Vrijeme za Guinness

Za razliku od Velike Britanije, gdje se pivo proizvodi u mnogo pivovara, u Irskoj je situacija jednostavnija. Postoji, doduše, više pivovara, no Irska je ponajprije primjer zemlje gdje je pivski svijet u znaku jednoga piva. U svim dijelovima zemlje, uključujući i Sjever koji je još uvijek u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva, sinonim za pivo jest pinta propisno natočena Guinnessa.

Guiness je tamno, gusto pivo s kremastom pjenom, koje pripada u pivsku vrstu stout, razvijenu iz srodne vrste porter. Izrazito tamna boja portera i stouta rezultat je posebnog načina komljenja slada, koji se prži mnogo jače nego u proizvodnji drugih piva. Stout je, pak, podvrsta u koju se uz slad dodaje i stanovit udjel prženoga neslađenog ječma, a od ostalih se portera razlikuje i po većoj količini hmelja, što mu daje karakterističnu gorčinu, koja je u kombinaciji s diskretnom kiselinom razlog da se to pivo smatra izrazito suhim. Povećana količina hmelja omogućavala je da stout traje dulje, što je bilo važno radi transporta na veće udaljenosti, odnosno da bi pivo bolje izdržalo dugotrajno odležavanje preko ljetnih mjeseci.

Priča o toj irskoj ne samo pivskoj nego i kulturnoj prepoznajnici započinje 1759, kada je mladi poduzetnik Arthur Guinness (1725–1803) za male novce kupio zapuštenu pivovaru u Dublinu. Iako se kupnja pivovare činila kao besperspektivan čin, Guinness je znao razviti posao i za samo desetak godina postao je glavni dobavljač piva za britansku kraljevsku upravu smještenu u dablinskome dvorcu. U to vrijeme irske su pivovare proizvodile pivo istovjetno britanskome pa je i Guinnessova pivovara isprva proizvodila ale, no od 1799. proizvodi se isključivo porter, koji su tijekom 19. stoljeća postupno doradili u stout kakav danas poznajemo. Guinnessova piva osobito su bila dobro prihvaćena među irskim iseljenicima, ali i općenito među radničkim slojevima. Popularni porter proizvodio se u raznim jačinskim varijantama od kojih je tzv. obični (plain) bio alkoholom najsiromašniji, ali i najjeftiniji, pa stoga i najpristupačniji radničkim masama, obično rastrganima između besparice i navike da životne tegobe ublažavaju pivom. O tome zorno govore stihovi irskog pisca i satiričara Flanna O’Briena, često citirani u pivskim priručnicima:

Kada sve pođe po zlu i ne da se ispraviti

Bez obzira što daješ sve od sebe,

Kada život izgleda mračan kao ponoćna ura

Pinta običnoga tvoj je jedini drug.

Već oko 1830. Guinnessova pivovara bila je najveća u Irskoj, a na početku 20. stoljeća bila je po proizvodnji najveća na svijetu. Uzletu proizvodnje pogodovala je i zabrana prženja slada, koja je kao mjera štednje energije nakon Prvoga svjetskog rata uvedena u Engleskoj, ali ne i u Irskoj, što je dablinska pivovara znala dobro iskoristiti. U proizvodnom programu stout je postupno preuzeo primat pred porterom, čija je popularnost padala, da bi se 1974. potpuno prestao proizvoditi. Guinnessov stout proizvodi se u nekoliko različitih varijanti s obzirom na udjel alkohola, u rasponu od 4,2% (Original Stout) do 7,5% (Foreign Extra Stout) alkohola.

S poviješću pivovare Guinness najbolje je upoznati se na samu izvoru – u muzeju koji se nalazi u sklopu pivovare St. James’s Gate u Dublinu. Vrijedne pozornosti svakako su mnogobrojne, vješto i privlačno izvedene reklame i plakati koji na pristupačan i duhovit način pozivaju na uživanje u Guinnessovu pivu. Guinnessove promidžbene kampanje, naime, imaju dugačku povijest. Pivovara je za zaštitni znak još 1862. uzela jedan od irskih nacionalnih simbola, irsku harfu, no za razliku od harfe u nacionalnome grbu, okrenute ulijevo, Guinnessova je okrenuta na suprotnu stranu. Najuspjelije su promidžbene poruke one što ih je u 1930-im, 1940-im i 1950-im godinama umjetnički osmislio John Gilroy, a dobro ih poznajemo i danas jer im protok vremena nimalo nije naškodio. Osobito su uspjele poruke u kojima se pojavljuju egzotične životinjske vrste, primjerice noj, ili još češće simpatična ptica tukan, koja na svom velikom kljunu redovito nosi pintu Guinnessa te poručuje Guinness za snagu, Vrijeme je za Guinness ili Krasan dan za Guinness.

Obitelj Guinness vodila je pivovaru nekoliko naraštaja, sve do 1886, kada je ona postala javnim poduzećem u kojemu je obitelj i dalje ipak zadržala znatan utjecaj. Od 1932. sjedište kompanije preseljeno je u London, kamo je premješten i dio proizvodnje. U skladu s procesima outsourcinga, sve češćima u pivarskoj industriji, to nije bila jedina dislokacija proizvodnje pa se Guinness kao globalno nazočno pivo proizvodi i na drugim kontinentima, primjerice u Nigeriji za Afriku, u Indoneziji za Aziju, na Bahamima i u Kanadi, dok ga za Australiju proizvodi tamošnji pivski gigant Fosters. Globalizacija je uzela maha i u organizacijskom pogledu pa je Guinness od 1997. udružen u koncern Diageo, no pritom je zadržao vizualnu prepoznatljivost i pravnu osobnost, a time i barem privid nacionalnoga ponosa. Iako se proizvodi u čak četrdesetak zemalja svijeta, svaki Irac uvijek će reći da je jedini pravi Guinness onaj proizveden u pivovari St. James’s Gate. Kompanija osim piva proizvodi i žestoka pića, napose viski, a posluje i u farmaciji, graditeljstvu i turizmu. Od 1955. objavljuje i Guinness Book of Records, almanah koji bilježi rekordna i neobična svjetska postignuća u najraznovrsnijim područjima, stoga je Guinness jedina pivarska tvrtka koju obrađuje Encyclopaedia Britannica.

Osim u Guinnessovoj pivovari u Dublinu, pivska se vrsta stout proizvodi u još dvjema irskim pivovarama. To su Murphy i Beamish, obje u Corku na jugu otoka. U prošlosti se pivovara Beamish smatrala protestantskom, dok je Murphy bila katolička. Staru političku i vjersku podjelu u novije je vrijeme zamijenila vlasnička: Murphy je dio Heinekenova carstva, dok je Beamish u vlasništvu englesko-škotskog koncerna Scottish&Newcastle. Osim stouta za Irsku je karakterističan i crveni ale. Najpoznatiji su proizvođači Caffrey iz Belfasta te Smithwick iz Kilkennyja. Proizvode se razne varijante crvenkastog alea, a varijanta Smithwicksova crvenog alea je u 1990-im godinama, otkad posluje u okrilju Guinnessa, postala popularna na europskom kontinentu pa i u nas, ali ne pod izvornim imenom nego kao Kilkenny Irish Beer.

Nijedno irsko pivo ne može se ipak raširenošću i značenjem mjeriti s Guinnessovim stoutom. Kada su nedavno u javnost procurile vijesti o mogućem napuštanju stare pivovare na lokaciji St. James’s Gate i preseljenju na novu lokaciju, to je automatski postala alarmantna i neiscrpna tema rasprave u poslovično polemičnoj irskoj javnosti. Vijencu, pak, pričinja zadovoljstvo što pohvalu najirskijem pivu može objaviti na dan kada u Zagrebu nastupa još jedna irska uzdanica – genijalni pjesnik i pjevač Shane McGowan sa svojim sastavom The Pogues.