Prepoznavanje višedimenzionalnosti

Doba fotografije, ustvrdio je Roland Barthes, doba je revolucija, osporavanja, ubojstava, eksplozija, ukratko, nestrpljivosti, svega što niječe zrenje. Pristup historiziranju i tumačenju fotografije te status, u skladu s njezinom pozicijom i značenjem, kompleksan odnos s vremenom u kojem nastaje, koje je oblikuje, i koje ona također sukreira, ali i tehničkim datostima, u usporedbi s ostalim umjetnostima, doživjeli su zamjetne i indikativne promjene. I danas na svjetskoj sceni zapažamo iznimnu dinamiku prezentiranja i teorijskoga promišljanja fotografije. U hrvatskoj pak povijesti i teoriji izrazit prinos minulih je godina dala Sandra Križić Roban, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i kustosica koja kao viša znanstvena suradnica djeluje na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu.

Prošle je godine u suizdanju Instituta za povijest umjetnosti i UPI-2M plus objavljena njezina knjiga Na drugi pogled. Pozicija suvremene hrvatske fotografije. U njoj je uz opsežno uvodno poglavlje sabrano jedanaest autorskih poglavlja, eseja u kojima podrobno tumači opuse, umjetničke strategije koje „potvrđuju osobitost fotografije kao autonomne stvaralačke prakse“. To su opusi Mare Bratoš, Sandra Đukića, Marka Ercegovića, Elvisa Krstulovića, Antuna Maračića, Ane Opalić, Silvie Potočki Smiljanić (SofijeSilvie), Jasenka Rasola, Žarka Vijatovića, Mirjane Vodopije i Ivane Vučić. Knjiga je nedavno nagrađena poveljom Radovan Ivančević Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Potkraj 2010. u Gliptoteci HAZU u Zagrebu uz knjigu je priređena istoimena izložba.

Kao što sama navodi u uvodu, autoricu je za fotografiju zainteresirao Davor Matičević u prvoj polovici 90-ih godina i zahvaljujući njemu počela je upoznavati osobitost fotografske slike. Sandra Križić Roban razmatranjem hrvatske (poglavito suvremene) fotografije bavi se kroz kontinuiranu kustosku praksu, istaknimo samo godišnje izložbe Hrvatskoga fotosaveza koje redovito priređuje.

Autoricu u odnosu na navedene umjetnike zanimaju pojedini aspekti – društveni, politički, teorijski i kritički, a sagledava ih primarno unutar suvremene umjetničke produkcije. Stoga izbor uključuje autore kojima je fotografija isključivo polje djelovanja, ali i one koji se njome koriste u širem smislu vlastite umjetničke prakse. „Karakterizira ih“, naglašava, „raznovrsnost promišljanja statusa fotografije unutar umjetničkog, društvenog, političkog, nacionalnog, rodnog i ostalih konteksta.“

„Konceptualna umjetnost znakovito je promijenila odnos prema fotografiji, uvjete i termine kojima su fotografi opisivali i doživljavali svoju praksu“, napominje autorica u eseju o Antunu Maračiću, i uočava da „umjetnici koji posežu za fotografijom u izvjesnoj je mjeri amateriziraju, ne opterećujući se onim prijeko potrebnim znanjima i vještinama kojima je potrebno ovladati kako bi se posve iskoristilo sve njezine izražajne mogućnosti“.

Riječ je, dakako, o osobnom izboru i osvrtu na recentna strujanja, dakle o jednoj od mogućih vizura, no ona sustavnošću, uspostavljanjem višestrukih referencija na povijesni te aktualni svjetski i hrvatski kontekst događanja, iscrpnošću podataka, predstavlja relevantan pregled i snažno uporište za svako dalje istraživanje. Uvodnim poglavljem naslovljenim Pogled na povijesna zbivanja autorica daje pregled glavnih zbivanja nakon Drugoga svjetskog rata, utvrđujući tako povijesnoumjetnički kontinuitet koji je vodi do osobnih umjetničkih strategija koje potvrđuju osobitost fotografije kao autonomne stvaralačke prakse. Osim preglednosti i konciznosti taj je dio, u kojem se navode Milan Pavić, Mladen Tudor, Nenad Gattin, Boris Cvjetanović i mnogi drugi majstori fotografije, dragocjen i zbog uključivanja svježih saznanja, poput onih Ive Prosoli o Toši Dapcu, svjedočanstava kao što je ono Slavke Pavić te usporedaba s istraživanjima Marije Tonković. Uz vlastite rezultate istraživanja koja proistječu iz razgovora s umjetnicima te rada na arhivima i samoj građi te posezanje za vjerodostojnim citatima iz svjetske literature, takav pristup pridonosi faktičkoj izvrsnosti teksta i njegovoj zanimljivosti.

Autorica je u esejima poistovjećena s iskustvima i načinom gledanja odabranih autora, a ta se suživljenost zrcali i u nadahnutim razmatranjima, analizama koje djela i cikluse postupnim vođenjem od raščlanjivanja kompozicije, detekcije njezina značenja i simbolike, dovode u relaciju sa sukladnim autorskim iskustvima fotografije i drugih medija, poglavito filma. Za svakoga umjetnika locira se neka osnovna karakteristika, poduprta i uvodnim citatima drugih autora, koja se potom raščlanjuje u brojnim varijantama i otklonima estetskih i etičkih preokupacija.

Ako se vrlo poopćeno osvrnemo na poetike – Mara Bratoš promatra sebe kao drugog, Sandro Đukić rabi autoportret kao mentalni otisak, Marko Ercegović kontemplira o svakodnevnici, Elvis Krstulović autoreferencijalnim iskustvom nastoji razumjeti urbani okoliš, Antun Maračić vođen je repetitivnim praćenjem promjena, Ana Opalić pronalazi skriveno iskustvo mjesta/pejzaža, SofijaSilvia svjetlopisnim iskustvom prodire u urbane i prirodne krajolike odterećene ljudskim iskustvom, Jasenko Rasol traga za pukotinama u prividu naizgled nezanimljive pojavnosti, Željko Vijatović u začudnim scenama traži osjećaj gubitka, Mirjana Vodopija pulsira s otkucajima organizama koje uočava u gradu i prirodi, Ivana Vučić transponira iskustvo vlastite generacije tradicijom filmskoga diskursa.

„Iako plošna, fotografija na nevjerojatne, ponekad uzbudljive načine, podsjeća na višedimenzionalnost svijeta“, ističe Križić Roban. U skladu spoznaje te višedimenzionalnosti njezina tumačenja ostaju dovoljno otvorena za nadgradnju vlastitim iskustvima i znanjima. Knjigu je senzibilizirano dizajnirao Laboratorium (Ivana Vučić, Orsat Franković) s posebnim diferenciranjem uvodnog dijela u kojem se donose male, crno-bijele ilustracije te drugog dijela koji je primjereno vizualno raskošniji.