Kesten i smokva

Postoji u Splitu ulica koje će se sjetiti i oni koji taj grad poznaju sasvim slabo, jer su kroz njega samo prošli, ili su ondje tek čekali brod. Ulica se nalazi nasuprot Pazara i prekoputa Biskupske palače, prilično je velika i prometna, a ondje je i autobusno stajalište. Neobična je po tome što na jednoj njezinoj strani – istočnoj, da budemo precizni – raste nekoliko stabala kestena: usred sve one mediteranske vegetacije, ti kesteni sa svojim širokim listovima izgledaju kao da su i sami turisti, baš poput onoga mnoštva što se pod njima mota. A što je najbolje, ulica se zove Zagrebačka, pa se nekako čini kao da su kesteni predstavnici Zagreba, naslovnika ulice, jer u Zagrebu se drvoredi i sastoje ponajviše od divljih kestena.

U drugu ruku, u Zagrebu postoji Splitska avenija. Prolazi ona usred nekadašnjih malih uličica i pokraj vrtova u kojima je još ostalo ponešto od davnašnjeg mira i starinskog šarma. A u tim vrtovima – to je u ovom kontekstu osobito važno – nađe se i pokoja smokva. Smokava ima i po Trnju, pa se čak mogu naći i u iličkim dvorištima, daleko od očiju javnosti. Kao da ih je netko namjerno onamo sakrio.

Jer ne treba ni naglašavati da te smokve ne prosperiraju osobito. Možda im i ne smeta toliko hladnoća – jer ima hladnih dana i u njihovoj postojbini – koliko im smeta vlaga: mnogo je tu kiše, mnogo rose, a da se i ne spominje kako na te vrtove uvijek baca sjenu neka obližnja kuća ili tvornički dimnjak, pa je ondje vlažno i ljeti. Zato plodovi tih smokava ne valjaju za jelo, ali listovi zanosno mirišu. Krošnje su im bujne i očigledno stablima nije ni nakraj pameti da se sasuše i umru.

A isto se ponašaju i oni splitski kesteni. Tu gdje se nalaze, za njih je prevruće, njihovi listovi primaju odviše sunca, pa se zato brzo suše i venu, te jesenski šuškaju već na kraju ljeta. Plodovi im također nisu osobiti, nego su maleni i tvrdi. Ali i ta stabla junački odolijevaju: usuprot svemu onom suncu, usuprot nedostatku vlage, čak i usprkos svim onim benzinskim parama što se oko njih dižu, ona istrajavaju i obavljaju svoj posao.

Pitanje je samo što je taj posao. Jer, naravno, ni ti splitski kesteni nisu nikli slučajno, kao što nisu ni one zagrebačke smokve. Netko ih je morao posaditi, i pritom je svakako imao na umu nekakav cilj. Pa ako se, kad je riječ o trešnjevačkim smokvama, još može pretpostaviti da se radi naprosto o hiru ili eksperimentu – o čemu svjedoči i činjenica da ta stabla uvijek rastu u privatnim vrtovima – kod onih splitskih kestena stvar je drukčija: oni se nalaze na ulici, pa je za njihovu sadnju bila potrebna nekakva dokumentacija i morao je postojati netko tko misli da je posaditi ih dobro i pametno. Kakvi su bili njegovi argumenti?

Nekako mi se čini da je tu morala važnu ulogu odigrati težnja za raznolikošću. Nekomu je u splitskoj gradskoj upravi palo na um da bi se po gradskim ulicama – osim palmi i osim raznih vrsta četinjača – moglo posaditi i koje bjelogorično drvo, da malo oživi gradsku vedutu. A tu je kesten bio prvi pri ruci, jer njega ima po drvoredima u svim kontinentalnim gradovima. A kad to znamo, onda po analogiji možemo zaključiti da je slično moralo biti i s onim zagrebačkim smokvama: netko je smokve rado jeo – radije nego one trešnje i jabuke što rastu svuda oko njega – pa je pomislio kako bi sjajno bilo kad bi se i u njegovu vrtu mogle brati smokve. I tako su ljudi, vodeći se svojim razlozima, preselili stabla u okoliš u koji ona izvorno ne pripadaju.

No, ako želim biti sasvim precizan, onda moram reći ovo: ta argumentacija s potrebom za raznolikošću javljala se na svjesnoj razini, njome su ljudi sebi i drugima objašnjavali ono što rade. Ali u njihovoj podsvijesti postojali su sasvim drugi i mnogo jači razlozi. Da bi se oni razumjeli, potrebno je posegnuti za istočnjačkom filozofijom.

Jer, ondje postoji učenje o jinu i jangu. Jin i jang su – približno govoreći – isto što i dobro i zlo. Svatko zna kako izgleda znak koji prikazuje njihov odnos, jer često ga viđamo: on se izrađuje i kao broš i kao ukras na majicama. Riječ je o krugu koji je podijeljen valovitom crtom i sastoji se od bijeloga i crnog dijela. Ali, usred bijeloga polja nalazi se jedna crna točka i usred crnoga polja nalazi se jedna bijela točka. A to znači da jin i jang nikad ne dolaze u čistom stanju, nego u jinu uvijek imala malo janga, a u jangu da ima malo jina.

E, vidite, meni se čini da su nešto slično htjeli poručiti i ljudi koji su sadili ona stabla, naime kestene u Splitu, a smokve u Zagrebu. Mora biti da su oni slutili kako jug nikad nije samo jug, nego da u njemu ima i malo sjevera, pa da je zato dobro da se u Splitu posade kesteni, kao crna točka usred bijelog polja. Mora biti da su slutili kako kontinent nikad nije sasvim kontinent, nego da u njemu ima i nešto Mediterana, pa da je zato potrebno da se u Zagrebu posade smokve, kao bijela točka usred crnoga polja. Nalazeći se gdje im nije mjesto, ta stabla zapravo nas podsjećaju kako je naše shvaćanje ambijenta u kojem živimo – a i sebe samih – posve relativno, i kako je potrebno povremeno ga podvrgnuti preispitivanju.

A tko tu potrebu uvidi, lako će se prisjetiti da ni naši identiteti nisu sasvim jedinstveni. U našim ukusima, karakterima i temperamentima javljaju se crte koje su u potpunom neskladu s našim podrijetlom i s našom okolinom, pa dakle imaju isto značenje kao i oni kesteni i smokve. Poznavao sam Šibenčanina koji je bio lud za čobancem, i poznavao sam Čakovčanina kojemu nikada nije bilo dosta rakova i liganja. Upoznao sam Slavonca koji je okorjeli pomorac i upoznao sam Hvaranina koji radi kao agronom u Srijemu. U kontinentalcu se krije Sredozemac, a u Sredozemcu kontinentalac.

O tome šumi lišće splitskih kestena i zagrebačkih smokava.