Nota bene

N. B. može dvojako poslužiti da upozori na kontekst nastanka zbornika Pamćenje, sjećanje, zaborav u hrvatskoj književnosti i kazalištu koji je objavljen u travnju 2011. Kao inicijali osobe upućuje na Nikolu Batušića, dugogodišnjeg organizatora skupa Dani hvarskoga kazališta i urednika zbornika s toga skupa, čije je 37. izdanje posvećeno njemu u spomen. Prikladno je stoga da se i uobičajeno značenje kratice za latinski izraz „dobro (za)pamti“ nađe na početku zbornika koji u devetnaest priloga donosi različite pokušaje da se neki autori i djela ili prizovu iz zaborava ako su u hrvatskoj kulturnoj povijesti slabo upamćeni, ili da se preispitaju ako su općepoznata mjesta.

Izd. HAZU – KKS, 2011.

Područje istraživanja kojem se pristupa u zborniku je široko jer se pamćenje može koncipirati kao medij cjelokupne kulturne aktivnosti pojedinca: sve što osoba zna, zna stoga što su te informacije pohranjene u pamćenju. Takvo se uvjetno kognitivističko ocrtavanje pamćenja i zaborava kao procesâ te sjećanja kao njihova objekta u humanistici proširuje na cijela društva u smislu „kolektivnog pamćenja“, što je termin francuskog sociologa Halbwachsa. Dobar dio autora zbornika također se poslužio istraživanjima kolektivnoga pamćenja Renate Lachmann, koja utjecajno spaja antičku mnemotehniku i suvremene književne pojave poput ruskoga modernizma.

Ishod tako široka pristupa može se izraziti riječima Tatjane Ileš i Helene Sablić Tomić, autoricama utemeljena prikaza tekstova trojice suvremenih pisaca koji „pripovijedaju grad“: „Odnos pamćenja i zaborava u književnosti interdisciplinarno se promišlja, a u odnosu prema književnom tekstu prepoznaju se dva tipa pamćenja: biografsko ili autobiografsko/osobno/individualno i kulturno/kulturno-povijesno/kolektivno pamćenje.“ Prema usredotočenosti na pojedinačno ili kolektivno mogu se promotriti i radovi sadržani u zborniku, gdje su svrstani prema tematici, čime se stvaraju komplementarni parovi. Tako uz tekst navedenih autorica, koji se bavi pojedinačnim sjećanjima na gradove u Pavličića, Kovača i Mesingera, valja spomenuti prikaz Ane Batinić o ogulinskim lokalnim predajama i legendama koje stvaraju slojeve sjećanja u kolektivnom pamćenju stanovnika toga grada.

Komplementarna su i dva teksta koji se bave poezijom; Pavao Pavličić istražuje povijest tematike djetinjstva na Šoljanovoj pjesmi Djetinjstvo, a Kristina Grgić razmatra citatnost Ivana Slamniga. Pritom Pavličić djetinjstvu pristupa kao kolektivnom fenomenu i u pogledu književno teoretskog pristupa, a Grgićeva ustrajava na Slamnigovu osebujnom intelektualizmu kojim se izdvaja u postmodernističkoj književnosti prožetoj „književnim pamćenjem“. Ta se sintagma pojavljuje u naslovu rada Anice Bilić, koja se bavi pojedinačnim psihama junaka u njihovu estetiziranom okruženju u tekstovima Milana Begovića i K. Š. Gjalskog. Tomu je tekstu ne samo tematski komplementarna proširena kazališta kritika Ivana Trojana o izvedbama predstave Šokica Ilije Okrugića jer se bavi postavljanjem teksta na scenu na način koji Bilićeva, usredotočena na pojedinca, a ne na publiku, ne istražuje.

Slična podjela interesa postoji u daljem paru prikaza koji se bave dramom: Ivica Matičević piše o drami Nema Boga – ima Boga Josipa Kosora, a Ana Tomljenović o psihi Marka Barića. Na protagonista drame Milana Begovića Bez trećega Tomljenovićeva primjenjuje psihoanalitičko tumačenje paranoje zadržavajući interes na pamćenju pojedinca, dok Matičević protagonista Kosorove drame Čičkića rabi kao polazište za širu autorovu i vlastitu kritiku drame i društva, obuhvaćajući time kolektivnu perspektivu. Ozana Iveković, pak, iskorištava perspektivu koju nudi novi historizam da sagleda odnos drame u sadašnjosti prema povijesti kroz metafore sjećanja i pamćenja. Njezin se zanimljiv prikaz ograničava na drame s povijesnom tematikom nastale nakon Drugog svjetskog rata, koji je u središtu zanimanja Slobodana Šnajdera u Hrvatskom Faustu, što ga iz perspektive glavnoga glumca Vlade Afrića obrađuje Ivica Matičević, stvarajući tako kontrast snažnije singularne perspektive uz društveno-povijesni pregled Ozane Iveković.

O sličnoj podjeli možemo govoriti i u dvama tekstovima koji se bave produkcijom redatelja Ive Raića (Lucija Ljubić u prvi plan stavlja njegove vlastite rukopise i planove, dok Martina Petranović Raićevu likovnost promatra s kritičkog, dakle kolektivnog, stajališta), kao i u prikazu kolektivnoga pamćenja Splita u djelu Veljka Barbierija (napisao Ivan Bošković) i individualističkim sjećanjima na filmove u pjesmama Arsena Dedića (napisao Bruno Kragić). Uz ta dva rada koji se bave autorima koji se često spominju u javnosti valja spomenuti i raščlambu memoaristike Miroslava Krleže (Vlaho Bogišić), vjerojatno kolektivno najbolje upamćena hrvatskog pisca u dvadesetom stoljeću, koje je dalo gotovo sve dosad spomenute autore i djela, čemu valja pridati nekolicinu radova koji se bave pamćenjem duljega trajanja.

Ivana Žužul i Cvijeta Pavlović u odvojenim se tekstovima bave odnosom književnoga kanona i pamćenja, prva na primjeru preporodnih težnji 19. stoljeća za jedinstvenom i uređenom tradicijom, a druga autorica prateći prevoditeljsku fortunu Pietra Metastasija iz 18. stoljeća u tekstovima Aleksandra Tomikovića i njegovih europskih suvremenika. Milovan Tatarin vraća se u 17. stoljeće da bi razmotrio tematiku pakla i snova u onodobnom hrvatskom epu, temeljeći analizu na evanđeoskom snu u nabožnoj drami Petra Kanavelića. Naposljetku, Dunja Fališevac u radu koji se svakako ubraja u najzanimljivije koncipirane priloge zbornika obuhvaća najveći povijesni raspon hrvatske književnosti razlažući teorijske i poetičke prikaze Marina Držića u hrvatskom postmodernizmu. Uz taj i ostale prikaze može se zaključiti da hvarski zbornik, uz ponešto labavu koncepciju koja proizlazi iz širine glavne teme, nudi dovoljno kvalitetnih radova koji ga čine vrijednim konzultiranja. Odnosi se to na cjelinu, koja postiže dobar omjer prikazivanja radova kojima prijeti zaborav i onih kojima prijeti okoštavanje u kolektivnom pamćenju, čemu ovaj zbornik izriče napomenu s početka: nota bene.