U borbi protiv zaborava

Monografija Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca koju je uredila i priredila teatrologinja Antonija Bogner Šaban jedno je u nizu iznimno važnih djela hrvatske teatrologije. Iza tvrdih korica povelike knjige skriva se, baš kao i iza kazališnog zastora koji je na njezinoj naslovnici, bogat kazališni život Vinkovaca, čiji počeci sežu u sredinu 19. stoljeća, a u suvremenosti ih nastavlja Gradsko kazalište Joza Ivakić. Nazvano po vinkovačkom kazališnom kritičaru, dramskom pedagogu, redatelju, dramatičaru i dramaturgu koji je pridonio profesionalizaciji vinkovačkoga kazališta i čije su se drame s uspjehom izvodile i na vinkovačkoj pozornici, danas je Gradsko kazalište Jozo Ivakić nezaobilazno središte kulturnog života Vinkovaca i Vukovarsko-srijemske županije. A velikim trudom i pomnim radom Antonije Bogner Šaban u knjizi Vinkovačka kazališna tradicija detaljno je opisana povijest nastanka tog kazališta i vremena u kojima je ono čuvalo nacionalni i kulturni identitet čitavog kraja.

Ur. Antonija Bogner Šaban, GK Joza Ivakić, Vinkovci, 2010.

Kada nam se u rukama nađe ovakva knjiga, moramo se diviti upornosti njezina priređivača u nastojanju da oživi prošla vremena prikupljanjem takozvanih materijalnih dokaza kojima se može oprimjeriti sve ono što je izneseno u uvodnim, teatrološkim i teatrografskim tekstovima čiji su autori ljudi koji su radni vijek posvetili upravo vinkovačkom kazališnom životu. Tako, osim Antonije Bogner Šaban, koja piše o vinkovačkoj kazališnoj tradiciji, monografija donosi tekstove predsjednika vinkovačkog Ogranka Matice hrvatske Marka Landeke (Kazališni život u Vinkovcima do 1945. godine), izvršnog producenta i jednog od suosnivača Festivala glumca Himze Nuhanovića (Gradsko narodno kazalište 1945–1952, Kazalište u Centru za kulturu 1979–1991. i Kazalište u Domovinskom ratu i kazališne udruge 1992–1997), pjesnika književnika i bivšega ravnatelja vinkovačkog kazališta Vladimira Rema (Usponi i krize vinkovačkog glumišta), pjesnika, književnika i također nekadašnjega ravnatelja kazališta Miroslava Slavka Mađera (Jelinek-teatar) te sadašnjeg ravnatelja Gradskog kazališta Joza Ivakić Ivice Zupkovića (Treće profesionalno kazalište). Što se čitatelj više primiče suvremenosti, a odmiče od prošlosti, to je veća količina sačuvane slikovne građe, kazališnih listova, knjižica, plakata i fotografija predstava. Stoga se nekako vrednijim i važnijim čini prvi dio knjige u kojem su reproducirane stare, od vremena izblijedjele fotografije, s kojih gledaju maskirana lica glumaca i tek legenda pokraj slike govori o čemu ili kome je riječ. Iscrpni pregledi važnih kazališnih zbivanja navedeni u tekstovima tek s pomoću tih fotografija dobivaju puni smisao, jer oživljuju prošlost, otkidaju je od zaborava i, na neki način, privatna sjećanja danas malobrojnih sudionika tih davnih kazališnih zbivanja ili vlasnika starih obiteljskih albuma postaju javnima ugrađujući se u službenu povijest. Prolaznost kazališnog čina, zaborav u koji tonu davno odigrane predstave, jedino se takvom monografijom može sačuvati. Na samu kraju knjige nalazi se metodološki dosljedan, teatrološki utemeljen, popis predstava koje su nastajale i igrane u Vinkovcima, od onih prvih koje je igrala Družina Veseli pustinjak pa sve do recentnih Sluškinja Jeana Geneta, izvedenih prošle godine u režiji Damira Mađarića. Jasan prinos ovako oblikovana i uređena izdanja jest i u tome što knjigu Vinkovačka kazališna tradicija odlikuje postignuta ravnoteža između lokalno važne promotivne publikacije i teatrološki relevantna izdanja u koje se, zahvaljujući grafičkom oblikovanju Dubravka Matakovića, odlično uklapa i dodatak biografija poznatih i manje poznatih Vinkovčana koji su „ugrađeni u vinkovačku kazališnu tradiciju“. Ili, moglo bi se reći, ona u njih. Jer nije pretjerano tvrditi da bez bogata kazališnog života u Vinkovcima hrvatsko glumište možda nikada ne bi imalo Vanju Dracha, Fabijana Šovagovića, Ivu Ficija, Nadu Subotić, Zvonimira Torjanca, Ivu Gregurevića, Radu Šerbedžiju... Iako se, s obzirom na moguću nepotpunost podataka (kako to u napomeni na kraju knjige i na kraju iscrpnoga popisa predstava kaže sama priređivačica monografije), ne može reći da su predstave i kazališna zbivanja u potpunosti sačuvana, ipak je objavljivanjem ove monografije dobivena još jedna bitka u svakodnevnoj borbi kazališne umjetnosti protiv zaborava.