Oproštaj od prijatelja

Teško je govoriti na posljednjemu ispraćaju prijatelju, a ja nikada do sada nisam govorila na sprovodu. Bi li trebala govoriti kao voditeljica Odjela za hrvatski standardni jezik u kojemu je Luka radio do svojega preranog odlaska u mirovinu, kao kolegica i suradnica koja je s njime radila na svim projektima, kao suautorica knjiga, članaka i referata na znanstvenim skupovima, kao cimerica koja je s njime dugi niz godina dijelila istu sobu ili jednostavno kao prijateljica. Kako opisati našega Luku? Jasno se sjećam onoga davnoga dana kada je Luka prvi put došao u Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (tada je to još bio samo Zavod za jezik). Bilo je to pred rat, u vrijeme kad su mnogi odlazili iz Hrvatske, on se vratio iz Francuske u Hrvatsku. Bio je visok, crn, mršav, elegantan s francuskom bradicom i pomalo tužnim izrazom lica. Od prvoga smo se dana sprijateljili. Nije to ni čudno jer je on bio samo pet dana stariji od mene. To je bio povod za naše česte šale. Pitao bi: „Jel’ Mihaljevićka, jesi ono ti starija od mene?“ Imao je on specifičan smisao za humor. Pomalo crn, kao i sve kod Luke. Iako nismo odmah sjedili u istoj sobi, brzo smo se preselili u podrum na Štrosu kako bismo mogli biti zajedno. I tako se oblikovala nerazdvojna institutska trojka – Luka, Lana i ja. Imala je ta trojka u nekim razdobljima i četvrtoga člana, ali nas troje smo stvarno bili nerazdvojni, bez zavisti, svađa i ogovaranja, i u poslu i privatno dok nas smrt nije razdvojila.

Luka je bio naš vođa i učitelj. On nas je naučio mnogo toga. Mene, koja nisam diplomirala kroatistiku, naučio je lektorirati dok smo zajedno radili na prevođenju norma za Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo.

Često smo znali reći da je on jedini pravi govornik hrvatskoga standardnog jezika. Rođeni štokavac, ali bez ikakva dijalektnog prizvuka u govoru. Kad je počeo naš prvi pravi zajednički veliki posao – rad na Hrvatskome jezičnom savjetniku u kojemu smo nas troje bili izvršni urednici, Luka se svojim znanjem, idejama i zainteresiranošću nametnuo kao vođa posla. Bio je on i autor Savjetnika s najvećim brojem autorskih araka, pa se Savjetnik s pravom može smatrati Lukinim životnim djelom.

Kad smo se sa Štrosa preselili u nove prostore u Ulici Republike Austrije, jedino što smo zahtijevali bilo je da nas troje ostanemo zajedno u sobi. Kad se nije mogla pronaći odgovarajuća soba, srušili smo zid kako se ne bismo razdvajali.

Nakon preseljenja na Štros nastavili smo raditi zajedno. Počeo je rad na Hrvatskome jednosvezačnom normativnom rječniku, za koji je Luka vrijedno pripremao abecedarij. Papiri su još na njegovu stolu, pored njegova računala. A abecedarij nedovršen. Tako je to kad netko prerano ode.

Luka je bio i prvi davatelj jezičnih savjeta. Godine 2010. zajedno smo nas troje objavili knjigu Jezični savjeti, a samo pred nekoliko dana objavljeno je i novo izdanje jer je prvo već rasprodano (a kada sam se vratila s posljednjega ispraćaja, našla sam u sandučiću Vijenac u kojemu je upravo prikaz te knjige). Imamo nas troje i mnogo zajedničkih radova, a jedan je zajednički rad: Aktualnost hrvatskih jezičnih savjetnika i ostalih normativnih priručnika 20. stoljeća još u tisku. Poslan je u zbornik posvećen 70. rođendanu profesora Ivana Zoričića iz Pule. Luka nije dočekao njegovo objavljivanje.

Teško je pomisliti da više neće biti zajedničkih radova, ali ni zajedničkih proslava rođendana (sva tri padaju unutar dvadesetak dana, pa smo ih redovito slavili zajedno), zajedničkih kava (zapravo naših kava i njegova čaja od metvice) i komentiranja svakodnevnih institutskih, stručnih, političkih i drugih događaja.

Teško se oprostiti od prijatelja, a opet smo sretni što smo toliko godina proveli radeći zajedno i družeći se. Lijepo je to kad ujutro ustanemo i idemo na posao veseli jer znamo da nas tamo čekaju prijatelji koje volimo i posao koji volimo. Našega Luku nikada nećemo zaboraviti.