Velike teme ili velike priče

Deset godina od smrti Ranka Marinkovića možda je dovoljno, a u svakom slučaju prigodno razdoblje za osvrt na opus velikoga hrvatskog književnika i postavljanje pitanja o njegovu značenju danas. Marinković ide u red najvećih hrvatskih književnika 20. stoljeća i njemu zasigurno nije potrebna revalorizacija, ali temat posvećen njemu u ovome broju Vijenca otkriva neke dijelove njegova opusa koji suvremenom čitatelju pružaju izazove na koje valja odgovoriti, a koje onodobna recepcija nije adekvatno honorirala. Tako Lada Čale Feldman i Mira Muhoberac apostrofiraju dramu Pustinje, praizvedenu 1982. i skinutu s pozornice već nakon šesnaest izvedbi, kao dramu svijeta bez uporišta čija je višeznačnost itekako sukladna postmodernističkom iskustvu književnosti.

Veliki pisci kasnog modernizma – ili druge moderne, kako je to razdoblje u povijesti hrvatske književnost nazvao Ante Stamać, jer nastupa nakon socrealističkog estetičkog zatišja – pisci su koje itekako okupiraju „duboke teme“ pa esejističko-filozofsko prozno tkivo nerijetko destruira klasičnu naraciju. Pripovijedanje kao pričanje priča njih ne zanima, osim ako ta priča ne otkriva neke duboke dileme suvremenoga čovjeka. Interes za samo pripovijedanje u odnosu spram intelektualnih preokupacija pisaca kasnog modernizma doista se danas može činiti pomalo trivijalnim. Ali književnost druge polovice 20. stoljeća, vjerojatno zasićena zaoštravanjem uvijek istih dilema na koje se nisu pronalazili odgovori, upravo je obnovila taj trivijalni aspekt književne proze – pričanje priča.

Gabriel Garcia Mŕrquez po pripovjednom majstorstvu, kao i po snažnom uzletu mašte te brisanju granica između fikcije i stvarnosti, upravo je reprezentativan postmodernistički autor. Drugi temat ovog broja posvećen je njegovu romanu Sto godina samoće, tom najpopularnijem djelu hispanskoameričkog književnog booma, koji četrdesetak godina nakon objavljivanja u svijetu doživljava – kao i cijeli pokret – kritičarsku reviziju. Mirjana Polić-Bobić upozorava na neke praznine u recepciji toga djela u nas, ističući da unatoč golemu Mŕrquezovu opusu Kolumbijac nikada nije ponovio kritičarski uspjeh, ali ni literarno uspio spoj mitskog i svakodnevnog kao u romanu o propasti izmišljenoga gradića Maconda.

Mit je upravo arhetipski oblik priče. Njegova narativna konzistentnost pokazuje da on može funkcionirati i biti vjerodostojan samo u društvu koje počiva na čvrstom i jasnom poretku. On tako pripada svijetu koji – za razliku od svijeta Marinkovićevih djela – nije izgubio uporište, i to uporište nitko od pripadnika zajednice ne dovodi u pitanje.

Zoran Kravar u ovome broju piše o Wagnerovu Parsifalu, koji je ove sezone postavljen na pozornici HNK u Zagrebu. Kravar u opširnom eseju iščitava svijet Wagnerove opere u antimodernističkom ključu, kao protusvijet koji mitskom pričom kritizira modernu civilizaciju, koja brzinom i smjerom svoje evolucije nezaustavljivo srlja u propast.