Komedija – zapostavljeni žanr?

Američki vrhovni sud donio je neki dan odluku da su videoigrice umjetnost. Posljedica toga jest da od tog trena one potpadaju pod tzv. rangiranje. Naime, Amerikanci javno priznaju da svaka ozbiljna umjetnost utječe na publiku i da maloljetnici zaslužuju zaštitu od nekih umjetničkih sadržaja. Europa o tom utjecaju umjetnosti na publiku rjeđe govori, stoga je pokrenut niz znanstvenih skupova koji se bave onom umjetnosti koja na nas djeluje pozivno, koja nas uzdiže, raduje, raznježi…. Riječ je o tzv. afirmativnim žanrovima, od kojih je najvažniji predstavnik komedija, ali tu su i drame sa sretnim krajem, melodrame, epske fantastike, krimići, ljubići i SF. Sve su to žanrovi koje teorije i kritika preziru, prešućuju ili napadaju, ali oni opstaju zahvaljujući potrebi publike. Ako tragični prikazi svijeta zbog tužne i teške sudbine junaka u nama izazivaju sažaljenje i katarzu (čišćenje od negativnih osjećaja), ti afirmativni žanrovi u nama izazivaju pozitivne emocije zbog afirmacija temeljnih ljudskih vrijednosti koji se u njima kriju.

Grčka maska glumca u komediji

Od te su postavke krenuli na okruglom stolu nazvanu Komedija – zapostavljeni žanr? održanu 30. lipnja u prostorijama Matice hrvatske jer je komedija, prva u nizu žanrova kojima se bave.

Povod okruglom stolu bila je promocija novoga broja Književne revije 1/2011 posvećene istoimenom znanstvenom skupu održanu prošle godine u sklopu osječkog Dionizova festivala. Revija donosi četrnaest tekstova s kolokvija koji nude vrlo raznolike, istovremeno znanstvene i zanimljive teorijske tekstove o hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj i angloameričkoj drami od kojih neki ruše predrasude (Obad i Babić o njemačkoj komediji), drugi donose potpuno nov pogled na uvriježene teme (Biskupović piše zašto je Čehov smatrao svoja djela komedijama), a ja na samu početku nudim novu definiciju komedije na provjeru znanstvenoj javnosti.

Okrugli stol nastavio je u tom intrigantnom i zanimljivom stilu od uvodnog izlaganja Borisa Senkera, koji je ustvrdio da je komedija najtvrdokorniji žanr zbog afirmacije onog osnovno ljudskog, a onda ispričao vlastito iskustvo prezira koje je doživio kad je u akademskim krugovima priznao da je on „taj Senker koji piše komedije“. Boris B. Hrovat govorio je o tekstovima u Reviji i zalagao se za „ozbiljnu komediju koja je pomaganje društvu u ispravljanju njezinih problema“. Vlatko Perković iz Splita govorio je o autorovoj distanci od likova kao nužnosti komičnosti radnje odnosno „skladnoj distanci prema neskladu“ (jer je komedija uvijek oslikavanje nesklada), Dubravka Crnojević Carić o sjeti i smijehu u Brešanovoj drami Veliki manevri, a Mira Muhoberac o DLJI, ali i komediji koja je krenula iz ritualnog antičkog kruga da bi se u Hrvatskoj našla na bumerangu s nadom da će se vratiti u krug. Zanimljivu je podjelu našeg humora dao Želimir Ciglar pokazavši da je sjeverna, zelena Hrvatska sklonija humoru tipa autoironije (poput češkoga humora), dok je južna ili plava hrvatska sklonija mediteranskom ismijavanju drugog.

Prilozi koji su govorili o fenomenu komedije izvan dramskog teatra imali su isti zaključak: i u glazbenom teatru (Dalibor Paulik) i na filmu (Tomislav Kurelec) komedija je kritički zapostavljeni žanr, ali su najvažniji predstavnici te umjetnosti upravo iz tog žanra. Od Jalte, Jalte, Ere ili Male Floramie do našega najuspješnijeg filma Tko pjeva zlo ne misli, a jedna je filmska komedija (Tako je počeo rat na mom otoku) vratila povjerenje publike u hrvatski film.

Svakako važno osvježenje bio je prilog redateljice Nine Kleflin, koja je govorila o potrebi kazališta za postavljanjem komedija, o važnosti odjeka publike u njezinu radu, ali i o problemima s kojima se susreće od neadekvatnih prijevoda komedija u standardu hrvatskog jezika koji nije smiješan do nedostatka koncentriranih glumaca koji su kadri odigrati komičke tipove. Upravo na tom tragu u raspravu se razvila potreba i za što skorijim nastavkom bavljenja tim temama i aktivnijim uključenjem kazališnih praktičara.

Književnu reviju objavljuje Ogranak Matice hrvatske u Osijeku, od prošle godine glavni je urednik Ivan Trojan, koji je predstavio dosad izašle brojeve Sjena, Sjeta, Sjećanje i Maska u grafički novom i zanimljivom ruhu Marina Balaića.