Oni dolaze... u Galeriju SC

Ciklus Oni dolaze kroz tri je sezone ponudio sjajnih izložbi, ali i dao mjesta pretencioznosti mladih likovnjaka kao i fascinaciji pretencioznošću njihovih kritičara

Ciklus neobična imena koje podsjeća i na Carpenterov suptilan film iz 1988, kao i na stih Johnnyja Štulića koji upozorava na „kurvine sinove“, id est, agente tajnih služba, u njegovo doba Udbe i sličnih (pjesma, usput budi rečeno, opisuje jednu situaciju iz Krležine novele In extremis), izložbeni je ciklus koji najavljuje dolazak mladih autora na „likovnu scenu“ održava se već treću godinu u galeriji SC. Ono što je jako dobro jest to da izložbe traju kratko (oko tjedan dana).

S izložbe Ane Sladetić

Ciklus je započeo 2009. s izložbama Ivana Tudeka, Ivane Gorički, Maje Vodanović i Josipa Tirića, nastavio se sljedeće godine s Anom Sladetić, Igorom Rufom, Dinom Zrnecom i Leom Vidaković, a ove godine mogli smo vidjeti Maricu Vitas, Beatu Annu Jarzynu, Mirana Šabića i Martinu Grlić. Od njih nekima je izložba u SC-u bila dobra odskočna daska (Ani Sladetić, Igoru Rufu), neki su potvrdili kvalitetu koja je već bila poznata s prethodnih izložbi (Miran Šabić), a neki su samo besramno trošili galerijski prostor posve neinteligentnim idejama (Ivana Gorički). Slijedi kratak presjek izložaba koje su ostale u sjećanju dokonom posjetitelju zagrebačkih galerija.

Ivan Tudek predstavio se neobičnim i zanimljivim skulpturama na kojima svakodnevne predmete izobličava ili mijenja njihovu teksturu, nažalost s potpuno mistifikatorskim tekstom o njima. Ta, prva izložba u ciklusu, pokazala je sve prednosti i kronične bolesti ciklusa. Naime, uz često vrlo kvalitetne izloške mladih umjetnika, predgovori su povjereni mladim povjesničarima umjetnosti. I to je problematično, jer u većini čitamo preveliko učitavanje u radove, pokušaje uporabe polupečenog metajezika koji autori očigledno ne razumiju, pretenciozne paralele koje naprosto ne stoje, davanja umjetniku previše prostora za izricanje svojih ideja koje on (loš u svome poslu) nije uspio iznijeti u mediju u kojemu se izražava. Umjetnost se zatvara u krugove, ovaj put ne one koji se, kao u staroga Rilkea, šire, već one koji se sužavaju. Mistifikacija postaje izgovor za nedostatak kvalitete, bilo da je riječ o slikarskoj ili kvaliteti teksta o umjetninama.

Kvalitetni postavi

Ali, prekinimo s lamentacijom, jer, kako već rekoh, u ciklusu o kojemu je ovdje riječ bilo je i sjajnih izložaba (više negoli onih loših) i svakako ne tako loših predgovora. Recimo, ovogodišnja izložba Mirana Šabića. Taj je grafičar upravo primjer nepretencioznosti i kvalitete, očite u tradicionalnom pristupu mediju. Različite grafičke tehnike iskušavao je na četiri autoportreta. Svaki od njih pokazuje karakteristične postupke za primijenjenu tehniku i koristi se njezinim efektima (gradnja volumena od rastera različite gustoće u bakropisu, nijansiranje u akvatinti). U potpuno tradicionalnim temama, od kojih su neke ironična prerada poznatih kompozicija iz povijesti umjetnosti (Klimtova Alegorija medicine, kao Alegorija gerijatrije, sa starcima u kupaćim kostimima) autor postavlja umjetnost kao čisto estetski problem, vizualno usavršenu mentalnu dosjetku koja je upravo zbog kvalitete izvedbe mnogo više od dosjetke u svakodnevnom smislu riječi i zapravo estetska fascinacija. Sam naziv izložbe Dublji smisao nedvosmisleno je izrugivanje pretencioznosti suvremene likovne umjetnosti koja se temelji na traženju smislova i razina značenja umjesto traženja same kvalitete unutar djela, kao da sama činjenica različitih razina značenja jamči bilo kakvu kvalitetu. Iako je značenjski nepretenciozan, Miran Šabić nije skroman – njegove su grafike svjesne svoje kvalitete i s pravom je pretpostavljaju svakom bijednom „dubljem smislu“ na koji se izvlače toliki njegovi kolege.

(Ne)pretencioznost

Od drugih kvalitetnih izložaba treba spomenuti Drugi svijet Ane Sladetić, složenu i vizualno zanimljivu instalaciju koja se koristi kartografskim prikazom svijeta, kao metaforom poniranja u sebe i introspekcije koja je preduvjet umjetničkog stvaranja. Taj je rad primjer kvalitetne umjetnosti, jer je intrigantan i vizualno i značenjski. Kutije koje na sebi imaju napisana imena vrijednosti temeljnih za umjetnicu podsjećaju na kutije prehrambenih proizvoda i nadilaze njezin osobni svijet (dakle nije riječ o autizmu većine suvremenih umjetnika) te stvaraju vezu sa svijetom posjetitelja, a takva vrsta neposredne komunikacije odlika je vrsna umjetničkog rada.

Od instalacija tu su i tamni ambijent Igora Rufa koji stvara zanimljive svjetlosne efekte i mali staklenik Lee Vidaković, koji je zapravo scenografija njezinih stop-animacija.

Slikarstvo je zastupljeno u ovom ciklusu s nekoliko vrlo kvalitetnih izložaba. Izdvojit ćemo Maju Vodanović, iznimno darovitu umjetnicu koja je ovdje izložila suptilna monokromatska platna s prikazima sjena predmeta. Njezin razvojni put odveo ju je do vrlo kvalitetnih, neobično kadriranih, također monokromnih prikaza interijera koji iskazuju čistu fascinaciju predmetom i estetskim potencijalom u njegovu prikazivanju, sam užitak prikazivanja i otkrivanja poetike koju on krije. Kako umjetnica živi u Splitu, nadamo se da će u budućnosti biti još zastupljenija u izložbenim prostorima prijestolnice.

Ove godine svjedočili smo također jednoj vrlo zanimljivoj i kvalitetnoj izložbi Martine Grlić, koja u svome radu oživljava svijet sa starih fotografija iz pedesetih godina prošlog stoljeća, svijet poznat iz filmova kao doba obilja, ali i s neprestano prisutnom nuklearnom prijetnjom, koju umjetnica naznačava kao intenzivnu bijelu boju (na slikama izvor svjetla) u kojoj se obrisi likova gotovo gube.

Naravno, bilo je i loših izložaba, no kako u svojim javljanjima uvijek napadamo umjetnike, ovoga puta ograničit ćemo se na kritiku mladih predgovarača s prevelikom fascinacijom umjetnicima. Problem je u edukaciji, koja očito vrednuje pretencioznost, koja ne zna za ljepotu, ali ni snagu kojom isijava jasnoća izraza, a pogotovo ne zna da za korištenje filozofema treba ipak biti potkovaniji od površnog znanja koje rađa salvom praznih citata. Treba spustiti loptu, okaniti se pretencioznosti, koja je rak-rana našega likovnog svijeta, bolest koju nećemo preboljeti čitanjem ili površnim proučavanjem suvremene filozofije i njezinim isticanjem kao raison d’etre svim umjetnostima.