Treba li Hrvatskoj druga Deklaracija o položaju hrvatskoga jezika?

„Nije dovoljno hrvatski jezik zatvoriti u Ustav, nego je potrebno o njem voditi brigu na svim razinama javnih komunikacija, od škola do državne uprave i javnih komunikacija, onako kako to vode uljuđene europske zemlje.”

akad. August Kovačec

Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod, ne cijeni ni svoju mater, jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati, koja se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati

Kakvoj se budućnosti europske jezične raznolikosti možemo nadati ako globalni engleski jezik kao moljac izjeda sve na svojem putu? Prisutan je ne samo u općilima (medijima), na međumrežju (internetu), u gospodarstvu, znanosti itd. nego sve više postupno ulazi i u naše domove, vrtiće, škole... U jezičnom dodiru s hrvatskim sve češće stvara hrvatskoengleski jezični nadomjestak, križanac koji sve više sliči nekadanjemu tzv. hrvatskosrpskomu (ili srpskohrvatskomu) jeziku.

Jeste li čuli za Školu stranih jezika Helen Doron? Riječ je o školi učenja engleskoga jezika u Zagrebu koju je razvila britanska jezikoslovka Helen Doron. Zahvaljujući metodi učenja engleskoga jezika, kako se piše u reklamama („zivkama”) na međumrežnim stranicama, dojenčad već od trećega mjeseca može početi učiti taj svjetski jezik. Dojenče koje se još hrani majčinim mlijekom i ne zna još čak ni koračati po sobi, ni bilo što reći, pripravljamo za radionicu učenja engleskoga jezika i kulture kao da nam je dijete rođeno u Engleskoj ili u Americi, a ne u Hrvatskoj. Učimo jadnu djecu da su prvi put u svojem životu ispravno izgovorili tuđe riječi: mom, dad, granny, grandad i sl. umjesto hrvatskih: mama; tata, japa, ćaća, tatek; baka, baba, nona, bakica, babica; djed, did, nono, ded, deda... Od rođenja dojenčad čuje i upija zvukove i intonacije ne svojega materinskoga jezika i leksika (rječnjaka), nego stranoga. Stvara se dojam da odgajamo i podučavamo djecu ne u duhu hrvatstva i njegove baštine utemeljene na bogatom etnolingvokulturnom nasljeđu hrvatskoga naroda, nego u duhu etnojezičnoga nihilizma. Čini se da se roditelji danas više skrbe o tom kako će njihova djeca što bolje naučiti engleski jezik negoli svoj materinski. U jednoj je subesjedi (Globus, broj 990, 27. studenoga 2009, str. 40) Nives Opačić, umirovljena viša lektorica na Odsjeku za kroatistiku FF-a u Zagrebu, rekla: „Hrvati strane jezike uče zato što od njih misle da će imati koristi, a za hrvatski to ne misle.” Ako su hrvatski srednjoškolci na državnim maturama (v. http://www.nastavnici.org/novinski-clanci...) bolje rješavali ispite iz engleskoga jezika nego iz hrvatskoga, onda je logičnije otvoriti u dječjim vrtićima tečajeve hrvatskoga, a ne engleskoga jezika.

Jedanaest sati materinskoga jezika tjedno

Prema podacima MZOŠ-a u desetosatne dnevne programe ranoga učenja engleskoga, njemačkoga, talijanskoga i francuskoga jezika u dječjim vrtićima diljem Republike Hrvatske uključeno je 8.259 djece predškolske dobi ili 11,27%. U petosatne dnevne programe uključeno je 12.250 djece ili 16,72%, a u kraće programe do tri sata dnevno uključeno je 52.750 djece ili 72,00% (v. http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2196). Čini se da pripravljamo našu djecu od ranoga djetinstva za buduće gastarbajtere? U jezičnim gimnazijama Zagreba za predmet hrvatski jezik satnica iznosi četiri sata (premda prema programu valja biti pet) na tjedan, a baš je toliko i za prvi strani jezik, plus tri sata za drugi strani jezik. Nije li to čudno? Primjerice, u Finskoj slušaju jedanaest sati materinskoga tjedno.

Nažalost, u Hrvatskoj su sve brojnije i češće reklame na engleskom jeziku, i to ne samo u turističke svrhe, što je zapravo pomodarstvo. Iz dalekovidničnih zaslona HTV-a sve se češće čuje strani jezik, a ne hrvatski. Hrvatska djeca koja još ne znaju čitati podslove (natpise) na slikopisnim vrpcama primorana su zajedno s roditeljima slušati i gledati previše američkih, meksičkih, brazilskih i drugih sapunica na njihovu jeziku. Čudno je da na državnoj dalekovidnici ne prevode usmeno strane filmove na hrvatski, nego daju samo podslove u stranim filmovima. U Rusiji npr. takve prakse nema, svi se strani filmovi prevode na ruski jezik i nisu potrebni podslovi na ruskom. U Rusiji se drži da na državnoj televiziji moramo čuti materinski jezik koji je propisan Ustavom kada gledamo strane filmove. Naravno da u stanovitim prigodama, npr. kada na vijestima govori predstavnik druge zemlje, moramo čuti i njegov i svoj jezik u prijevodu. Sve češće se u hrvatskim medijima (općilima) čuje kako se gdjekoji ugledni političari ili sabornici u obraćanju općinstvu služe nepotrebnim engleskim riječima i rečenicama, samo da bi pokazali svoju učenost. Oni tako ne drže do svojega jezika, ali ni do svojega naroda, koji ih je na kraju izabrao. Oni mu tako na svoj način pokazuju što misle o njemu. Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod, ne cijeni ni svoju mater, jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati.

Lijepa naša na engleskom

Hrvatski znanstveni časopisi kao npr. Business Systems Research, Croatian Medical Journal, Journal of Information and Organizational Sciences, Bulletin of the International Association for Paleodontology, Kinesiology, Croatica Chemica Acta... sve više objavljuju radove samo na engleskom jeziku. Evo što piše npr. zagrebački časopis Financijska teorija i praksa koji izdaje Institut za javne financije: „Nakon trideset i tri godine izlaženja na hrvatskom te pet godina prijelaznog razdoblja izlaženja na hrvatskom i engleskom jeziku, od prvog broja 2010. časopis Financijska teorija i praksa izlazit će samo na engleskom jeziku pod naslovom Financial Theory and Practice. U dugotrajnim konzultacijama s autorima, recenzentima, čitateljima, bibliotekama i referentnim bazama, zaključili smo da će koncentracija na samo jedan jezik, općeprihvaćen u području ekonomije i javnih financija, omogućiti veći priliv boljih članaka, čvršće veze naših znanstvenika i stručnjaka s inozemnim kolegama te na kraju, ali ne i najmanje važno, bitno sniziti troškove izdavanja časopisa“ (http://www.ijf.hr/FTP/index.htm). Priljev boljih članaka, čvršće znanstvene veze te financijske teškoće primoravaju uredništvo časopisa da svjesno prijeđe na engleski jezik. Slična je sudbina i časopisa Kinesiology, koji se tiska od 2000. iznimno na engleskom jeziku, premda sa sažecima na hrvatskom. Narodi koji ne rabe materinski jezik u gospodarskom i znanstveno-tehničkom razvoju ekonomski i socijalno slabe i na koncu konca gube samostalnost i neovisnost.

Hrvati su se stoljećima borili za samostalnost i osebujnost hrvatskoga protiv nasilne vladavine njemačkoga, mađarskoga, talijanskoga, srpskoga jezika, a na kraju krajeva dobili su ili će dobiti engleski. U praksi smo počeli, nažalost, na hrvatskom tlu razvijati tzv. kolonijalni lingvokulturni mentalitet. Ako budemo i dalje išli putem toga mentaliteta, onda je najbolje da odmah u vrtiće i osnovne škole uvedemo engleski kao materinski jezik, njemački, talijanski ili npr. mađarski kao drugi jezik, a tek u osmom razredu možemo uzeti i hrvatski ili možda tko i sada želi hrvatskosrpski kao izborni. Lijepu našu, oprostite, treba tada prevesti na engleski i pjevati (ne daj, Bože!) jednu strofu pjesme na engleskom, a drugu radi poštivanja jezične manjine te u duhu EU na hrvatskom.

Mrziti svoje, voljeti tuđe

U knjizi Hrvanja hrvatskoga akademika Stjepana Babića piše: „Da pišem o amerikanizaciji hrvatske kulture i jezika, nameće se na svakome koraku i kad ne bih imao dugih tema, imao bih ih dovoljno o njoj jer je hrvatski jezik pod jakom amerikanizacijom, što je jednako kolonizaciji... Treba stvoriti ozračje u kojem će većina steći dobar hrvatski osjećaj, otporan na amerikanizaciju” (Zagreb, 2004), a pokojni prof. dr. Ivo Škarić veli: „Za brigu o jeziku nužan je prvo neki osjećaj nacionalnog identiteta, a on je u Hrvatskoj oslabljen” (Globus, broj 803, 28. travnja 2006). Javna skrb o hrvatskom jeziku ograničena je samo na uski krug pojedinih kulturnih djelatnika i znanstvenika, bez odjeka u javnosti. Međusobni osobni obračuni u jezikoslovnim taborima, odsutnost Zakona o jeziku, jednoga i jedinstvenoga pravopisa, normativnoga rječnika, a također zanemarivanje nastave materinskoga jezika u srednjoj školi te jezična najezda engleskoga zadali su štetu ne samo pismenosti nego i šire – kroatologiji.

Jezičnu najezdu ili agresiju engleskoga ne možemo posvema zaustaviti, ali mu možemo i moramo postaviti međe. Nemamo ništa protiv učenja bilo kojega stranoga jezika ni poznavanja drugih kultura ili npr. studiranja jezika radi poslovnoga općenja s inozemnim partnerima. Ali potrebno je dati prednost materinskomu jeziku, pred tuđim. Mrziti svoje i voljeti tuđe postalo je danas kao neka vrlina, moda. Jezik pak nije moda, nego duša naroda. Ako želiš uništiti neki narod i njegovu baštinu, uništi mu jezik! Brzo smo zaboravili da je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Italija htjela kolonizirati Dalmaciju i Istru i uz pomoć uvođenja škola na talijanskom jeziku. Vjerojatno zbog odsutnosti Zakona o jeziku Zagrebačka pivovara npr. objavljuje natječaje za posao na engleskom jeziku, a onda se čudimo da stranci na poslu u Hrvatskoj ne žele učiti hrvatski. Lako je moguće da hrvatski jezik opet dosegne položaj „neravnopravnoga lokalnoga narječja”, poglavito nakon mogućega ulaska u EU, pa će Hrvatska biti primorana pisati drugu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz godine 1967, ali sada u odnosu prema engleskomu: „U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju” (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: građa za povijest Deklaracije, Zagreb, 1997).