Minuciozan odabir i pristup kanonu

Minuciozno probrani, analizirani i interpretirani tekstovi starije i novije hrvatske književnosti predmet su najnovije knjige književnog povjesničara i sveučilišnog profesora, akademika i književnika Pavla Pavličića. Knjiga Petnaest riječi donosi petnaest Pavličićevih rasprava nastalih za potrebe znanstvenih skupova u posljednjih desetak godina.

Izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2011.

Većina rasprava u knjizi bavi se pomno odabranim tekstovima i pritom većinom ima namjeru ili reafirmirati neke manje poznate tekstove ili reinterpretirati neke od poznatijih tekstova kanonskih hrvatskih autora. A ponegdje i oboje. Minucioznost odabira i pristupa hrvatskom književnom kanonu možda najbolje oslikava već prva rasprava u knjizi u kojoj Pavličić temeljitom analizom, a zatim još bogatijom interpretacijom dvostišne pjesme Šiška Menčetića br. 15 u Ranjininu zborniku pokazuje svu kompleksnost tog književnog mikrooblika upozoravajući kako bi mu, kao i ostalim oblicima minimalističke književnosti naših starih pisaca, književna povijest trebala posvetiti više pažnje jer su to vrlo vrijedne umjetničke mikrostrukture. Slične reafirmacijske namjere ima i rasprava o dvjema pjesmama Mavra Vetranovića identičnog naslova Remeta, za koje Pavličić pokazuje kako su, unatoč tome što je jedna vrlo cijenjena, a druga gotovo zaboravljena, to ustvari „pjesme blizanke“ koje, iako naizgled sadržajno različite, ustvari prikazuju istu temu iz dva različita kuta gledanja pa bi im trebalo pružiti i jednaku pažnju.

Kod analiza nekih tekstova Pavličić ne samo da želi reafirmirati i reinterpretirati same te tekstove, nego i žanrove kojima su pisani. Uspoređujući tako dvije Vetranovićeve pjesme posvećene Marinu Držiću, Pavličić pokazuje kako Pjesanca Marinu Držiću upomoć nema literarnih pretenzija jer je isključivo upućena na zbilju, no druga, Na priminutje Marina Držića, Dubrovčanina, tužba, iako također prigodnica, ima literarne pretenzije, kako svojom dužinom, tako i stilskim sredstvima i apstraktnošću, te dvostruko rimovanim dvanaestercem koji je u ono vrijeme rezerviran isključivo za visoku književnost.

Slični kriteriji, a pogotovo propitivanje kako zbilja funkcionira u književnosti, Pavličićevi su argumenti da Nalješkovićeve komedije petu, šestu i sedmu, za koje se ustalio naziv farse, proglasi ne samo dijelom visoke književnosti već i pretečama manirizma, po kojem je poslije poznat postao Marin Držić. Nalješkovićeve pak poslanice Petru Hektoroviću Pavličić vidi kao pjesme s adresom, dakle prije svega kao književne tvorevine, a ne kao neknjiževni žanr. Isti zaključak proširuje i na većinu poslanica starih hrvatskih pisaca tvrdeći da su to književna djela.

U radove u kojima Pavličić reinterpretira književne žanrove mogli bismo uvrstiti i rad o Davnim danima Miroslava Krleže koji Pavličić također vidi kao u najmanju ruku poluliterarni tekst, a ne samo kao referencijalno djelo o zbilji iz Krležinih mladih dana. Pomnom analizom Pavličić u Davnim danima, između ostalog, pronalazi gotovo identične rečenice koje se pojavljuju i u Krležinim Zastavama, što svjedoči da taj dnevnički tekst ipak nije samo dokument o jednom vremenu.

I za Krležinu dramu Adam i Eva Pavličić također smatra da je neopravdano zanemarivana a ima važnost, ako ništa drugo, kao dokument o prijelazu Krležina dramskog opusa iz mitološkog u realistički. No, osim što je ta rasprava još jedna od onih koje žele reafirmirati pomalo zaboravljene tekstove, ona spada i u miniskupinu tekstova koji govore o problemima roda i spola u književnim djelima. O tom je problemu Pavličić progovorio u dvjema raspravama o Osmanu Ivana Gundulića. Analizirajući ženske likove u Osmanu Pavličić u prvoj raspravi zaključuje kako su ti likovi većinom stilizirani petrarkističkim načinom izražavanja, a u drugoj kako im je u Osmanu, doduše, i posvećeno dosta prostora te kako imaju i određenu važnost, pogotovo žene-ratnice Sokolica i Krunoslava, no one su ipak dio manje važnog romantičnog sloja epa, a Gundulića više zanima ona muška strana: povijest i politika.

Osim do sada spomenutih veza između Vetranovića i Držića te Nalješkovića i Hektorovića, Pavličić u knjizi obrađuje još dva odnosa među književnicima. Prvi od njih tiče se Krležina eseja o Marcelu Proustu na temelju kojeg Pavličić izvodi zaključak kako je Krleža, među ostalima, i od Prousta preuzeo neka obilježja koja karakteriziraju njegovo stvaralaštvo od 30-ih godina 20. stoljeća nadalje, posebice pak u glembajevskom ciklusu, poput zanimanja za više društvene slojeve, zaokreta prema psihologizaciji te oslobađanja „sposobnosti evociranja“, što je, potonje, posebno bitno obilježje cjelokupne Krležine zrele stvaralačke faze. Poseban rad Pavličić posvećuje i trima pjesmama Antuna Šoljana koje je napisao imitirajući stil Ivana Slamniga. Dugogodišnji prijatelji i kolege, Šoljan i Slamnig u načelu su gajili različite poetike, no Šoljan u pjesmama Posjet prijatelju u bolnici, Moj prijatelj bi komedijao i Sad kad je napokon stigla budućnost, kako zaključuje Pavličić, „prinosi vlastiti pjesnički identitet na žrtvenik prijateljstva“ kako bi mogao „izraziti solidarnost sa Slamnigom u književnom i ljudskom smislu“, odnosno kao i više puta do tada istupiti „u ime vlastite generacije, da bi joj ponovno izrazio odanost i ljubav“.

Jednako kao odnos između književnosti i zbilje, Pavličića zanima i odnos između književnosti i društva. To je najvidljivije u raspravi Etika i lirika u kojoj Pavličić propituje kakva je i kolika važnost etike, a onda i društva, jer je etika imanentno društveni fenomen, za poetiku pojedinih smjerova hrvatske lirike 20. stoljeća. I pojavljivanje motiva nogometa u hrvatskoj lirici 20. stoljeća Pavličić u posebnoj raspravi pripisuje odnosu između književnosti i društva. Naime, činjenica da se tako svakodnevni i pučki motivi poput nogometa pojavljuju u hrvatskoj lirici 30-ih (D. Cesarić, V. Majer), 70-ih (Z. Balog) i 90-ih (K. Bagić) godina 20. st. svjedoči o tome da je to bilo moguće jedino u vrijeme kada je književnost bila bliska svakodnevici. U posebnoj raspravi Pavličić i fenomen velike popularnosti pjesama Sergeja Jesenjina, Lorce i Préverta u Hrvatskoj 50-ih i 60-ih godina 20. st. također objašnjava odnosom između književnosti i društva, odnosno nesrazmjerom između recepcijskih kompetencija tadašnje publike i poetičkih nastojanja krugovaša i razlogovaca – njihova je poezija jednostavno bila preteška za ondašnju publiku koja je zbog toga pribjegavala jednostavnim i pristupačnim pjesmama spomenutog trojca. Time je Pavličić pokazao kako ne samo nastajanje, nego posebice i recepcija književnosti uvelike ovisi o odnosu književnosti i društva.

Pavličićevo probiranje po kanonu hrvatske književnosti u ovoj knjizi te reafirmiranje i reinterpretiranje pojedinih njegovih tekstova jednako je potrebno i važno za održavanje njegove svježine kao i oduzimanje ili dodavanje novih tekstova tome korpusu. U tom smislu ova je knjiga važan prinos proučavanju hrvatske književnosti.