Neskladan umjetnički brak

Iako je roman omiljena književna vrsta koja služi kao osnova za filmske adaptacije, nekoliko Márquezovih priča prenesenih na filmsko platno nije imalo odjeka izvan nacionalnih okvira i malokoji se od tih filmova može okarakterizirati boljim od prosječnog

Iako je Gabriel García Márquez nedvojbeno najplodniji među hispanskoameričkim piscima što se tiče adaptacija književnih djela za veliko platno, sâm je u intervjuu napomenuo da se uvijek, kad je riječ o filmu i književnosti, radi o neskladnom braku. On je iznimno dobro upoznat s objema djelatnostima: još se kao nadobudni mladić pedesetih godina uputio u Rim, gdje je želio studirati sa Zavatinnijem, kultnim scenaristom talijanskoga neorealizma. Osim toga, okušao se i u brojnim scenarijima kojima je (prije negoli je stekao slavu) zarađivao za život, a uz to je radio kao filmski kritičar. Što se tiče spomenutoga lošeg braka književnosti i filma, nameće se pitanje zašto je toliko teško (ako ne i nemoguće) napraviti filmove na osnovi djela baš tog pisca. Možda je tomu razlog njegovo iznimno verbalno umijeće, slojevitost radnje i utjecaj magijskog realizma, sklona premetanju dimenzija prostora i vremena. No takvo stajalište odaje gledanje na film kao na umjetnost inferiornu književnosti jer ne uspijeva odraziti sve njezino bogatstvo. Valja ipak uzeti u obzir da uspješnost neke adaptacije ne ovisi samo o vjernosti filmske inačice književnom predlošku nego i o vlastitom jeziku filma i njegovim posebnim mehanizmima kojima se predočava priča. Dakako, ovdje nije riječ o klasičnoj naratološkoj podjeli na pričanje što prati književnost te prikazivanje svojstveno filmu i njegovim audiovizualnim tehnikama.

Netipični ženski likovi kao okosnice filmova

Među brojnim filmskim radovima koji se vežu uz ime Garcíje Márqueza izdvajaju se dvije skupine, gdje u prvu pripadaju filmovi u kojima je sudjelovao kao scenarist. Tako je, primjerice, vrlo poznat Zlatni pijetao Roberta Gavaldóna iz 1964, za koji je, zajedno s Carlosom Fuentesom, adaptirao priču Juana Rulfa. Vrsna je i Montielova udovica iz 1979, koju je uprizorio Čileanac Miguel Littín, te još jedan film proizveden na meksičkom tlu, naime Slutnja iz 1973. odličnoga Luisa Alcorize.

Plakat filma Pukovniku nema tko da piše

U drugu skupinu radova ulaze filmovi napravljeni po piščevim književnim tekstovima. Tako je Vrijeme za umiranje scenaristički obradio Arturo Ripstein 1965, a poslije ga je na film prenio, u piščevoj rodnoj Kolumbiji, Jorge Alí Triana 1985. Zanimljivo je uočiti da je, iako je roman omiljena književna vrsta koja služi kao osnova za filmske adaptacije, i nekoliko Márquezovih priča preneseno na platno, premda ti filmovi nisu imali odjeka izvan nacionalnih okvira, a kako nisu ušli ni u distribuciju kanala masovne kulture, vrlo ih je teško nabaviti. Tako je priču Ostarjeli gospodin s golemim krilima režirao Fernando Birri 1988, dok je Eréndira (u režiji Ruyja Guerre iz 1983) skraćeni naslov Nevjerojatne i tužne priče o iskrenoj Eréndiri i njezinoj bezdušnoj baki i film poznat po suradnji Irene Papas u ulozi bake koja prostituira vlastitu unuku.

Zbogom arci – najuspjelija adaptacija nekog Márquezova djela

Što se pak tiče romana Ljubav u doba kolere, čak ni izvanredni glumac Javier Bardem nije mogao spasiti tu visokobudžetnu međunarodnu koprodukciju (režija Mikea Newella iz 2007), prilično napornu za gledanje. Glumčevo je naime tijelo jedan od elemenata kojim se film koristi kako bi prikazao neki lik, a Giovanna se Mezzogiorno kao glavna junakinja ni uza svu šminku ne uspijeva preobraziti iz mlade djevojke u zrelu ženu, pa u staricu (iako je vrstan rad kostimografa što su vjerno uspjeli prikazati tijek vremena, uz mijenjanje mode i frizura s prolaskom stoljeća). Taj film vjerojatno je nepodnošljiv ljubiteljima Markešova (kako ga vole nazivati) opusa i iz razloga što su gotovo svi glumci izvorni hispanski govornici, no jezik kojim se služe engleski je s odveć izraženim naglaskom. Naime, ukidanjem osebujnosti španjolskoga, te njegovim prijenosom u lingua franca globalizacije, istaknuta je tendencija transnacionalnoga kulturnog tržišta da se djelo nekog nobelovca pretvori u proizvod na kojem se kapitalizira, jer se lako legitimirati njegovim kulturnim autoritetom. Rezultat je ambiciozan, no film lišen nestašnih anegdota (primjerice one u kojoj se ostarjeli ljubavnici međusobno klistiraju) te svega onoga što bi bilo nezgodno prikazati širokom gledateljstvu, a čega se književnik nije libio u svome pismu. Razočarava da pri suvremenoj adaptaciji nije došlo do revizije politike među spolovima te da se u pozitivnom svjetlu prikazuju svi ljubavnički pothvati koje Florentino Ariza uredno bilježi, no jedina je koju voli i kojoj se zavjetovao na vjernost Fermina Daza, s kojom će tek pred smrt ostvariti vezu. Film je i previše, no bez problematiziranja, naglasio dualizam između voljene žene s čijim tijelom nema dodira (jer je ona nedosanjani ideal protagonista) i ostalih ženskih likova, doživljavanih tek potrošnom robom.

Prešutno toleriranje diktature

Prikaz ženskih likova također je naglašen u filmu Pukovniku nema tko da piše, ponovno u režiji Artura Ripsteina, iz 1998: scenaristica Paz Alicia Garciadiego izrazito je negativno prikazala čangrizavu i vječno loše raspoloženu pukovnikovu suprugu u izvanrednoj izvedbi Marise Paredes, čije nalete zlovolje naslovni lik strpljivo podnosi. Čak je i nadodan jedan lik, prostitutke – partnerice ubijenoga sina (uloga Salme Hayek), što pridonosi složenosti motivacije (razloga ubojstva pukovnikova sina: politička umiješanost, prepirka oko borbe pijetlova ili jednostavno ljubomora), premda se time aktualizira česti kliše iz hispanoameričke kulture. No, u generalnom smislu, posrijedi je jedna od boljih adaptacija, što se vrsno koristi filmskim izražavanjem (prevladava tamnija obojenost, uporaba chiaroscura, dugi planovi) za dočaravanje nepodnošljive situacije u kojoj se nalazi pukovnik kojemu već tridesetak godina ne stiže mirovina, no koji unatoč tomu ne gubi nadu i svakoga petka odlazi na mol, gdje čeka pismo mirovinskoga fonda. Ripstein je pokazao da suvereno vlada filmskim sredstvima; tako scenu s pukovnikom na molu ponavlja tri puta, bez riječi, a subjektivnom kamerom naglašava njegov čeznutljivi pogled prema brodici, a potom prema vreći s pismima, u kojoj nijedno nije naslovljeno na njega. Redatelj tako isključivo pogledima dočarava naizmjeničnost nade i razočaranja kroz koju prolazi lik, koja ga, unatoč gladi i neimaštini, drži na životu.

Drugi film zatekla je drukčija sudbina: Kronika najavljene smrti pretenciozan je projekt čiju režiju potpisuje Francesco Rosi (1987), koji je sastavio jaku glumačku ekipu: uloga protagonista dodijeljena je Rupertu Everettu (čijem je glasu naknadno dodan španjolski govor), pojavljuje se Ornella Muti, a u sporednoj ulozi i Irene Papas, koja je, iako u kratkoj sekvenci, prikazom neutješne majke koja ne može preboljeti gubitak sina zasjenila ostatak glumačke ekipe. S druge strane, ljepuškasti muški likovi bijedno su, čak na trenutke nepodnošljivo, odradili glumački posao.

No bilo bi nepravedno ne spomenuti panoramske prikaze glavnoga trga, na kojem se odigrava najuspjelija scena, uljepšane obiljem svjetlosti: naime, radnja se vrti oko ubojstva lokalnoga donžuana, kojem gubitak časti pripisuje i netom vjenčana mladenka što ju je suprug ljutito vratio roditeljima, jer je oskvrnuta. U podlozi radnje očekuje se dolazak biskupa, a pučanstvo se okuplja na trgu i svjedoči ubojstvu. Sve je usredotočeno na odličan rad kamere, izostavljen je bilo kakav tekst moralističkih poruka te je uloga puka u ubojstvu prikazana isključivo filmski: kamera polako kruži po licima prisutnih, ponavljanjem krupnoga plana lomi se osjećaj mnoštva te se naglašava pristanak svakoga pojedinog lika koji, iako zapanjen, ne poduzima ništa kako bi se ubojstvo spriječilo.

Iako je ponovno upitno kako to da jedna novija adaptacija ne propituje temu časti koja se pripisuje djevičanstvu i braka viđena kao ekonomska transakcija između roditelja i mladoženje kojem mlada prelazi u vlasništvo, ipak se, na alegorijskoj razini, može zapitati što ta priča otkriva o latinskoameričkim društvima u kojima su harale diktature: možda činjenicu da je narod isto toliko zaslužan za njih i da je prešutno toleriranje diktatura također dio krivnje naroda. Bilo kako bilo, političko iščitavanje ipak nije dovoljno da poboljša ne baš uspješnu filmsku adaptaciju.

Hispanskoamerički roman na japanski način

Nasuprot njoj, avangardna drama japanskoga redatelja Terayama Shujija dosad je jedini prijenos romana Sto godina samoće na film: Zbogom arci iz 1984. možda je najuspjelija obrada Garcíje Márqueza jer se u njoj uspio predočiti duh djela i njegova osebujnost, unatoč radnji prenesenoj u Japan. Iako će zlonamjerni reći da su imena likova prevedena na japanski kako bi se izbjeglo plaćanje autorskih prava, upravo prijenos na drugi (i toliko udaljen) teritorij ukazuje na vrijednost uratka. Smješten u fikcijsko japansko selo gdje su podovi prekriveni tatamijem, a kuće pregrađene shoji-paravanima, postavlja se pitanje što se događa prigodom toliko očigledne promjene kulture – iz također imaginarna južnoameričkog mjesta Maconda. Film komentira i masovno iseljavanje japanskoga ruralnog stanovništva u gradove, što je očigledno na kraju, kada se prikazuje otuđenost likova u urbanom prostoru, naspram zajedništva koje su imali u negdašnjem selu. No sociološka dimenzija nije toliko bitna koliko sama vizualnost koja resi film: u skladu s vlastitom estetikom (obiljem boja koje odlikuje i njegov prijašnji film Pastorala), Terayama ne teži konvencijama koje bi što bliže odrazile izvorno djelo, već naprotiv nudi prijevod na svoj stil. Među nezaboravnim scenama svakako je ona gdje jedan lik gubi pamćenje te japanskim pismom obilježava predmete po kući, pa čak i svoju suprugu kako bi je mogao prepoznati). To remek-djelo sjajno uspijeva izraziti neke od svojstava magijskog realizma, lišena linearnog toka, snova ispremiješanih sa zbiljom. U tu svrhu redatelj se koristi slow-motionom te naglim rezovima koji ističu nepovezanost sekvenci, a vješto se poigrava i rasvjetom i bojama.

Osebujno stvaralaštvo Gabriela Garcíje Már-qu-eza uistinu je nadahnulo filmaše, ono je, una-toč razlikama u kvaliteti pojedinih filmova, uspjelo iznjedriti solidne i gledane filmove. Ipak, sudeći po dosadašnjim adaptacijama piščevih djela, tek će budućnost možda donijeti ona koja će kvalitetom nadmašiti estetsku vrijednost njegove proze.