Riječju, slikom i vjerom

Upravo uoči tridesete godišnjice Gospina ukazanja u Međugorju iz tiska je izašlo treće izdanje jedne, recimo zasad, prigodne knjige. Riječ je, zapravo, o svježe objavljenu prijevodu knjige koja je na hrvatskom tiskana 2009, na engleskom 2010, a sada se pojavila i na talijanskom jeziku. Ta knjiga, čiji naslov sadrži i tematsku (Međugorje) i komentarsku (mala enciklopedija) komponentu, na vlastitu žanrovsku pripadnost upućuje ne samo naslovom nego i privlačnim šarenim koricama. Na bijeloj podlozi, oko sitnog naslova smještena u središte, redaju se isječci fotografija koji u istu razinu dovode niz različitih predmeta: primjerice, od ranokršćanske krstionice preko cvijeta, križa, seljačke torbe, kipa Bogorodice, redovnice, badema, fratra, smokve, stećka, bukare, do krunice. Riječ je o isječcima fotografija iz knjige, koji mozaičnim rasporedom najavljuju njezinu enciklopedijsku narav.

Međugorje, mala enciklopedija, uredila i tekst napisala: Ljubica Benović, Euterpa, Drinovci, BiH, hrvatsko izdanje 2009, englesko 2010, talijansko 2011. (na engl. prev. M. Dolenc i M. Tokić, na tal. S. Venchiarutti i M. Vukelić)

Kako, dakle, kaže drugi dio naslova, knjiga je zamišljena kao enciklopedija, kao skup natuknica koje se bave različitim aspektima teme Međugorje. Natuknice, doduše, ne slijede abecedni red, nego se nižu prema tematskome kriteriju, pa se građa raspoređuje u pet velikih cjelina, koje se dalje dijele u manje skupine natuknica. U prvoj se cjelini, naslovljenoj Kraljica mira, obrađuju teme vezane uz Međugorje kao mjesto Gospina ukazanja i molitve. Uz detaljne informacije o ukazanjima i vidiocima, o aktivnostima tijekom godine i o hodočasnicima, u nju su uključene i brojne natuknice o pojmovima vezanim uz praksu Crkve koja nije specifična samo za Međugorje, ali je za nj ipak važna: od pojma hodočašća, preko crkvenih redova, svetaca i svetica do vjerskih, ponajprije molitvenih obreda.

Druga je cjelina ispunjena natuknicama o prirodnom položaju Međugorja, a treća o povijesti Međugorja i njegove okolice, kao i o materijalnoj kulturi toga kraja. U četvrtoj cjelini govori se o putovima kojima se dolazi u Međugorje te o mjestima koja su na tim putovima važna. Peta cjelina, svojevrsna je miscelanea, skupina kratkih natuknica kojima se objašnjavaju pojmovi tješnje ili labavije vezani uz Crkvu i uz vjersku kulturu. Među otprilike tisuću kratkih tekstova, koliko ih knjiga ukupno sadrži, od kojih većina može stajati i samostalno, nalaze se i oni koji iscrpno pokrivaju tri desetljeća star fenomen ukazanja i oni koji su općenitije vjerske naravi, kao i oni koji se bave jednom regionalnom kulturom i njezinim mediteranskim okružjem. Sve je to pritom daleko od bilo kakve politizacije i komercijalizacije „slučaja“ Međugorje, s čime se inače u medijima redovito susrećemo.

Nelinearno čitanje

Jedna od osnovnih osobina enciklopedije, igrivost njezina diskursa, očituje se i u ovoj knjizi. Izmičući linearnom čitanju, ona je podatna za različite tipove kretanja: može se čitati od početka do kraja, no vjerojatnije je da će se listati, da će pozivati na neprestano šetanje prema naprijed pa natrag, dakle prema vlastitim čitateljskim interesima ili prema slučaju. Ipak, ovdje treba naznačiti: kratki tekstovi zapravo i nisu svi odreda prave enciklopedijske natuknice, premda su duljinom prilično ujednačeni. Uostalom, atribut mala iz podnaslova i prije zavirivanja u knjigu može ukazati na labavost žanrovske odrednice koja stoji na naslovnici. Knjiga, kako je rečeno, doista slijedi određena enciklopedijska načela: sastoji se od niza kratkih tekstova, koji se, doduše, pojavljuju grupirani prema tematskim područjima i hijerarhizirani po važnosti informacije, a ne prema abecedi, no mnogi od njih uglavnom nastoje dati definiciju ili sažetu informaciju o određenome pojmu. No nisu rijetke ni natuknice koje namjerno izmiču leksikografskim ograničenjima. Mala enciklopedija tako donosi definicije različitih pojmova vezanih uz religiju i kraj, pa tako kaže što su devetnica, kanon ili Biblija pauperum, kakva je flora i fauna Međugorja, kakav je reljef kraja, potom opisuje aktivnosti koju su zaživjele u Međugorju kao vjerskome središtu, no ona probija granice žanra enciklopedije natuknicama koje nude recept za crni kruh, govore o povijesti duhana, katkada ponešto o mentalitetu njezinih stanovnika i slično. Knjiga je, dakle, slobodnija, manje stroga i tek donekle vezana uz enciklopedijsku formu. Moglo bi se reći da se prostor Međugorja u njoj oblikuje ne samo kao vjersko i duhovno središte nego i kao prostor kulturnoga pamćenja.

Istodobno, ta je „enciklopedija“ i neka vrsta priručnika za putovanje, bedeker. Višekratno podsjećajući na hodočašća u stara vremena, iscrtavajući Međugorje kao točku u kojoj se posljednjih trideset godina stječu putovi iz najrazličitijih strana svijeta, ona služi i za realno putovanje, kao što upućuje na to da je Međugorje, zahvaljujući globalnome elektroničkom prostoru, postalo odredištem virtualnoga putovanja.

Poetična enciklopedija

Osim slobodnijega sastavljanja abecedarija, za ovu bi se knjigu moglo reći i da je poetična, što je inače nespojivo s pojmom enciklopedije. Ne, doduše, u svakome retku. Knjiga tako obiluje faktografijom, etimologijama i objasnidbenim natuknicama koje isključuju bilo kakvu poetičnost. No mjestimice, i to ne rijetko, i izborom građe i stilom, katkada tek naslovom pojedine natuknice, izmiče suzdržanosti, distanciranosti i neosobnosti enciklopedijskoga pristupa. Vidi se taj autorski rukopis i poetičnost nerijetko već u podnaslovima pojedinih poglavlja: jedno od uvodnih poglavlja sadrži podnaslov Moli i radi, igraj se i voli; poglavlje koje se bavi reljefom međugorskoga kraja naslovljeno je Krrrš, krššš!, a poglavlje koje govori o životu hercegovačkog sela nosi podnaslov Ključ u bravu. Takav autorski pristup, koji počiva na miješanju žanrova i stilova, koji komentira, ali se i igra, nastojao se očuvati i u prijevodima na engleski i talijanski.

Atribut mala ne samo da knjizi osigurava uzmak pred krutošću enciklopedijskoga diskursa time što dopušta slobodniju, autorsku obradu pojedinih pojmova. Ta je enciklopedija mala ponajprije po nečemu što je upisano u njezin podtekst: ona nastaje iz vjere i iz uvjerenja da se pred Bogom, ili pred Međugorjem kao mjestom čudesnim za vjernika, i ne može nego biti malen. Knjiga, naime, ne prikriva angažiranu poziciju autorice (točnije: autorâ), nego želi posredovati ponešto od korisnih informacija, ponešto od općega znanja, ponešto od specijalističkih znanja, no jednako tako posreduje i dio duhovnoga i vjerničkoga iskustva. Uz curiositas, radoznalost, ona podrazumijeva i humilitas, poniznost, krepost koja je, čini se, olako prezrena i zaboravljena.

Valja i dodati da knjigu ne čini samo tekst, već i autorske fotografije, snimane upravo za potrebe male enciklopedije, koje katkada stoje uz tekst, podjednako informativne i zanimljive, a katkada funkcioniraju kao zasebne, izrazito poetične natuknice. Najrazličitijim motivima, od ljudi zatečenih u molitvi do kamena na kojemu stoje, od sklopljenih ruku do smokve na grani, od detalja do panoramskih pogleda, fotografije svjedoče duhovno ozračje koje vlada u Međugorju te, zajedno s tekstom, posreduju iskustvo autora. I svakako bi se i za njih moglo reći da i bez teksta čine jednu malu enciklopediju Međugorja.

Knjiga o Međugorju potiče na prikupljanje znanja, no ona je i poziv na pribranost i molitvu. Ona je, kako je rečeno, i vodič, pa je utoliko i nagovor na put. Upravo se u ovoj knjizi metafora o životu kao putovanju, kao i ona o čitanju kao putovanju, pokazuje živom. A putovanje, ili život, svejedno, kako to kaže ova mala i istodobno raskošna i bogata knjiga, jest čitanje, i to čitanje nebrojenih Božjih znakova oko nas. Puna je zemlja dobrote Božje, jedan je od podnaslova iz knjige, jedan od poticaja na svakovrsno putovanje, a ujedno i rečenica koja najbolje opisuje etos knjige.