Kontinuirana polifonija značenja

Da je ovogodišnji Eurokaz, pogotovo zato što je jubilarni, mogao bolje, mogao je, ali to je uvijek lako reći kad su festivali u pitanju. A možda je i ponestalo stare slave kojom se uspijevalo uz simpatične troškove dovoditi sve i sva sa svih strana svijeta. Možda, uostalom, festivalska godina i nije tako dobra. A možda „teret krize trebaju podnijeti svi“, samo što ga neki podnose malo više. S druge strane, publika ovog festivala ne bi trebala ostati nezadovoljna, ni nezadovoljena, ovogodišnjom selekcijom Gordane Vnuk. Bilo je tu i starih postupaka, na koje je domaća publika odgojena na novokazališnim eksperimentima već navikla, bilo je i kvalitetnog mainstreama, kao i onoga što ne želi odlučiti o sebi u takvim kategorijama, ali i radova onih koji će tek postati svjetski poznati umjetnici. A možda i neće.

Saloma Miroslava Krleže u režiji Branka Brezovca

Putanja kojom se kreće ovaj zagrebački festival zavidne reputacije i još više nego solidna statusa, koji mediji očigledno vole iako se o njemu ne izražavaju uvijek najpozitivnije, donekle je jednostavna. Umjesto nekadašnjega proboja, danas Eurokaz nudi nešto drugo – on više nije informator ni prijenosnik, koliko je korektiv svima koji su nastali ispod „njegove kabanice“. Što ne znači da se ne mora truditi ili da mora pristajati na diktate eurofondovskih umrežavanja i podilaženja publici. Eurokaz se gradi otpornim na europski festivalski ciklus, ili cirkus, i smatra se boljim od njega, ali zapravo je njegov kvalitetni korektiv. Tako je, bez obzira na avinjonsku anatemu, i u domaćem kontekstu. Ono što Eurokaz gleda kao svoju jedinstvenost nije činjenica je li netko već bio ili nije bio izabran i od strane ostalih europskih festivalskih programatora, selektora i producenata, nego da festival u domaćem kontekstu treba napraviti razliku, kao sljedeći korak na putu koji je započet već samim pojavljivanjem tada Festivala novog kazališta. Još snažniji autorski pristup, inficiranje domaće publike ne samo pojedinom predstavom nego diskursom oko nje, nije lak posao, ali od festivala koji je dogurao dokle je dogurao ništa se manje ne bi smjelo ni očekivati.

Uzme li se konkretno, na primjeru ovogodišnjeg programa, najmanji je problem 25. Eurokaza gostovanje kompanije Akrama Khana, neupitne koreografske zvijezde, s predstavom kojoj je lako zavesti publiku i prodati joj svoju ne baš potpuno nezanimljivu duhovnost. Zavidna plesačka razina, zanimljivo riješeni koreografski obrasci, suvremeni ples prožet utjecajima tradicionalnog indijskog kataka i jedna scenografska dosjetka čine Vertikalnu cestu produkcijom koju bi svaki festival poželio. I svaka publika, što je i pokazalo prepuno Hrvatsko narodno kazalište. Ali ipak, najvažnija predstava ovogodišnjeg Eurokaza u mnogim je aspektima sasvim suprotna, a opet donekle i plesna predstava naslova više više više... budućnosti kongoanskog koreografa Faustina Linyekule i njegovih Studios Kabako. Stvorena u jedinstvu plesa, glazbe i dramskog teksta, ali ne i dramske igre, ona progovara o političkoj i društvenoj situaciji u Kongu tako da njegovu katastrofu postavlja na razinu opće. Teme poput kolonijalizma i očaja uzrokovana njime i njegovim više ili manje izravnim posljedicama Linyekula ostavlja u izvedbenim naznakama, sveprisutne i dominantne.

Naizgled, njegova predstava može biti i malo neobičniji kabare, ili nastup rock-sastava koji pokušava spojiti tradiciju i suvremenost na gotovo svakoj razini, od glazbene preko plesne do kostimografske. Ali svaki je detalj u njoj promišljen kako ne bi opterećivao, pa najprije jezikom već kanonizirane pobune priča o divljim noćnim provodima da bi se poslije ispostavilo kako govori o dubokom očaju nacije koja ne može izaći iz svoje besperspektivnosti. Tada je gledatelj već upecan, a njegova noga što slijedi ritam američkog soula, europskoga punka i kongoanskog ndombola posustane pri susretu sa stravom svakodnevice. No to nije još jedna priča o nepovoljnim društvenim uvjetima, već apoteoza duhu. Koreograf, koji je i sam jedan od izvođača, dokazuje kako ovdje nije riječ o uobičajenoj potrazi za sobom u mraku izgubljenih iluzija, nego o zdravim ljudima koji u svojoj punini osjećaju kako svijet oko njih nije ono što bi trebao biti. Njihov očaj nije unutarnji, nego vanjski, i zato su kadri izigrati ga na tako kvalitetan način, pa čak ni trans izazvan repetitivnošću žestoke glazbe nije ekshibicionizam ili eskapizam, nego trajni poziv na promjenu. U svemu tome dolazi i sprdnja na račun suvremenoga plesa i cijele umjetnosti Sjevera i Zapada, koji su danas većinom ograničeni samo još na ispitivanje unutar sebe, a ne i onoga okolo. Njegova predstava nije jednostavni poziv na revoluciju, nego sukus očaja s kojim se ne treba pomiriti.

Kad nakon toga, iako također jedan od umjetnika s kojima europski festivalski cirkus računa, Philippe Quesne u svojem Velikom prasku tematizira ironiju svijeta, njegova rekreacija povijesti čovječanstva od početaka do danas doima se zaista samo kao – rekreacija. Za njega svijet, zahvaljujući svome tvorcu (a taj nije na nebesima, nego je jedan od nas ili, točnije, svi mi), čak i da može biti ponovno stvoren, ne bi izbjegao iste pogreške. Vizualno dojmljiva, ta mimetska gesta zato je prije gorka šala, kojoj kongoanski krik treba kao protuteža. Na koncu, u glavni selekcijski izbor ovogodišnjeg Eurokaza ulazi i Saloma Miroslava Krleže u ambijentalnom viđenju Branka Brezovca, koji je biblijski motiv postavio u središte novodobne crkve, rodilišta i posljednjega počivališta – trgovačkog centra. Krležina monološka vježba u dijaloškoj formi ovdje je polifonijski razlomljena, dok je dinamična izmjena intimnih prizora i masovnih scena u službi polifonije značenja te neprolazne priče.

Isto vrijedi i za sam festival, koji nakon četvrt stoljeća postojanja i dalje nudi autorski koncept i izbor koji se nikomu ne mora svidjeti i koji više ne mora mijenjati scenu jer ju je već promijenio. Domaća festivalska ponuda bila bi bitno sivlja bez njega, a polifonija bi se svela na monot...foniju.