Ogoljelost vidljivog

„Doista bi se morali zapitati što je zapravo crtež? Koja mu je svrha i zašto je tako blizak čovjekovoj prirodi i kakva ga tajna veza drži u komunikacijskim međuljudskim odnosima?“ Ta je pitanja Zlatko Keser postavio u kratku zapisu naslovljenu Ponešto o sjaju crteža kako bi i u pisanom obliku jasnije naznačio vlastiti stvaralački interes i otvorio golemu temu o mediju crteža. Postavio je ta pitanja i kako bi njima proniknuo u narav crteža, koja mu se pokazuje i jednostavnom i tajanstvenom, kao i njegova funkcija. U tim pitanjima Keser ističe i duboku potrebu za otkrivanjem obilježja i značajki crteža, za upoznavanjem sredstava i postupaka kojima se već desetljećima koristi crtajući svoje odgovore. A crta ih u bezbrojnim inačicama jer smisao crteža ne može sažeti u jednoj rečenici, odnosno u jednom crtežu. Ti brojni crteži pokazali su da i ne može naći pravi i zadovoljavajući odgovor na to svoje pitanje unatoč činjenici što ga je tražio jedinstvenim crtačkim postupkom svojstvenim samo velikim majstorima, čije produhovljene ruke stvaraju u snažnim zamasima imaginacije maštovite oblike. Keserovi crteži pokazali su, naime, da on ne može naći pravog odgovora na ta pitanja jer ih i nema, ali pokazali su da može uvijek tražiti odgovore. Dakle, da je traženje valjanih odgovora, rekli bismo, stalna crtačeva radnja i neograničena u vremenu, pa i odgovor ne može biti konačan. To traženje možemo pratiti kroz crtačeve preobrazbe – in ultima linea – u kontinuitetu, kao dinamične i nepredvidive mijene pa je u skladu s tim svaki crtež likovna činjenica koja potvrđuje da nije riječ o jednom odgovoru, o jednom crtežu. Njega nalazimo u mnogim odgovorima, u brojnim crtežima, odnosno u crtačevu stvaralačkom procesu, koji je i odgovor na crtačevo pitanje. Upravo u toj množini crteža-odgovora čitamo njegovu prirodu, koja nije od jedne crte već od bezbrojnih koje u maštovitu crtačevu tkanju stvaraju čvrstu strukturu crteža.

Impuls kružne čestice I, 1993.

A u svakom je crtežu, manjih ili velikih dimenzija, rađenu u bilo kojem materijalu, vidljiv odgovor na nevidljivo pitanje, jer je u njemu materijalizirana stvarnost crtačeve duhovnosti kao likovna činjenica njegova djela. U Keserovim pitanjima, a i u njegovim crtežima-odgovorima prepoznajemo bliskost s onim shvaćanjem crteža koje je Bernard Noel precizirao kao jednu od njegovih temeljnih odrednica ovim riječima: „Crtež je ogoljelost vidljivog: potpuno se nudi gledanju, a istovremeno se suzdržava ne bi li naznačio da posjeduje i nešto ispod, neku unutrašnjost.“

A ne pokazuje li upravo Keserov golemi crtački opus na svoj jedinstven način tu „ogoljelost vidljivog“, koja ga je i prometnula u jednog od najvažnijih suvremenih hrvatskih protagonista toga medija? I nije li milenijsko nasljeđe medija sažeo u suvremeni likovni jezik izražavajući vlastito postojanje onom istom energijom koja je povukla crtu nevještom i čvrstom rukom na tamnoj plohi stijene u Altamiri? I, najposlije, nije li ta crta u svitanju naše civilizacije autentičan likovni trag koji je u „sjaju crteža“, a o njemu Keser i piše, obasjala ona ista svjetlost koja je obasjala kamene plohe špilje i zidove crtačeva zagrebačkog atelijera?

Alkemija unutarnjeg prostora III, 1991.

Stvaralačka energija i pokreće golemi zanos kojim crtač nastoji proniknuti u tajanstvenost za koju citirani teoretičar napominje da crtež „posjeduje i nešto ispod“, dakle, neku višeslojnost koja se ne može posve odrediti ni jasno precizirati. Štoviše on tu zagonetnost crteža poentira dodatnim napetostima neizvjesnosti iznoseći konstataciju kojom učvršćuje tezu da crtež posjeduje i „neku unutrašnjost“, dakle, neodređene i nepoznate prostore, i da je ta „unutrašnjost“ u onostranom i zagonetnom, podsvjesnom i iracionalnom, ispunjena čežnjom za beskrajem i slobodarskim zanosima. U nastojanju da odgovori na vlastito pitanje crtač nužno produbljuje svoj izraz kako bi što više prodro u vlastito biće, ali i kako bi još zornije iskazao likovnim sredstvima jasnoću svoje misli elementarnom snagom crte i boje, pastela i močila, tuša i olovke, otiscima ruku, tragovima prstiju… cijelim bićem. Upravo u tom nastojanju da otkrije „neku unutrašnjost“ svojega bića Keser nastoji otkriti i nove putove, odnosno postupke i materijal, kako bi to prodiranje u unutrašnjost bića bilo što dublje, a time i stvarnije, pa i istinitiji „snimak“ te druge, tajanstvene naravi njegova bića. Pred tom činjenicom Keser i otvara pitanja o mediju crtežu i usustavljuje ga u njegovoj ontološkoj matrici na kojoj i nastoji spoznati medij u kojemu se izražava, a time i kroz medij „neku unutrašnjost“ vlastitoga bića u kojoj traži smisao svojega stvaralačkog nastojanja i ljudskog postojanja. Stoga je relativizacija stilskih determinanti i zadanog materijala nužan postupak koji Keser provodi kako bi proširio obzor medija. Tamo gdje se prepoznaju elementi apstraktnog izraza nisu zbog toga potisnuli ili posve eliminirali ni one druge provenijencije, nadrealne ili ekspresionističke… kao što nisu rađeni u jednom materijalu ili u jednoj tehnici, već u različitim materijalima i tehnikama: pastel, olovka u boji, ugljen, grafit, grafitni prah, gips, tuš… te različiti postupci i tehnike, gvaš, gletanje, perforacija na papiru, papir močen i gužvan, kolažiranje, površina spajana, grebanje… Neke od tih osobitosti apostrofirala je i Slavica Marković kao „iskre čistog obasjanja“, a Tonko Maroević podvlači činjenicu da autor „raspolaže najširim mogućim registrom pobuda i umijeća“.

Keser mijenja postupke i materijale kako bi crtež otvorio slobodnom stvaralačkom prostoru u kojemu njegova ruka može slijediti njegov duh povlačeći crtu u svim smjerovima i u različitom materijalu senzibilizirajući materiju crteža produhovljenim otiscima svojega bića.