Wajdin Katyn i slovenska Antigona

Premda je „skrivena ostavština” komunističkih poslijeratnih zločina danas osvijetljena s mnogih povijesnih stajališta, njezina strahovitost još ostaje tabu, o kojem se u javnosti malo i nerado govori

Katyn Andrzeja Wajde, što je ovoga proljeća igrao najprije u slovenskim kinematografima, a zatim i na nacionalnoj televiziji, doživio je veliko zanimanje gledatelja, a u medijima više ili manje – šutnju. Slovenska je javnost umorna od teme sustavna poslijeratnog ubijanja i otkrivanja novih i novih grobišta. U najavama filma čitali smo o razotkrivanju „najveće europske laži stoljeća“ i o „dubokoj traumi poljskog naroda“, a nakon prikazivanja nekoliko je filmskih kritičara pisalo o estetskim vrijednostima filma i posvećivalo se problemima njegove dramaturgije, no nitko nije upozorio na univerzalnu poruku tog potresnog djela, koje neposredno pogađa i duboku traumu slovenskoga naroda. Naime, neki organizatori tih zločina školovali su se na moskovskoj akademiji Dzeržinski, pa i ne začuđuje što su organizacija i metodologija sličile onom što vidimo u završnim sekvencama Wajdina filma. Nitko nije bio kadar ili nije želio vidjeti da je ista ideološka sljepoća moskovskih učenika na gotovo identičan način hicima u potiljak usmrtila prema dosad poznatim podacima oko 14.000 pripadnika takozvane domobranske vojske, a uz njih i brojne civile, kontrarevolucionare, također žene – nakon završetka rata 1945, dok su jugoslavenski komunisti još bili vjerni Staljinu. To je utoliko neobičnije jer je u napuštenim rudarskim oknima u blizini grada Celja godinu prije otkriveno stravično prizorište usmrćivanja ljudi: oko tisuću tijela ubijenih ljudi, zazidanih nizom pregrada od opeke i betona, što su zauvijek trebale sakriti besmisleni zločin. I Huda jama, što je pravi geografski naziv tog područja, samo je jedno od mnoštva grobišta što ih je dosad otkrila vladina Komisija za istraživanje poslijeratnih ubojstava.

Nepokopani mrtvaci – slovenska tamna podsvijest

To su ostaci priče, poznate malom broju ljudi izvan Slovenije, uspješne članice Europske Unije. Pod površinom slovenske priče o uspjehu, dakle priče o zemlji koja je pri raspadu komunističke Jugoslavije uspjela izbjeći krvave događaje devedesetih godina na Balkanu i razmjerno se brzo ekonomski i politički uključiti u europsku demokratsku sredinu, krije se ostavština danas već dobro poznata Slovencima, a još prije dva desetljeća bila je to najstrože čuvana državna tajna. Ali i sada, kada im je poznata, najradije o njoj šute. To je priča o strašnim ubojstvima nakon Drugoga svjetskog rata, kada je vlast preuzela Komunistička partija i tom prigodom likvidirala – taj knjigovodstveni izraz bio je uobičajen kako u staljinističkoj, tako i u nacističkoj terminologiji – svoje političke protivnike, uglavnom vojnike vojske takozvanoga Slovenskog domobranstva, a s njima i mnoštvo civila koje je ocijenila kao potencijalne neprijatelje novoga poretka. Bilo kakvi izvještaji ili svjedočenja o tim događajima bivali su u poslijeratnim godinama cenzurirani, a knjige o tome što su dolazile iz inozemstva policija je plijenila na graničnim prijelazima, dok su se ljudi koji bi o tome progovorili često našli pred sudovima zbog širenja „lažne i neprijateljske propagande“. I nakon što se sredinom sedamdesetih godina zaslugom nekih disidentskih pisaca, kakav je bio nekadašnji partizan – kršćanski socijalist Edvard Kocbek, istina prvi put pojavila u javnosti i kada se prilikom sloma komunizma javnost neposredno suočila sa činjenicama, slovenski su nepokopani mrtvaci ostali traumatska tema slovenskog društva, njezina tamna kolektivna podsvijest. Premda je skrivena ostavština danas osvijetljena s mnogih povijesnih stajališta, njezina strahovitost još ostaje tabu, o kojem se u javnosti malo i nerado govori. Čak slovenski parlament unatoč nekim pokušajima nije bio sposoban zauzeti nikakvo jasno stajalište prema problemu, a na kraju je propao i pokušaj da se barem na mjestima masovnih ubojstava postavi civiliziran i pošten natpis koji bi odgovarao istini. Umjesto toga parlament se odlučio za enigmatski natpis, koji više prikriva nego što razotkriva: Žrtve rata i poslijeratnih usmrćenja (Žrtve vojne in povojnih usmrtitev). Usmrćenja – kao da je riječ o nekoj pravosudnoj kazni, a ne onome što je istina – brižljivo planiranim, organiziranim i ostvarenim političkim pokoljima! Tako je ta najveća trauma slovenske povijesti još potisnuta u društvenu podsvijest i u političkoj se raspravi još nije oslobodila literarne razine. U drami Antigona suvremenoga dramatičara Dominika Smolea gledatelji su, naime, još prije Kocbekova nastupa prepoznavali prešućenu istinu i o njoj – šaptali.

Spomenik žrtvama u Katynu

Istina je, slovenski domobrani, uvjereni nacionalisti i antikomunisti, u odgovoru na komunističku revoluciju kolaborirali su s njemačkim okupatorima. No ni mi, koji pripadamo antifašističkoj i partizanskoj tradiciji, ne možemo prihvatiti besmislenu i strašnu tezu koja je još prisutna u dijelu slovenske javnosti da je ubijene snašla zaslužena kazna. Još sedamdesetih je godina nobelovac Heinrich Böll – u svojoj obrani Edvarda Kocbeka, koji je o tome jasno i javno progovorio i javno izrazio žaljenje zbog strašnih poslijeratnih događanja i pritom doživio javni linč – rekao kako to ne može biti razlog za izvansudska masovna ubojstva. Ubojstva civila i pripadnika protupartizanskih postrojbi bez odgovarajućih sudskih ili bilo kakvih pravnih procedura, i u vrijeme kada su bila počinjena, bila su kazneno i protupravno djelo, kojim su se kršila temeljna pravna načela civiliziranih naroda, među koja pripadaju načela kaznene odgovornosti i pravne procedure. Komunistički vođe u vojnim su osobama i civilima, što su ih sakupljali u zatvorima i koncentracijskim logorima, vidjeli ili kolaborante i izdajice, ili potencijalne političke protivnike, koji bi u zaoštrenim međunarodnim odnosima i teškoj situaciji kod kuće mogli ugrozili učvršćivanje nove vlasti i već započeti revolucionarni proces. Unatoč tom političkom stajalištu, poslijeratna ubojstva s pravnog stajališta znače teška kaznena djela, a s moralnog stajališta okrutne zločine, koji su u društvenoj perspektivi među stanovnicima posijali dubok strah i moralne traume, koje su se urezale duboko u podsvijest, te u svakom smislu bolno obilježile i sljedeće generacije. Zbog tih djela, za koja je odgovorno tadašnje vodstvo Komunističke partije, opravdano su se osjećali pogođenima i bez krivnje krivima i mnogi pripadnici oslobodilačkog pokreta – komunisti, kršćanski socijalisti, djelatnici u kulturi i svi drugi, koji u tim djelima nisu sudjelovali i koji su se otporu protiv okupatora hrabro priključili zbog čista domoljublja.

Katyn je dakle u Sloveniji dirnuo u otvorenu ranu slovenskoga povijesnog sjećanja te ju je – začudno – još jednom zavio u šutnju. Ubrzo nakon toga nova je katynska tragedija kod Smolenska apsolutno u potpunosti zasjenila pitanja o smislu tih djela, o strahoti besmislene smrti i mentalne ideološke poremećenosti dvadesetog stoljeća. Nitko se uz Katyn nije ni sjetio Srebrenice, gdje je jedna druga, nacionalistička pomračenost uma potkraj stoljeća postojala na rubu prosvijetljene Europe, Europe ljudskih prava i sloboda, pobivši na tisuće ljudi i pokušavajući prikriti ubojstva pred očima svjetske javnosti.

Nevidljiva Antigona i nakon Wajdina Katyna još luta Slovenijom pokušavajući pokopati umorena brata. I ne samo Slovenijom.

Sa slovenskoga prevela Lenga Kuliš

(tekst je prvotno objavljen

u poljskom časopisu Gazeta Wyborcza)