Tomu u čast

Iako se novi, 64. broj Hrvatskog filmskog ljetopisa trebao pojaviti u zimu 2010. godine, njegovo smo pojavljivanje dočekali tek u proljeće 2011. Kako i ističe njegov izvršni urednik Tomislav Šakić u Uvodniku, razlozi tom (opravdanom) kašnjenju financijske su naravi. No, mnogo bitnije, novi broj donosi pregršt zanimljivih i novih uvida u hrvatski i svjetski film te u stvaralački i životni opus hrvatskog izvedbenog i filmskog umjetnika Toma Gotovca, kojemu je i posvećena tema broja. Ljetopis na taj način ostaje dosljedan svojoj uređivačkoj politici. Naime, od redizajniranog i osvježenog izdanja dvobroja 57/58. čak su četiri broja posvetila osobitu pozornost ključnim figurama hrvatske kinematografije (Berkoviću, Papiću, Babaji u dva navrata).

Tekstovi Gotovčevih suvremenika i bliskih suradnika, srpskog redatelja i scenarista Slobodana Šijana te filmskog snimatelja Gorana Trbuljaka, otvaraju Ljetopisov uvod u njegov stvaralački opus. Dok Trbuljak nudi vrlo osoban pristup Gotovčevoj osebujnoj figuri, Šijan na ponešto kvantitativno bogatiji način kombinira vlastiti intimni pogled na preminulog prijatelja s povijesno-kulturnim i arhivističkim pristupom njegovom bogatom, inovativnom i provokativnom stvaralaštvu. Šijan, gotovo poput Gotovca u kolažno-intertekstualnom filmu Dead Man Walking (2002), ocrtava bremenit životni i umjetnički put kojim je kročio sâm Gotovac u formiranju vlastitih filmsko-estetskih nazora.

Nakon Šijanove posvete u Kolažu o Tomu u 24 kvadrata, novi nam broj Ljetopisa nudi i nezaobilazne teme iz povijesti (i teorije) hrvatskog filma. Od teksta Sanje Lovrić o Poetizaciji narativnog u klasiku hrvatske autorske kinematografije, Rondu Zvonimira Berkovića, kojim se produljuje rasprava o poetskim aspektima filma cjelovitije obrađena u temi 60. broja Hrvatskog filmskog ljetopisa iz 2009. (Poetsko izlaganje na filmu), pa sve do sagledavanja hrvatskoga strukturalnog filma Ivana Ladislava Galete u kontekstu književnoteorijskog i općeumjetničkog strukturalizma i američkog eksperimentalnog (avangardnog) filma 1960-ih i 1970-ih iz pera Petra Sarjanovića i komparativne analize Miljenka Buljca o problemima i dosezima filmske adaptacije na primjeru Konjanika Branka Ivande, a prema predlošku prvog Araličina povijesnog romana. Nezaobilazan i već tradicionalan prilog časopisu ostaje i portret snimatelja (Henrija Alekana) koji nam nudi Krešimir Mikić, a esejistički dio upotpunjavaju Marijan Krivak, s analizom srodnih poetičko-političkih načela u dvama filmovima istaknutih španjolskih redatelja, Buńuela i Almodóvara, te Slaven Zečević s nefilmskom, književnoteorijskom analizom biografije američkog redatelja Sama Peckinpaha.

Vrijedan prilog novom broju časopisa već tradicionalno daje i muzikologinja Irena Paulus, ovaj put zanimljivom temom o Tišini kao dimenziji vremena u filmskoj glazbi. Osim neizostavnih izvještaja s filmskih festivala i prikaza dviju knjiga (Škrabalove i Pourriolove), filmsko se kritičarska platforma uspješno uspostavlja u analizama novih filmova iz kinorepertoara. Posebnu bi pažnju mogla privući zanimljiva kritičarska opservacija Marija Kozine o provokativnom Srpskom filmu kojega se interpretativno čita u simboličko-neeksploatacijskom ključu.