Muškarci u tajicama

Filmaši su donedavno pristupali strip-predlošcima tek jednostavno prilagođujući sižeje filmskom platnu, da bi kasnije razvili ambicioznije pokušaje novih i suvremenijih čitanja te se konačno počeli poigravati medijskim i izvedbenim kanonima, nudeći sagledavanje tematike u realističkom ključu

U hrvatskim se kinima trenutno prikazuju zabavna fantastična akcijska drama Thor Kennetha Branagha, adaptacija Marvelova stripa autora Stana Leeja, Jacka Kirbyja i Larryja Liebera te prilično uspjela akcijska znanstveno-fantastična drama X-Men: Prva generacija Matthewa Vaughna, prvi nastavak nove trilogije temeljene na stripu također Stana Leeja i Jacka Kirbyja, čiji je rad nastavio Chris Cleramont. Znamo li da nas uskoro očekuju premijere filmova Green Lantern, prilagodbe jednog od ključnih superherojskih stripova, potom Kapetan Amerika: Prvi osvetnik, adaptacije stripa Joea Simona i opet Jacka Kirbyja, neobičnoga križanca SF-a i vesterna Kauboji i izvanzemaljci snimljena prema stripu Scotta Mitchella Rosenberga, kao i novog Conana, koji popularnost ne duguje samo prozi Roberta E. Howarda nego i stripu izvornih autora Roya Thomasa i Barryja Windsora-Smitha, da je spomenuta tvrtka Marvel još prije osamnaest godina utemeljila svoj filmski i televizijski odjel te da u braku iz interesa koji su sklopili sedma i deveta umjetnost svako malo možemo uživati u ipak primarno eskapističkim pustolovinama stripovskih superheroja prebačenih na film, pravi je trenutak da se pozabavimo iznimno čvrstom vezom stripa i srednjostrujaške holivudske produkcije.

Burtonova ekranizacija Batmana jedna je od najboljih prilagodbi stripovskog predloška za filmsko platno

Filmska čitanja stripova

U mnoštvu filmskih adaptacija superherojskih stripova tijekom posljednja dva desetljeća, popularna i za holivudske producentske tvrtke financijski vrlo isplativa trenda započeta 1989. izvrsnom ekranizacijom Batmana Boba Kanea u režiji darovitoga mračnjaka Tima Burtona, moguće je uočiti tri temeljne struje odnosno načina na koji filmaši pristupaju odabranim predlošcima. Prvi i još donedavno najzastupljeniji modus svodi se na jednostavne prilagodbe superherojskih stripovskih sižeja, odnosno njihovo doslovno transponiranje iz devete u sedmu umjetnost. Počevši od davnih infantilnih televizijskih serijala o Batmanu i Robinu iz druge polovice 70-ih godina, preko podjednako djetinjastih, no za doba 80-ih neosporno atraktivnih filmova o Supermanu koje su potpisivali Richard Donner i Richard Lester, do prave bujice adaptacija superherojskih stripovskih priča u nerijetko posve promašenim naslovima poput Spawna, The Punishera, feministički intonirane Cat Woman ili recimo Fantastične četvorke, takav se doslovan način prebacivanja stripova na film čini nepotrošivim, ali svakako i najmanje zanimljivim i posve neintrigantnim.

Drugi modus redateljskoga pristupa stripovskim pričama začeo je upravo u spomenutom Burtonovu Batmanu, a riječ je o hvalevrijednim pokušajima da se u najvećem broju slučajeva u osnovi simplificirani i najširim čitateljskim krugovima namijenjeni papirnati zapleti pročitaju u drukčijem i suvremenijem ključu, iz iskošena, ironijskog, crnohumornog i(li) metafilmskog diskursa. Autori takvih filmova, među kojima valja izdvojiti ambicioznije filmaše poput Sama Raimija, Bryana Singera, Christophera Nolana ili Jamesa McTeiguea, potpisnike recentnih ekranizacija Spider-Manovih, Supermanovih i Batmanovih pustolovina, avanturističkih X-Men, odnosno kultnog stripa O za osvetu Alana Moorea, u svojim djelima stripovske predloške obogaćuju intrigantnim i nerijetko subverzivnim motivima. Navedeni redatelji, kojima valja pridružiti i sjajnoga Guillerma del Tora, koji je nakon osvježavanja serijala Blade temeljena na stripu Genea Colana i Marva Wolfmana u zasad dva nastavka adaptirao kultni strip Hellboy Mikea Mignole, naizgled posve benigni okvir trivijalne filmske pop-corn-zabave inteligentno te manje ili više uspješno rabe za prilično otvoreno iznošenje jasnih političkih i socioloških komentara, za ukazivanje na dvojbene etičke aspekte današnjega ne samo američkog društva, za afirmaciju rasnih, spolnih i ostalih manjinskih tema, odnosno za obogaćivanje palpovskih stripovskih predložaka zanimljivim novim slojevima i značenjima. Primjerice strip X-Men kreiran davne 1963. na preneseni se način bavio neuralgičnim točkama američkog društva tog vremena, osobito borbom za prava crnaca te hladnoratovskom politikom i utrkom u naoružanju, a njegove ekranizacije tijekom posljednjega desetljeća lako je čitati kao zanimljiv zagovor ljudskih prava manjinskih i queer skupina.

Realistički postupak

Napokon, treći i najsvježiji način filmskoga čitanja superherojskih stripova dijelom proizlazi iz prethodno opisana modusa, a pored poigravanja medijskim i izvedbenim stereotipima i kanonima, podjednako onim filmskim i stripovskim koje često transgresira, taj način nudi i zanimljive pokušaje sagledavanja odabrane tematike u realističkom ključu. Koliko je autoru ovoga teksta poznato, zasad su snimljene tek dvije takve celuloidne prilagodbe nekoga stripa, one iznimno popularna i odavno kultnoga remek-djela Watchmen Alana Moorea te stripa Kick-Ass Marka Millera i Johna Romite Jr.-a u režiji iznimno zanimljiva Matthewa Vaughna, a realističke tendencije očigledne su i u zasad tri nastavka serijala Spider-Man te dvama nastavcima Iron Mana. Dakako, u naglašeno realističkom je modusu pročitan i znameniti strip American Splendor Roberta Crumba, prema kojemu su Shari Springer Berman i Robert Pulcini snimili izvrsnu egzistencijalnu humornu dramu Američki san, no duhovitim tamnim tonovima oslikana priča o frustriranom knjižničaru Harveyju Pekaru svakako ne pripada toj temi.

Vaughn u Kick-Assu stvara vrlo neobično, dojmljivo stilizirano, energično, pomaknuto, bizarno i, dakako, stripovskom poetikom dominantno nadahnuto i prožeto djelo. Neprekidno naglašavajući crnohumornu stranu priče, koju ni u jednom trenutku ne valja shvatiti ozbiljno, autor iznimno spretno isprva efektan realističan kontekst nadograđuje tjeskobnim i mračnim detaljima s elementima fantastičnog i nadrealnog te križanjem ironije i cinizma, crnoga humora i tragedije, egzistencijalizma i fatalizma.

Svijet Alana Moorea

Kad se govori o nažalost tek osrednjem filmu Watchmen, djelu u kojem redatelj Zack Snyder unatoč vidnom trudu nije uspio dočarati vrlo slojevito Mooreovo bavljenje egzistencijalnim dvojbama i tjeskobnim psihološkim stanjima protagonista, kao ni njihove dijelom podvojene osobnosti, nelagodne životne i intimne drame te provokativne i subverzijom impregnirane religijske i socio-političke kritičke žalce, valja reći da se glasoviti strip-scenarist zbog čijih je djela namijenjenih odrasloj i ambicioznijoj publici u Americi uveden termin grafička novela, redovito unaprijed odriče svih pokušaja filmskih adaptacija svojih ostvarenja. Sasvim razumljivo, jer svi su njegovi stripovi, kako je u više navrata i sam istaknuo, nastali upravo iz težnje za istraživanjem granica i mogućnosti medija stripa, iz želje za redefiniranjem pojma strip-zabave i kontekstualiziranjem (anti)junaka u druga vremena i prostore, te iz nakane da ukaže upravo na bitne različitosti sedme i devete umjetnosti. Primjerice, kada je 1989. doznao da njegov odmah po objavljivanju kultni strip Watchmen, premijerno izdan u dvanaest nastavaka dvije godine prije, namjerava adaptirati montipajtonovac Terry Gilliam, Alan Moore mu je poručio da je to jednostavno nemoguće. Prema njegovim riječima, Moore Watchmen nije stvorio da bi pokazao podudarnosti stripa i filma, jer one postoje, ali nisu nimalo bitne, već je serijal koncipirao želeći istaknuti da ono što u izražajnom smislu može strip ne mogu ostvariti ni film ni književnost. Unatoč tom upozorenju, filmaši tijekom posljednjega desetljeća učestalo posežu za obično vrlo intrigantnim i poticajnim Mooreovim stripovskim predlošcima, koji pod redateljskim palicama manje ili više darovitih autora uistinu nikad ne uspijevaju predočiti svu slojevitost i kompleksnost samih stripova. Takav je slučaj sa stiliziranom i efektno dizajniranom, no površnom fantastičnom horor-dramom Iz pakla, prilagodbom istoimena Mooreova čitanja legende o Jacku Rasparaču, dok je Liga izuzetnih gentlemena Stephena Norringtona ostavila osobito blijed dojam, približno sličan onom izrazito slaba Constantinea, posve trivijalne i isprazne prilagodbe izvorno Mooreova stripa Hellblazer.

Dakako, zbog tematske širine u jednom je tekstu nemoguće detaljnije obraditi sve artističke, uže i šire medijske, kulturološke, sociološke i ine aspekte filmskih prilagodbi superherojskih stripova, što je tema koja svakako zaslužuje elaboriraniju obradu.