Komedija naše suvremenosti

U vremenu koje se radi narcizma zaboravilo smijati ne samo svojoj samoljubivosti nego smiješnosti i nakaradnosti svijeta, čovjek se sve manje usudi smijati svojem životu. To se rijetko usude i mnogi koji posjeduju ne samo pamet nego i izniman talent i hrabrost. Iznimaka ipak ima. Jedna od tih je dramatičar i komediograf Nino Škrabe. S distancom umjetnika koji se unaprijed ne odlučuje ni za koga, kojega ne zadivljuje nikakvo svrstavanje ni ideologija, Škrabe društvo i svijet oko sebe, ogrezle u samodostatnosti, promatra okom pomna kritičara i zasijeca skalpelom neurokirurga kako bi došao do esencijalnoga, do onoga što rastvara i ukazuje na anomalije, što proizvodi komedijsko i smijeh. Na taj je način, od životno običnoga, sazdao i svoju komediju Idu svati, mlade ni, koju je prošli tjedan na Opatovini u režiji Georgija Para premijerno izveo ansambla Histriona u okviru ovogodišnjega Histrionskog ljeta.

Dobra gluma: Ronald Žlabur, Ljubomir Kerekeš i Sunčana Zelenika ističu se osobitošću karakterizacije

Međuveza povijest – politika – vlast opsesija je dramskoga pisma Nine Škrabea. Unutar tog trojstva uvijek pronađe prostora da se naruga ili ismije svakom svjetonazoru koji je lišen istine, pravde i žrtve. Od toga ne odustaje ni u komediji Idu svati, mlade ni.

Iako u prvom sloju te komedije secira suvremenu problematiku ruralnoga, zaostalog prigorskog sela u koje je stigla demokracija i privatizacija Škrabe pomno secira višeslojnost stvarnog života „i glumljenje stvarnog života u tipično kajkavskoj sredini koju je zahvatio žrvanj tajkunizacije“.

Riječ je o inspirativnom dramskom tekstu o hrvatskoj političkoj i gospodarskoj tranziciji – o socijalnim nedaćama, vulgarnom kapitalizmu, odnosu prema dijaspori, o položaju izbjeglica, o političkom kameleonstvu, o svemoći lokalnih malih bogova... – posrijedi je komedija na granici persiflaže, „čiji likovi progovaraju stvarnim, životnim, autentičnim jezikom“. Riječ je o kajkavskoj komediji utemeljenoj na karakternoj, verbalnoj i situacijskoj komici koju Škrabe majstorski pretače u groteskno.

Škrabe se, kako je napisao Josip Pandurić, „manirom iskusnog komediografa služi komikom kao kontrapunktualnom, površinskom koprenom unutrašnje ljudske drame, ponekad oporom, uvijek funkcionalnom, zgodimice lascivnom, uvijek katarzičnom, svježom i prozračnom“. Osobito je vješt u karakterizaciji likova i komponiranju njihovih odnosa. Imena često opisuju karaktere, govore više od replika. Primjerice, Ivan Florijan Malenić, zvan Vujča Pepič, lokalni kum i tajkun, zorno oslikava njegov fizikus – veličinu, beskrupuloznost vuka, ali i ovovremenu političku i društvenu moralnost. Da bi to postigao, igra se jezikom, hrvatskim govorima i narječjima; standardnom štokavicom, ruralnom i urbanom kajkavicom te gastarbajterski iskrivljenim američkim engleskim.

Kao pisac koji je u mnogim svojim dramskim djelima obradio povijest kao sudbinu te sažeo međuodnos povijest – politika – vlast, i u Idu svati, mlade ni Škrabe kroz ironiju, sarkazam i smijeh rastvara bolne rane hrvatske zbilje u kojima se zrcale, reflektiraju i pulsiraju stoljetne hrvatske političke i mentalitetske traume, koje pokazuju da smo često sluge svojih zabluda, a najčešće poslušni egzekutori tuđih interesa. Osobito na groteskan način pokazuje koliko su u hrvatskoj naravi prevrtljivost, sluganstvo i poslušnost svake vrsti način života. Ukazuje na pohlepu koja se zadovoljava svakom tuđom mrvicom.

Ali komediografa Škrabea ponad svega zanima publika. Osim međuodnosa povijest – politika – vlast zanima ga koliko se publika u tome prepoznaje, koliko se prožimaju publika i teatar, kako to teatarski živi. Zanima ga fenomen pirandelizma, glumišta u glumištu.

Stoga je Škrabeov teatar, kako je zapisao Anatolij Kudrjavcev, „tipični terapeutski kerempuhovski teatar... To je osebujan teatar koji zastupa svoj autentični svjetonazor pretvarajući govor u pobjedničku šalu što od psihologije pravi mjehuriće sapunice.“

Imajući na umu višeslojnost Škrabeove dramaturgije, Paro je u maniri velikoga teatarskog znalca izrežirao redateljski zgusnutu predstavu koja nije lišena slabosti. Naime, dojam je da je čuvajući autorstvo pisca svjesno žrtvovao autorstvo dramaturga. Ustuknuo je pred nužnim dramaturgijskim zahvatima. To na mnogo mjesta nije urodilo plodom kakav je Paro postigao 2004. režiranjem Škrabeove Ljubice. Slabost u strukturi komedije – unatoč dobroj glumi Ljubomira Kerekeša, koji je glumio Frenka Buča Galovića – osobito se očitovala u predugu i nepotrebnu zapletu, što je usporilo i razlilo ne samo fabulu nego i ritam predstave. Toga mjestimice nije lišen ni rasplet, a napose sam kraj predstave, koji je vješto i napisan i izrežiran.

Glumački dio predstave nimalo ne zaostaje za režijom. Uz Kerekeša osobitošću karakterizacije ističu se Sunčana Zelenika (Alojzija Picek), Ronald Žlabur (Juraj Picek), Davor Svedružić (Štef Galaksija), Nela Kocsis (Ljerka Pofuk-Dodig) kao i ostali glumci, od kojih su se neki istaknuli siromašnom glumačkom ekspresivnošću, ali ipak efektnom pojavnošću. No bez obzira na sve, komedija Idu svati, mlade ni dobra je predstava koja će nakon što se ansambl uigra i oslobodi premijernoga grča puniti gledalište i izazivati smijeh.