Operna uzbuđenja i prosjeci

Dok se u Zagrebačkoj operi u protekle sezone nižu neuspjesi, uobičajeno prosječno nezanimljivi domaći i loši radovi inozemnih redatelja, u Rijeci je postavljen niz velikih predstava

Središnjom proslavom i koncertom hrvatskih skladatelja završilo je obilježavanje 150. sezone Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Velika obljetnica dogodila se u teško krizno doba. Razumljivo je da središnje nacionalno kazalište nije moglo, u opernome i baletnom dijelu programa, u goste pozivati druga hrvatska kazališta, s iznimkom Splitskog baleta. Zato je teret obljetnice ostao na njemu samu, a završni koncert simbolički je zaokružio sliku, u najmanju ruku, neobična pogleda na važnost i značenje te obljetnice, koja obuhvaća i 140 godina djelovanja Zagrebačke opere.

Dubravka Šeparović Mušović – Kundry u Parsifalu

Na čelu ansambla Zagrebačke opere bio je dirigent Nikša Bareza, čije sudjelovanje uvijek jamči visoku razinu izvedbe. Repertoarno je izvrstan bio izbor koloraturne arije Muhe iz Papandopulove opere Rona, što ju je sjajno izvela sopranistica Ivana Lazar, kao i Oda zemlji te finale Gotovčeve opere Mila Gojsalića, na čelu s Dubravkom Šeparović Mušović, koji su izazvali nacionalni ponos što imamo takva djela i takve operne skladatelje. No, da se uz Papandopula i Gotovca te Lisinskog i Bersu (s ulomcima iz Porina i Ognja te Sunčanih polja), u programu toga koncerta nija našla ni jedna jedina, jedincata arija iz opernog opusa utemeljitelja, prvoga ravnatelja Zagrebačke opere i njezine duše, Ivana pl. Zajca, upravo je nevjerojatno! Jest, na početku sezone obnovljen je Zrinjski, pa što? Zar Zajc nije zaslužio da bude zastupljen u programu takva koncerta barem jednom arijom iz njegovih više od dvadeset opera? Previd kao i neki suvisao razlog tomu jednako je teško i nemoguće shvatiti.

Od tri premijere Zagrebačke opere pun pogodak postigao je samo Wagnerov Parsifal. Jedno od najsloženijih opernih djela i misaoni proizvod višestrukoga Wagnerova umjetničkog i intelektualnog nadahnuća uvijek je ures svakoga opernog repertoara. Zagrebačka opera ovdje je iskazala hrabrost i odlučnost da se uhvati ukoštac s njegovim zahtjevima, a veliki znalac i poštovatelj Wagnerove glazbene misli, maestro Nikša Bareza, uspio je svojim umjetničkim senzibilitetom za filozofske slojeve utkane u Parsifalovo glazbeno tkivo nadahnuti ansambl. Protagonisti, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Kundry i bariton Egils Silins u ulozi Amfortasa, zasluženo su za te kreacije dobili godišnje nagrade HNK-a Marijana Radev i Vladimir Ruždjak. Redatelj Kurt Josef Schildknecht sa scenskim suradnicima solidno je uprizorio djelo koje nekoliko naraštaja kazališnih posjetitelja još nije imalo prilike vidjeti. Sve u svemu, radi se ne samo o prvorazrednome glazbenom već i o nesvakidašnjem kulturnom događaju.

Ostatak programa Zagrebačke opere nikakve veze sa svečanom obljetnicom nema. Straussov Šišmiš uvršten je u spomen operetnoj tradiciji HNK-a, tradiciji koja se ugasila nakon Drugoga svjetskog rata. Ta „velika” opereta, koja privlači publiku, često je u repertoarima opernih kuća, pa može biti i u Zagrebačkoj operi, iako se to jedno dragocjeno mjesto u repertoaru od desetak naslova moglo i bolje iskoristiti. Verdijev Trubadur bio je prvo strano djelo što ga je Zajc izveo na početku stalna djelovanja Zagrebačke opere u veljači 1871, što je formalan povod za njegovo sadašnje postavljanje. Odgovor na pitanje koji je povod za angažiranje tomu djelu nedoraslih inozemnih umjetnika, redatelja Andrejsa Žagarsa, dirigenta Mihaila Sinkeviča i pojedinih pjevača zasigurno se nalazi u već spomenutom, neobičnom pogledu na važnost i značenje 150. obljetnice HNK-a. Ostale repertoarne predstave odvijale su se u blokovima, bez atraktivnih solističkih gostovanja.

Brojevi (ne) govore za sebe

Veseli što broj operne publike raste, od 34.000 gledatelja u 2004. do 45.000 u 2006. i 43.000 u recesijskoj 2010. To su podaci za diku, no kada im se pridodaju neki drugi podaci, slika se mijenja. U sezoni 2004/2005. broj opernih pretplatnika bio je 494, a u sezoni 2010/2011. iznosi 554 opernih pretplatnika. No u mandatu današnjeg čelništva HNK-a, od sezone 2005/2006, broj pretplata smanjen je čak za 30 posto. Čini se kako je manje – bolje. U prethodnom razdoblju bilo je sedamdesetak opernih izvedbi, u posljednjih šest godina ih je između 53 i 63. U prethodnom razdoblju, u tri godine, uz Eru i Zrinjskog stalno na repertoaru, postavljene su opere iz hrvatske baštine – Zajčeva Lizinka, Bersin Oganj i, uvjetno govoreći, Smareglina Oceana. U zadnjih šest godina samo je Ero stalno na repertoaru, Zrinjski povremeno, a postavljena je jedino Mandićeva Mirjana. Ovdje manje svakako nije bolje, uz napomenu kako nisu uračunate obveze Zagrebačke opere u suradnji s Muzičkim biennalom.

Skandal u Splitu

Muzički biennale Zagreb ove je godine, za vlastitu 50. obljetnicu, poduzeo nesvakidašnji pothvat – praizvedbu pet glazbenoscenskih djela, tri opere i dva baleta u pet hrvatskih narodnih kazališta. Opere su dodijeljene Osijeku, Splitu i Rijeci. Satirom na suvremenu društvenu situaciju pozabavili su se Sanja Drakulić u operi Kraljevi i konjušari, u Osječkoj operi, i Silvije Foretić u Maršalu, u Splitskoj operi. Već je sve rečeno o skandalu s odgodom, pa onda ipak i praizvedbom Maršala. Doista se ne pamti odgoda na neodređeno vrijeme potpuno pripremljene i dovršene operne predstave. Kao što zagrebački Parsifal nadilazi granice isključivo glazbenog života, tako je i skandal s Maršalom bio prvorazredni kulturni, ali i društveni skandal, i bezočan primjer pokušaja nepoštivanja ugovorenih obveza. Primjer osječkoga HNK-a u posljednjih desetak ili više godina pokazuje kako su lokalna politička previranja dugoročno pogubna za kazalište. Repertoar Osječke opere zadnjih godina potpuno je neambiciozan, usmjeren na borbu za publiku, što je posljedica lošeg vođenja kazališta u godinama prije. Sada je na najboljem putu da se tome priključi i Splitska opera jer je skandal s Maršalom zasjenio njezina čak tri premijerna ostvarenja ove sezone: prvi put Verdijeva Macbetha (dirigent Ivo Lipanović, redatelj Petar Selem), Zajčeva Zrinjskog, u suradnji sa zagrebačkim HNK-om (dirigent Ivo Lipanović, redatelj Krešimir Dolenčić) te Hatzeovih Adela i Mare (dirigent Loris Voltolini, redateljica Dora Ruždjak Podolski).

Dječja opera Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera, maštovita i razigrana, praizvedena je za Biennale u Riječkoj operi (dirigentica Nada Matošević, redatelj Ozren Prohić). Osvojila je malene, ali i velike gledatelje kojima će, poput priča Ivane Brlić Mažuranić iz djetinjstva, ostati u lijepoj uspomeni. U riječkom Zajcu čak se četiri ansambla guraju na istoj pozornici, pa ipak je zadnjih godina znatno povećan broj naslova na repertoaru i broj njihovih izvedbi. I tu se zapaža pretežno izvođenje predstava u bloku.

Dok se u Zagrebačkoj operi nižu neuspjesi i loši radovi inozemnih redatelja, u Rijeci je niz „velikih” predstava, poslije Gioconde i Adriane Lecouvreur, Verdijevom Moći sudbine nastavio tandem dirigentice Nade Matošević i redatelja Ozrena Prohića. Bilo je u njoj mnogo lijepoga verdijevskog muziciranja i zanimljivih nastupa naših pjevača, baritona Siniše Hapača (Don Carlo), sopranistica Olge Kaminske i Vedrane Šimić (Leonora) i mezzosopranistice Kristine Kolar (Preziosilla). Njima valja pribrojiti i odlična baritona Roberta Kolara kao Silvija u Leoncavallovim Pagliaccima, pod vodstvom mladog dirigenta Igora Vlajnića.

Prošla zagrebačka operna sezona počela je igrokazom za djecu Vještica Hillary ide u operu njemačkog autora Petera Lunda. Taj simpatični komad za najmlađu publiku govori što se događa kada jedna vještica nenadano na internetu osvoji dvije ulaznice za operu, a pojma nema što opera jest, pa joj u otkrivanju opernih ljepota pomaže pjevačica Maria Bellacanta. U tom igrokazu opera izaziva kratki električni spoj i raspad informatičkog sustava. Jubilarna sezona HNK-a težila je, prema najavama, za tim da bi opera nešto ili nekoga provocirala. Nažalost, repertoar Zagrebačke opere i način njegove prezentacije uopće nije provokativan, u jubilarnoj sezoni nije bio ni naročito uzbudljiv, zapravo je prosječno (ne)zanimljiv. Negativno uzbuđenje uzrokovale su tek izvanumjetničke okolnosti oko splitskog Maršala.