekao dugogodišnjega Nikše Bareze. Iz iskustva Filharmonije poznato je kamo to vodi iz koncerta u koncert, iz sezone u sezonu. Nevoljnih primjera našlo bi se još, posebno zato što će utjecati na sljedeću ili sljedeće sezone, ali o tome će se zacijelo govoriti vrlo skoro.