Lisinski je silno razočaran

Svoj prvi roman Noć mrtvih živaca (2009), s oko stotinjak stranica manjeg formata, prozaist Franjo Janeš pisao je tri godine, a za četverostruko opsežniji drugi roman Formula za kaos trebalo mu je dvostruko manje vremena. Navedeni knjigovodstveni podaci nisu samo puka statistika. Uz Janešovu konstataciju kako mu je pisanje tog zadnjeg romana bilo „zabavno i ugodno iskustvo“, za razliku od prvoga koje je bilo mučenje, oni navode i na zaključak da je pisac prevladao početničke strahove i oslobodio se. Za svakog je autora, pogotovo za mlada, dosezanje samopouzdanja važno iskustvo: ono otpušta neke kočnice i potiče sputanu energiju. U Janešovu novom romanu ta se stečena sigurnost – rezultat mukotrpnih godina učenja – jasno osjeća na svim razinama teksta, prije svega na onoj događajnoj.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2011.

U Formuli za kaos nalazimo sve temeljne struk-tu-ralne i stilske značajke uočene u autorovu prvom romanu: vrlo razvijenu fabulu, složenu kompoziciju, mnoštvo likova, integriranje iskustava različitih književnih i filmskih žanrova, (crni) humor, cinizam i parodiranje, karikaturu i grotesku. No dok je u Noći mrtvih živaca bio snažno usredotočen na neke elemente jezične kreativnosti, u novom je romanu toga znatno manje i uglavnom su posrijedi efekti na prvu loptu (npr. kad glavna junakinja tumači zašto se bavi vidovnjaštvom: „Bavim se paranormalnim jer ne mogu do para normalno.“). Iznimka su jezične stilizacije, kojima se Janeš i u novom romanu obilato služi kao postupkom u svrhu jezične karakterizacije likova. Tako snažan efekt očuđavanja postiže jezikom 19. stoljeća kojim govori njegov lik Vatroslav Lisinski, u sudaru s današnjim jezikom drugih likova. No ono što je bitno drukčije u novom romanu jest širenje polja fantastike, nekih nadnaravnih likova i situacija. Što Lisinski radi u današnjem Zagrebu?

Zapravo bi preciznije bilo reći u sutrašnjem Zagrebu, jer je pisac zbivanje vremenski zgusnuo u tjedan travnja 2012, s epiloškim dijelom datiranim tri dana kasnije. No nije riječ o orvelovskoj utopiji ni o relativno dalekoj budućnosti: čitatelj će u romanu po mnogim signalima jasno prepoznati sadašnji Zagreb, a fantastični elementi poslužit će piscu upravo zato da jače istakne bolesne točke našega društva. Lisinski, ili Igi kako ga zove vidovnjakinja Vida koja mu treba pomoći da „spreči uništenje čovečanstva“, pojavljuje se u Zagrebu kao duh, koji može prolaziti kroz zidove, ulaziti u tuđu svijest i pretraživati misli. A prijetnja „opstanku ljudskog roda“ jesu papiri lucidnoga fizičara Durena, koji je pronašao formulu kojom se može izračunati vrijeme i mjesto svačije smrti. Ta Durenova mortalna karta prouzročit će opći kaos u Psihijatrijskoj bolnici u Vrapču, na ulicama, u stanovima, na Kaptolu i u njegovim podzemnim tunelima, u vili najmoćnijeg Hrvata. U bjesomučnu utrku za tim papirima, koje bi jedni uništili radi spasa čovječanstva, a drugi iskoristili za vlastito bogaćenje, uključuju se razne službe, ustanove i pojedinci – od Katoličke crkve, tajne policije, nekog okultnog društva do najmoćnijega hrvatskog tajkuna i Lisinskoga, koji je delegiran iz zagrobnog života.

Borba za formulu, koja svako malo prelazi iz jednih ruku u druge, ima sve elemente spektakularnih američkih akcijskih, špijunskih i kriminalističkih filmova – ne zanemarujući pritom ni tipove romana kakve pišu npr. S. King ili D. Brown (Da Vincijev kod) – s repertoarom najrazličitijih borilačkih vještina. U tim potjerama, zarobljavanjima, oslobađanjima, ubojstvima sudjeluju članovi papinske Švicarske straže, dvije domaće nindža časne sestre, agenti i mafijaši, jedan „prorok humanog ateizma“ i, dakako, dva para „naših“ (likova bliskih čitatelju), koji nemaju te ratničke vještine, ali imaju domišljatosti i sreće: psihijatar specijalizant Jan Šimić i „glas u njegovoj glavi“ Frenki te vidovnjakinja Vida i duh Lisinski. Valja inače reći da se gotovo svi glavni likovi pojavljuju u nekoj dualnoj vezi: osim spomenutih tu su još dva mafijaša, „prorok“ Jerko i njegov cinični anđeo Gabi, nindže redovnice, Starica u invalidskim kolicima i agent Blond. Bez obzira na to kojoj romanesknoj sferi pripadali, „zbiljskoj“ ili „nadnaravnoj“, ti su likovi individualizirani a povremeno ima i naznaka njihovih emotivnih reakcija. Iako Janeš čestim (crno)humornim intervencijama, karikiranjem likova i realiziranjem grotesknih scena razara žanrovske klišeje i stvara globalni dojam parodije, čini se da mu kadšto izmaknu kontroli neki brutalni prizori, kakvih u romanu ima podosta. Takav je npr. opis smaknuća mafijaša kojemu je tajkun najprije dao sašiti usne, a onda ga spustiti u žitki beton, ili scene mučenja Jana i Vide u tajkunovoj vili, pa i niz Jerkovih jezivih snova u kojima mu se javlja njegov anđeo Gabi.

Ali ne bi se nikako moglo reći da se Janešov roman iscrpljuje u poigravanju žanrovskim klišejima, u njihovu eskapističkom parodiranju. Dapače, mnogo je mjesta u Formuli za kaos koja se referiraju na suvremenu stvarnost, primjerice na odnos Crkve prema hrvatskoj zbilji, i zapravo su eksplicitna društvena kritika. Najprije svjetska zbilja, viđena Vidinim očima: „A to je bio svijet koji muzu bankari i moćne korporacije, vaga na kojoj s jedne strane stoje rojevi gladne djece, ispražnjene kuće i ispunjene grobnice, a s druge nekoliko jahti koje jedre na tuđim smrtnim hropcima. Svijet u kojem se šačica odabranih s vrha palače (izgrađene od ljudskih kostiju) smije milijardama mrava koji ih hrane.“ Hodajući Zagrebom, Lisinski je na ulici vidio kako neki domaći mladići tuku crnca i prepoznao u tome „univerzalni jezik mržnje“; čuo je lomljavu boca, krikove i pucnjeve iz kafića; vidio je ljude kako kopaju po kontejnerima. Na pitanje kakva je Hrvatska stoljeće i pol nakon njegove smrti, Vida mu kaže: „Gle, zapravo je sve isto kao u tvoje vrijeme. Vladari lažu i kradu, a sustav je postavljen tako da bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji. Policija i sudovi štite one koji kradu, a narod ne vidi ili sam sebe grize zbog gluposti i tako održava sadašnje stanje. (...) Igi ju je prekinuo: ‘To odista deluje beznadno, nu barem imamo slobodnu Hrvatsku. Ne znadeš koliko dugo sanjasmo o tom.’ ‘Vidi ga’, promrmlja Vida sebi u bradu. ‘Niti ima krv, niti osjeća tlo, a ipak je opsjednut njima’.“Izlet ilirskog budničara među današnje Hrvate završava teškim razočaranjem: „Znadeš, čitav život čekah samostalnu Hrvatsku. Sad kad je videh, želim ostati mrtav.“

Ovom Janešovu romanu prigovorio bih jedino na određenu „višku materijala“, koji usporava njegovu dinamiku i čini ga u drugom dijelu pomalo zamornim. Formula za kaos sadrži i neke aspekte o kojima ovdje nismo govorili, a koje svakako valja uzeti u obzir pri njegovu ocjenjivanju (filozofski sloj – o slobodi volje, o tome kako postupati prema znanstvenim otkrićima). U svakom slučaju, ovo je potvrda autorova zanatskog napredovanja i misaonog sazrijevanja, osvajanja sigurnosti i ustrajavanja na samosvojnom putu.