Nepoznati Split na sceni

Dramska sezona u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu otvorena je scenskom parodijom korisničkih priručnika. Čini se da je i tekst o splitskom dramskom repertoaru kao i njegov naslov parodičan intertekst, pri čemu je korisnički priručnik osvojio kulturni život grada. Goran Golovko na Sceni 55 u splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu režirao je 4. prosinca 2010. komediju Povišica francuskoga pisca Georgesa Pereca. Inače, dramski tekst Povišica nastao je prema romanu Kako kod šefa iznuditi povišicu (L’Art et la maničre d’aborder son chef de service pour lui demander une augmentation), a za splitsku je predstavu korišten prijevod Vjenceslava Kapurala. Iako nije uobičajeno da se dramska sezona HNK otvori komadom off-teatra taj pomaknuti teatar apsurda bio je izniman navjestitelj bliže budućnosti splitskoga HNK. Središnja kazališna zgrada u Splitu ukazala se kao pars pro toto cjelogodišnje karnevalizacije, pa je u isto vrijeme kad se izvodila Povišica režiser i glumac Stojan Matavulj adaptirao komediju Decorator britanskoga glumca i dramatičara Donalda Churchilla u Gradskom kazalištu mladih. Scenski pitur Florijan Marginalac kao da je pao s ljestava Filozofskog fakulteta na malu scenu Teatrina, pa je pituravajući stan nekog tajkuna zaveo dvije tajkunske žene i režirao Othella bez Othella, te citirao zaplet priče o Peronelli iz Boccacciova Decamerona.

Kritika pseudokapitalizma

I dok je Pitur čitao Othella, francuski zaposlenik tvrtke kafkijanskoga zanimanja tražio povišicu, pojavio se i finski konj u Dalmatinskoj zagori. Na velikoj sceni HNK, 9. prosinca 2010, premijerno je izvedena komedija Konj finske autorice Sirkku Peltola u prijevodu, adaptaciji i režiji Nenni Delmestre. Sa scene su, adaptirane u naše Marice, Finkinje prokazivale akulturni Split nad kojim se lamentiralo zato što je EU birokracija ugrozila susjedna sela. Bit će to uvodna lamentacija za rusoovskim svijetom koja će se njegovati u scenskim tekstovima splitskoga dramskog repertoara sve do konca sezone. Kritika usmjerena prema pseudokapitalističkom aktualitetu bit će općim mjestom angažiranosti.

Zabuna oko financiranja seljaka u splitskom HNK ukinula se jednom scenski razvijenom operom. Petar Selem redatelj je posljednje verzije hrvatskoga Macbetha, premijerno prikazana u Splitu 15. studenoga 2010, a u Splitu ga postavlja četvrt stoljeća nakon što ga je postavio na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. I sada, kao i tada, on nije aranžirao nego je dramatizirao Verdijeva Macbetha. Revitalizirajući mediteranske arhetipske topose Splita pjevalo se u toj operi o zemlji koja je pretvorena u lopovsko gnijezdo upravo u trenutku kada je bivši premijer bio pred uhićenjem, a u publici je sjedio novi historijski vladar. Na velikoj sceni HNK režiran je Verdijev Macbeth kao najveći demon vladalačke pozicije koji nije uznemiravao javnost, već vladare. Stoga koliko god Macbeth jest afirmativni spektakl za novoga vladara, on je i demon koji budućega vladara upozorava i uznemiruje arhetipskim strahom. Duhovi Shakespearea i Verdija zaustavili su nas u natražnim koracima sadašnjega kolektivnog zaborava. S druge strane, 16. prosinca u Teatrinu Gradskoga kazališta mladih izvedena je druga premijera, Mačak s onoga svijeta Ivice Ivanca u adaptaciji i režiji Ladislava Vindakijevića. Riječ je o parafrazi i persiflaži bajke Charlesa Perraulta Le Maître chat ou le Chat botté, priče o antropomorfiziranom mačku koji svojega siromašnoga gospodara pronicavim dosjetkama promakne u Marquisa de Carabasa i kraljeva nasljednika. Ta je adaptacija za djecu, ali i odrasle, inaugurirala sasvim nebajkovitu priču o karijerizmu i vladarima te svoju snovitost razbila nizom političkih aktualiteta kao što su aluzivne sentencije „čitavo je naše kraljevstvo mračna šuma, ali mi smo se na to naviknuli“, replike „stegnite remene, danas ste kralj, sutra ste uvela ruža“, ali i duhoviti songovi Mate Matišića o „skidanju hlača i oportunizmu, o lopovluku vlastodržaca“. Aktualna je priča o detroniziranim hrvatskim vladarima tako našla inscenaciju u žanrovima od opere do bajke. I dok su na sceni Teatrina tajkuni jeli sladoled u dječjim slastičarnicama, djeca su se smijala hrvatskim političarima.

Pamflet protiv kazališta

U intermezzu dva izbora uprave splitskoga HNK pojavili su se scenski seljaci koji bi najradije jahali s Tolstojem, pituri koji režiraju klasike, kafkijanski birokrati kojima ne može pomoći ni Shakespeareov Macduff. Tomu je prethodio izbor intendanta splitskoga HNK. To što je Duško Mucalo zamislio uprizorenje Aristotelovih drama bilo je razlogom njegova izbora za intendanta. Za vrijeme njegove uprave počela je sezona off-komadom Povišica, ali to nipošto nije značilo da će taj intendant uskratiti povišice i financije za kazališne projekte. Baš naprotiv. Nekako dok su dramatizirani finski seljaci, francuski birokrati, a poslije i najsvježije frančezarije, baletni repertoar bio je bogat, pa je čak i odgađana premijera opere Maršal inaugurirala baletane odjevene u partizanske uniforme. Da je moguća intendantova zamisao da i Aristotel „doživi dramu“, shvatila je publika koja je posvjedočila treću dramsku premijeru HNK u Splitu, kada je 1. veljače 2011. praizvedena komedija Tartuffeerie dramaturginje i autorice Sanje Ivić u režiji Gorana Golovka. Ta je suvremena frančezarija napisana u pseudoaleksandrincu htjela intertekstualno revitalizirati molijerovske teme, ali je na idejnome planu postala pamflet o glumčevu životu koji je malo glup, malo tašt i puno prodan. Pamflet je bio usmjeren protiv kazališnoga života, jer prema čitanju Sanje Ivić, Moličre nije imao problem s Vlašću i prokazivanjem, nego s vlastitom glupošću. Tartuffeerie je drugonagrađeni tekst na natječaju za najbolje hrvatsko dramsko djelo Marin Držić, iako se čini da su oni koji su nagradili ovaj dramski tekst zaboravili kako ne živimo u vrijeme Ljudevita Gaja, kad se svaka hrvatska rima slavila jer je pridonosila hrvatskom postojanju. Zaboravili su da je takav stupanj afirmativnosti danas nepoželjan i društveno štetan. Dovoljno je samo spomenuti da ovaj nagrađeni tekst u svom rimariju ima rimu Hamlet / omlet, koju je redatelj ipak izbacio iz izgovorene teksture, a danas je iskorišten za duhovitu domaću reklamu o jednoj telefonskoj mreži.

Eutanaziranom dramskom životu Smrt trgovačkog putnika američkoga dramatičara Arthura Millera u režiji slovenskoga doajena Dušana Jovanoviča vratila je živost. Četvrta dramska premijera, na velikoj sceni izvedena 27. ožujka 2011, ostvarena je kao drama velikoga glumca Mustafe Nadarevića. Scenski pomalo istrošene cipele američkoga trgovačkog putnika s istočne obale Mustafa Nadarević nosio je kao otrovnu Heraklovu košulju s takvom uvjerljivošću da ga ostali iz ansambla nisu ni mogli ni znali ravnopravno pratiti. U splitskoj predstavi obitelj Loman u grobnu raku bacala je crvene karanfile. Taj scenski znak, po redatelju sasvim slučajan, zamijenio je bijele ruže iz američkog izvornika. Kao što je jedan angloamerički kritičar napisao da ga svaka izvedba Smrti trgovačkog putnika podsjeća na pogreb čovjeka za kojega bismo željeli da smo ga više voljeli, tako bismo mi voljeli da možemo više vjerovati crvenim karanfilima. Naime, u tom je scenskom predlošku Miller dramatizirao mučenje iz nužnosti kao mitem kapitalizma. On je potvrdio tezu Hane Arendt, a ona glasi da emancipacija rada i popratna emancipacija radničke klase nisu bili napredak i u smjeru ljudske slobode. Razlikovanje između mučenja koje čini čovjek i mučenja koje proizvodi nužnost poznavali su još stari Grci pa je njihova riječ za mučenje iz nužnosti agankai, a nije izvedena iz bia, riječi kojom su se koristili za nasilje što ga čovjek provodi nad čovjekom. Mučenje iz nužnosti koje je imanentno prvim fazama kapitalizma paradoksalno je bešćutnije od nasilja čovjeka nad čovjekom jer u potpunosti isključuje humanitet.

Paradoks ideologema

Ti ideologemi prema kojima bi socijalno osjetljivije društveno uređenje revitaliziralo duhovnost i egzistenciju onih koji sjede u publici doživjeli su svoj paradoks u opernoj premijeri Maršala u HNK u Splitu 25. i 27. svibnja 2011. Naime, skladatelj i libretist Silvio Foretić napisao je libreto prema scenariju Ive i Vinka Brešana za film Maršal. U ovoj opernoj priči umirovljeni partizanski generali postaju martiri naše današnjice, tajkun bi – prema tome – bio urbani Mefisto, a nekadašnji funkcioneri Titove Jugoslavije oni koji su danas podvrgnuti staljinističkim / policijskim ispitivanjima i progonima. Na sceni gdje su partizani plesali balet i spašavali svijet od karcinogenog kapitalizma, a tajkuni zgrtali kapital iskvareni pseudourbanim pogledom na svijet pojavio se nakon prve stanke intendant splitskoga HNK, gospodin Duško Mucalo, da obznani publici kako je jedna pjevačica bolesna, pa će trinaesta slika drugoga čina biti izostavljena. Intendant je ušao u svijet u kojem sva lica pjevaju arije, osim Titova dvojnika koji deklamira fragmente govora historijskoga Josipa Broza Tita, i to one koji govore o birokratizmu kao najvećem neprijatelju socijalizma i otporu protiv jačih zemalja koje nam nameću svoje ideologije. Odgađanje praizvedbe pomaknulo je premijeru opere na 25. svibnja, datum Titova rođendana i nekadašnji praznik Dana mladosti.

Tko je psihijatrijski slučaj?

Praizvedba Maršala dogodila se samo mjesec dana nakon ponovnog izbora intendanta splitskog HNK. Na tom je izboru središnjice cjelogodišnjega splitskog karnevala sveučilišna profesorica Helena Peričić proglašena nekompetentnom ili, kako izjavljuje druga kandidatkinja Majda Goluža, inače violinistica HNK u Splitu: „O dr. Peričić su rekli da je psihijatrijski slučaj, a ja da sam potpuno luda jer sam u jednom intervjuu spominjala kruzere i njihove goste kao potencijalnu publiku“, pa je najavila snimku tajnoga snimanja sjednice Kazališnoga vijeća, gdje se nalaze difamantni zvučni zapisi. Sve bi to izgledalo kao dobar hrvatski krimić da nije riječ o karnevalizaciji današnjega Splita u kojem su proglašeni ludima i za kazališnu upravu nesposobnima svi oni koji nisu znali režirati Aristotelove drame. Ili su ludi kao svi mi i pokojni Josip Broz Tito u operi Maršal? Samo oni koji režiraju Aristotela kompetentni su i psihički stabilni da bi bili intendanti u Splitu, pa kada je ministar kulture Jasen Mesić odbio potvrditi intendantski izbor Duška Mucala, stali su u Mucalovu obranu mnogi kazališni ljudi kao što je direktorica baleta Almira Osmanović, ravnatelj drame HNK Split Ante Čedo Martinić, ravnatelj opere HNK Split Ivica Čikeš. Jasno, sasvim je legitimno podupirati intendanta s inovativnim pogledom na dramski repertoar koji bi režirao čak i Poetiku, samo nije ni najmanje legitimno da ti isti direktori drame, opere i baleta nisu reagirali na difamacije svojih kolega, sveučilišnih profesora koji nisu toliko inovativni da uglazbljuju Hegela ili režiraju Aristotela, ali su napisali važne dramaturške studije, pa su i profesori na dodiplomskim i doktorskim studijima. Ministra kulture proziva se zbog nepoznavanja bontona, a kada se sveučilišni profesori proglašavaju slučajevima, onda su takve etikete inaugurirane u bonton Kazališnoga vijeća, izmišljenih ili stvarnih snimki. To valjda ne ulazi u bonton nego u poznatu medijsku sliku sveučilišnih profesora koji navodno zarađuju stotine tisuća kuna ili su psihijatrijski slučajevi jer ne režiraju Aristotela. Na splitskom dramskom repertoaru nedostaje, uz ruske idealizirane miteme, još i rečenica Černiševskog da kobasica vrijedi više od Shakespearea. Jer nismo daleko od toga u svijetu gdje se obrazovanje nesmetano proglašava privilegijem, a akt čitanja postaje jet-setovski čin.

Split nikada nije imao kneza poput Dubrovnika, ali da ga je imao, on bi naglavačke promatrao theatrum mundi Dioklecijanova ljetnikovca. Split nije imao ni petnaest ludih nakaza koje je Cosimu I. Mediciju denuncirao slavni komediograf Marin Držić, ali kada se u Splitu izvodi Dundo Maroje u kojem se iz Dubrovnika Rim gleda, onda se iz Splita ne vidi Rim, nego tu jedan sasvim anti/kulturalan i nama nepoznat anti/grad gleda scenu. Nije li već vrijeme da se sa Scene ugleda Split?