Od kulačkoga do menadžerskog mentaliteta

Na svakodnevno pitanje: kako si? Amerikanac, i kad mu ide loše, odgovori: dobro sam. Hrvat pak, i kad mu ide dobro, na isto pitanje odgovori uglavnom negativno. Zašto tako različiti odgovori? Zbog različite javne psihologije koja vlada u Americi i Hrvatskoj

I posljednje pisanje uoči ljetne stanke nastavit ću o temi kojom sam se dosad najčešće bavio – našim mentalitetima. Ta je tema toliko opsežna da sam ovaj put bio u velikoj dvojbi koju izabrati između dvije koje su mi se nametnule u vremenu od Vijenca do Vijenca. Konačno odlučih ne ispustiti ni jednu nadajući se da će se na kraju moći svesti na zajednički nazivnik.

Za prvu mi je povod bilo pisanje jednog kolumnista koji je za temu izabrao „maloga Dadu“, dječaka iz Doma u Nazorovoj, koji boluje od cerebralne paralize, a za kojeg se u Hrvatskoj nije našao nitko tko bi ga udomio. Na kraju je to učinila jedna talijanska obitelj. Vrijeme koje je proteklo dok se to formalizira kolumnist interpretira željom države „da dječak ostane Hrvat“ te zaključuje: „Bez jednog dječaka Hrvatska će biti siromašnija i tužnija. Bez Hrvatske taj će dječak biti sretniji. Što nas se rjeđe sjeti, bit će radosniji.“ Briga kolumnista za „malog Dadu“ vrijedna je svake pohvale, šteta je jedino što se nije sjetio usvojiti to dijete i na taj način pridonijeti skidanju stigme s Hrvata kao hladnih ljudi, osobito prema hendikepiranima. Autor kao udomitelje vjerojatno ima pred očima neke zadrte katolike koji ionako već imaju troje-četvero djece, a ne slobodoumne ljude kojima je jedina preokupacija kako lagodno provesti život.

Kad bih se nastavio baviti ovim slučajem, temu bih razvio oko jednog aspekta suvremenog individualizma (o kojem u zadnje vrijeme govori papa Benedikt XVI), a koji se može svesti na sintagmu bez mene.

Za drugu temu, kao i zadnji put, za predložak uzimam jednu „znanstvenu anegdotu“ Josipa Županova u kojoj uspoređuje hrvatski i američki mentalitet. Na svakodnevno pitanje: kako si? Amerikanac, i kad mu ide loše, odgovori: dobro sam. Hrvat pak, i kad mu ide dobro, na isto pitanje odgovori uglavnom negativno.

Zašto tako različiti odgovori? Zbog različite javne psihologije koja vlada u Americi odnosno u Hrvatskoj. Amerikanac je rastao s uvjerenjem da mu Amerika pruža priliku da uspije, iz čega proizlazi da je za osobni uspjeh i neuspjeh sam odgovoran. U tim okolnostima nitko ne želi priznati da je neuspješan, stoga kad je i loše, Amerikanac kaže da mu je dobro. S druge strane Hrvat je odgajan da je u startu neravnopravan te je osuđen na neuspjeh, za koji mu je uvijek kriv netko drugi. Onaj pak koji uspije ne dolazi do toga poštenim sredstvima, a kako nitko ne želi biti nepošten, to će Hrvat i kad svoje dobro stanje gradi na poštenom radu, reći da mu nije dobro.

Za ovakvo stanje javne psihologije zaslužni su, odnosno krivi, oni koji je stvaraju. U bivšoj državi to je bila vlast koja je iz kolektivističke ideologije izvlačila ocjenu da uspješna može biti samo zajednica, a ne pojedinac, koji je u tom slučaju sumnjiv. Zbog toga joj je u prvoj fazi najveći neprijatelj bio kulački odnosno sitnosopstvenički, a u drugoj tehnomenadžerski mentalitet.

Danas u Hrvatskoj za takvo stanje mnogi optužuju medije. Oni se pak brane da samo registriraju ono što stvaraju drugi. I svaki put kad pomislim da su u pravu, dogodi mi se nešto poput kolumne o „malom Dadi“.