Moja kritika Srba je dobronamjerna

U ime projekta koji su začeli srpski akademici i Dobrica Ćosić ubijeni su deseci tisuća ljudi / Bila je koja stotina intelektualaca koji nisu prihvatili Miloševića i njegovu politiku / Nikada ne treba zaboraviti da je Srbija bila agresor na Hrvatsku i da je Hrvatska legitimno branila svoj teritorij / Hrvatski nacionalizam je antisrpski, dok je srpski nacionalizam protiv svih susjeda / Vjera je ljudska potreba i nagrađen je čovjek koji je sposoban vjerovati / Tadiću je još uvijek na prvom mjestu ideologija Dobrice Ćosića / Neoliberalizam je opasan koliko i komunizam

Povod ovom razgovoru s Vidosavom Stevanovićem, najsrpskijim srpskim piscem, kako se o njemu pisalo kada se pojavo, njegova je knjiga Dnevnik samoće, u kojoj je secirao srbijansko društvo i srpstvo uoči i za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, kada je morao u egzil. Za svoj spisateljski rad nagrađen je nizom nagrada; Andrićevom, Rakićevom, NIN-ovom..., a bio je i urednik u Prosveti, Srpskoj književnoj zadruzi, BIGZ-u... Razgovarali smo u njegovoj kući u selu Botunju, u Šumadiji, gdje je zapravo stvorena država Srbija. Kakva je današnja Srbija, može li se osloboditi mitova i velikosrpstva te biti europska, tema je ovoga razgovora.

Snimio A. Tunjić

Gospodine Stevanoviću, u Šumadiji je stvorena Srbija, odakle kreće mitologizacija srpske povijesti i srpstva?

Kreće iz Beograda. To je paradoks i strašna strana Beograda.

Je li Dnevnik samoće naknadna pamet, pranje vlastite savjesti, kukavičluk...?

Dnevnik samoće zbirka je tekstova pisanih kao dnevničke bilješke između 1988. i 1993, koje su uoči izdavanja, znači od 2006. do 2008, bili redigirani; izbačeno je što sam mislio da nije dobro. Nije naknadno pisan i nije naknadna pamet, što se vidi po tonu i nedoumicama. U predgovoru kažem kako danas nisam onaj čovjek koji je pisao taj Dnevnik i da bih ga sada pisao drukčije, čak se s nekim stvarima ne bih ni složio. Ali smatrao sam da je važno objaviti dileme, nevolje i nesreće jednog srpskog intelektualca koji se našao u burnim vremenima i koji se pokušao suprotstaviti općem ludilu.

Zašto ste pokušali?

Iz nekoliko razloga. Prvo, ja sam iz stare srpske porodice iz Šumadije, gdje je nastala država Srbija, koja je priznata na Berlinskom kongresu 1878. Iz Šumadije je kretalo sve što je država Srbija radila, uključujući i ratove, ali ništa u historiji moje obitelji ni srpske države nije tražilo ratove 1990-ih godina. Srpska historija tada je mogla završiti kao ratnička i postati pregovaračka. Nije bilo razloga za rat, a osobito ne za rat u Hrvatskoj i BiH. Drugo, kao pacifist mislim da se zlu treba suprotstaviti onda kada vas netko napadne, a ne ratovati na tuđem teritoriju. Treće, ja sam smatrao, kao većina beogradskih i srpskih liberala, da je rat najapsurdniji, najskuplji i najgori način rješavanja problema. U ime projekta koji je prihvatio Slobodan Milošević, a začeli ga akademici i Dobrica Ćosić, ubijeni su deseci tisuća ljudi. Sve je to bilo nedomišljeno i potpuno štetno.

Što je uzrok nedomišljenosti?

Uzrok je grupa ljudi, starih komunista, s mnogim fanatičnim vjernicima i nacionalistima, koji su većini uspjeli nametnuti ideologiju osvajanja. Htjeli su na kraju 20. stoljeća stvoriti državu kakva nije stvorena na početku. Ja koji sam iz obitelji koja je stvarala srpsku državu, čije su generacije i generacije ginule za tu državu često ne znajući zašto, smatrao sam da je to potpuna besmislica. Pogotovo što je Srbija 1990-ih godina bila najveća u svojoj historiji, imala administrativne granice na koje se nije imala razloga žaliti. Ako se radilo o srpskim manjinama u BiH ili Hrvatskoj, nitko nije priječio državu Srbiju da štiti njihove interese legitimnim državnim i međunarodnim sredstvima, to bih i ja radio. No iskorištena je propagandna priča o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i bukvalno zlouporabljena trauma iz Drugoga svjetskog rata.

Znate li što je Srbima u Hrvatskoj nuđeno prije rata?

Ponuđeni su im vrlo pristojni uvjeti, da su ih prihvatili, imali bi znatno više nego što danas imaju. Ovako se cijela pustolovina završila bjekstvom ili progonom, sasvim svejedno. U obama slučajevima imaju isti rezultat. Srbija, koja je preko Dobrice Ćosića i svojih glasnogovornika preporučivala humano preseljenje naroda, sada ima najviše izbjeglica od svih država bivše Jugoslavije. Jedan od problema Srbije jest što ti ljudi nisu našli svoje mjesto u srpskoj državi i što joj uporno nameću politiku dijaspore. To je znatno izmijenilo ne samo mentalitet nego i glasačko tijelo, pa sve sadašnje politike moraju uzimati u obzir predrasude tih došljaka i njihove potrebe.

Je li Dobrica Ćosić glavni kreator velikosrpstva?

Ćosić se u svom dugom životu borio za tri utopističke ideologije. Prva je bila vladavina proletarijata, što će reći istrebljenje svih drugih klasa, u čemu on i njegovi drugovi nisu bili nimalo nježni. Kad se vidjelo da kod nas sovjetski model ne uspijeva, Jugoslavija je krenula drugim putem, u kojem Ćosić zagovara jugoslavenski integralizam i stvaranje Jugoslavena, a ukidanje Srba, Hrvata i ostalih nacija. Ćosiću je profesor Dušan Pirjavec u časopisu Delo 1957. očitao veliku lekciju protiv jugoslavenskog integralizma iza koga je stajao Aleksandar Ranković i tadašnji partijski vrh. Pirjavec je rekao da to neće proći. Zašto bi se ljudi odricali svoje posebnosti, svoje kulture, svega onoga do čega im je stalo, da bi zadovoljili potrebe apstraktne ideologije. To je bila druga neuspjela utopija Dobrice Ćosića.

Zatim su se on i njegovi sličnomišljenici okrenuli trećem projektu – pansrbizmu. Progonitelji srpskog nacionalizma, ljudi koji su izbacivali Srbe iz službe i kuća zato što su Srbi, preko noći postali su veliki Srbi i zaštitnici srbizma. S političkim padom Aleksandra Rankovića pokazalo se da je to neostvarivo. Tada je uslijedila kritika komunizma, koja se svodila na to da nam komunizam u suštini odgovara, nećemo samo jednu njegovu devijaciju koja se zove titoizam.

U čemu je razlika?

Ne znam. Ta politika, koja se činila bezizglednom i nakon Titove smrti, bila je jedina politika koja je stajala na raspolaganju Slobodanu Miloševiću, koji nije znao riješiti stotine problema što su se pojavili devedesetih godina. Zato se priklonio politici Dobrice Ćosića, uzeo ga za duhovnog oca i poslije partnera u vlasti. Priklonio se snagama starog društva; vojsci, birokraciji, policiji, svima koje je Jugoslavija morala odbaciti.

Zašto se u to uključila JNA?

Tražila je gazdu. Milošević im je jedini obećavao budućnost, novac i posebno mjesto u budućoj državi koja ne bi mogla zadovoljiti ni većine ni manjine, ni takvu JNA, ni postojeću tajnu i javnu policiju. S tim projektom nije se moglo učinti ništa jer nije bio demokratski. Sve što pišem u Dnevniku jest uznemirenost jednog čovjeka koji vidi što se zbiva i koji sa svojim prijateljima ne može naći nikakav odgovor za to političko ludilo.

Zar u Beogradu nije bilo intelektualnih snaga koje bi nadvladale Ćosićev nacionalizam?

Bila je koja stotina intelektualaca koji nisu prihvatili Miloševića i njegovu politiku, ni sve ono što se događalo u Hrvatskoj i zatim u Bosni.

Ali mnogi su se i priklonili.

Otpor je bio manji nego što smo očekivali. Milošević je držao sve medije i preko njih upravljao Srbijom.

Zašto su se priklonili, čak i mnogi koji su u početku bili protiv?

Neki su se priklonili iz koristi, neki iz zbunjenosti, neki iz straha, neki da ne budu izolirani. Nas stotinu-dvije bili smo izolirani, osuđeni, prezreni, parije jednog društva. Svatko je po nama mogao pljuvati koliko je htio. To se događa i danas. Bilo tko, bilo koji mali pisac, mali novinar, mali beznačajni čovjek, ispljuje se po meni, a da na to nitko ne reagira.

Znači li to da ste u Srbiji ne samo zabranjen pisac nego i zabranjeni čovjek?

Moja situacija potpuno je paradoksalna. Prema vlasti Srbije, prema njihovim riječima i njihovoj politici mi smo pobijedili; pokojni Ivan Đurić i ja. Oni ponavljaju naše riječi. Međutim, mi smo izgubili jer to ponavljaju učenici Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića. Nema službene cenzure, ali ima mnogo cenzora. Mene nećete vidjeti na programima Televizije Srbije ni u kojem obliku. Čak ni čuti informaciju da moje knjige postoje, niti da se prevode u nekom inozemstvu. Nećete me vidjeti ni u kakvu službenom mediju Srbije, ali ćete me naći na nekoj lokalnoj televiziji, u nekim sporednim novinama; tu i tamo netko napravi intervju s tim čudakom koji živi usred svoje države na jednom brdu jer je sklon čudaštvu.

Zato što niste pristali uz velikosrpstvo?

Zato što nisam pristao da pjevam u zboru.

Kako biste objasnili velikosrpstvo nekomu tko to ne zna?

Riječ je o pojavi koja je hipertrofija politike, koja nema veze sa stvarnim potrebama srpskog naroda i stvarnim potrebama srpske države. Kada elite Srbije ne znaju što će s problemima države koja ima kronični zaostatak u modernizaciji, kronične probleme u komunikaciji sa svijetom, onda to pretvaraju u politiku osvajanja velikih teritorija.

Ili ugroženosti?

Kada treba mobilizirati mase, izmišlja se ugroženost.

Koliko je povijest odgovorna za velikosrpstvo?

Ne mislim da postoji išta u povijesti što bi zahtijevalo takvu politiku. Ne radi se o stvarnim interesima ni naroda ni države, riječ je o interesima skučenih elita. To se u Srbiji ponavlja posljednjih dvjesto godina.

Je li Jugoslavija, odnosno jugokomunizam, pridonio velikosrpskom ekspanzionizmu?

Pretpostavljam da jest. Ali tu se opet radi isključivo o politici elita. Rijetko mogu naći među običnim svijetom išta što bi bilo neka potreba za ekspanzionizmom, za osvajanjem. Svi ti ljudi znaju da će tada morati žrtvovati svoje sinove i svoju budućnost. S njihovim glavama i interesima igraju se elite kad god im ustreba. Mržnja se proizvodi prema potrebama. U Šumadiji nikada nije postojala mržnja prema Hrvatima. Bilo je vrlo teško 1991. uvjeriti ljude da idu „braniti“ Vukovar. Nekoliko vojnih kolona vratilo se od Vukovara jer nisu htjele ratovati u Hrvatskoj. Najveći broj dezertera u historiji Srbije bio je 1991. prigodom napada na Vukovar. To je dokaz da u Srbiji nije postojao masovni ratni pokret. Išli su pojedinci, najgori, oni koje je organizirala policija i vojska, ali većina nije htjela.

Zna li se to u Hrvatskoj?

Nešto se zna.

Među tima koji su odbili rat bili su i moji stariji sinovi. Nitko ih nije napao i prema tome nemaju nikakva prava ići u Hrvatsku s puškom u ruci.

Misle li Srbi da su i Hrvati pridonijeli velikosrpstvu?

Miloševićev srpski pokret neizbježno je proizveo Tuđmana i hrvatski odgovor. Taj i takav hrvatski odgovor hranio je ove u Srbiji. Riječ je o vrlo sličnim ljudima. S tim što nikada ne treba zaboraviti, i ja to ne zaboravljam, da je Srbija preko JNA bila agresor na Hrvatsku i da je Hrvatska legitimno branila svoj teritorij.

Postoji li za vas razlika između srpskog nacionalizma i hrvatskog nacionalizma?

To je opasan teren i to se mora pažljivo definirati. Koliko ja uspijevam vidjeti, bez želje da generaliziram i uza sve ograde koje mogu postaviti, hrvatski nacionalizam nema teritorijalne pretenzije osim prema dijelu BiH. On je uglavnom antisrpski ili većinski antisrpski. Srpski nacionalizam je drukčiji, on je protiv svih susjeda; on je i antihrvatski, i antibošnjački, i antialbanski i antibugarski, antimađarski i često antiamerički, što znači da nema prave ideološke osnove. Instrumentalizira narod jer je tobože cijeli svijet protiv nas, drugim riječima mi moramo biti protiv cijelog svijeta. Ta atmosfera opkoljene tvrđave poznata je priča iz komunizma; svi komunizmi žive u psihologiji opsjednute tvrđave – mi smo jedini dobri, a ostali su protiv nas. Nije nimalo čudno što se metafora takozvane svjetske zavjere prenijela na srpski narod. Mnogi obični Srbi vjeruju da su Amerikanci protiv njih, ne znajući da gotovo svi Amerikanci nemaju pojma da Srbija postoji.

Razgovor u cijelosti možete pročitati Vijencu br. 453-455 od 14. srpnja 2011.