Hudi Bitek

Sestrama karmelićankama

u Brezovici za uzdarje

Nema godišnjega doba u kojem nisam posjetila Karmel u Brezovici. Odlazila sam onamo kad je sve odisalo cvijećem, ali i kad je inje izvodilo svoje majstorije. Samo ono može od oronula zdanja i zapuštena okoliša stvoriti bajku. Dakako, svakoj kući, pa tako i samostanu, dušu udahnjuju ljudi koji u njima žive, pa ni ja nisam posjećivala karmel kao karmel nego povremeno posjećujem ondje negdašnju kolegicu sa studija, Đurđicu Kovačić, sada sestru Bonitu. Koliko god „svijet“ mislio da je u samostanu s klauzurom i strogim regulama sve smrtno ozbiljno i uštogljeno (naravno, reda, rada i molitve mora biti), svaki susret s Đukom (oprostit će mi zbog „civilnog“ imena, jer mi je Bonita rezervirana za banane) i drugim sestrama koje su mi se prikazale bio je pun opuštenosti, radosti i smijeha. Dok bih tako s Đukom čavrljala o svemu i svačemu, o davnim danima, glazbenom Zagrebu 1960-ih godina, ali i o njezinoj sadašnjoj preokupaciji – životinjama, o kojima uspješno vodi brigu kao da je netom stigla sa sela, a ne već odavno s Britanskoga trga, pa nasađuje kokoši i ostalu perad, a imaju i kućnoga ljubimca, pauna Pavu, koji joj jede kekse iz ruke – uvijek bi se na stolu stvorio tanjur raznoraznih kolačića („jasno da moraju biti dobri kad svaka sestra radi onaj koji najbolje zna“), netom ispečen štrudl od vlastitih ranih trešanja, koje je valjda zasadio još osnivač njihove brezovičke kuće, kardinal Stepinac, zimi litre čaja, kave, mlijeka, meda, a ljeti hladne vode ili soka – ne treba ni reći, sve iz vlastite proizvodnje. Na odlasku Đuka me uvijek nadari nekom knjigom (svojom ili tuđom), tako da je svaki moj posjet samostanu produženi blagoslov. Jednom prilikom kad sam se spremala na lokalni autobus za povratak u Zagreb, iskrsnula su onako usput pomalo čudna, često nepronična, imena okolnih sela. Tako je spomenut i Hudi Bitek. Zašto se on i po čemu tako neobično zove?! Pokušat ću ući u trag imenu toga lokaliteta, pa ako uspijem, neka to bude za uzdarje ljubaznim sestrama u Brezovici za sve one kolače i kolačiće koje sam kod njih smazala i za sve one litre napitaka koje sam u sebe ulila. Nikakvim jestvinama ionako im ne mogu parirati.

Naravno, narodna pamet nikad ne miruje, pa se našlo onih koji su smatrali da je imenu Hudi Bitek kumovala neka teška (huda) bolest. U narodskim tumačenjima presudna je tzv. pučka etimologija, koja slijedi zvučnu sličnost, a riječi beteg / betek (bolest), betežan, betežnik i sl. poznate su i u kajkavskom i u čakavskom (još od 16. stoljeća), pa se to kao nešto poznato prvo nakalemilo. Postoji i glagol betežati, zbetežati (oboljeti). Njima se trebao objasniti drugi, onaj teži, dio naziva, Bitek. Hudi se činio lakšim poslom, jer je pridjev hud poznat još od prasl. vremena i znači: 1. mršav, 2. jadan, nevoljan, žalostan, nevaljao, 3. zao, loš. Kad je to nešto tako loše, moglo bi se primijeniti i na vraga, nečastivoga, što je, naravno, uputno umotati u pakung ženskoga roda. Rečeno – učinjeno, i evo nam hudobe! Bijesno žensko čeljade počašćeno je pak deminutivom – hudobica, valjda da se brže odljuti i smiri. U slovenskom je vrlo česta (pa i kao blaga psovka) riječ hudič / hudir, dakle zao, hudi duh, hudobnik. Prvotno značenje mršav, malen, neznatan (prasl. *hudú, slab, suh) prenijelo se kasnije i na moralno područje. Ljudi su pomislili da je u tom kraju možda harala neka teška bolest koja se ugradila u ime naselja. Moglo bi biti, ali ipak nije. Valjalo je tragati dalje.

Kako su u blizini i mjesta Demerje i Hrvatski Leskovac, narodni „jezikoslovac“ nije posustajao, nego je pustio uzde mašti i „objasnio“ kako Demerje dolazi od de merje (gdje se umire), jer su, eto, u vrijeme Turaka mnogi vojnici poginuli baš u Hudom Biteku, što mu je i dalo „drugo ime“ – ljuti boj. A Hrvatski Leskovac izveo je naš šaljivi jezikoslovac od riječi lěs i kovač, jer su ondje po njegovu mišljenju izrađivali lijesove za poginule nesretnike. Nije shvatio od čega se izrađuju lijesovi – da je najprije morala postojati šuma, koja će dati drvenu građu za te lijesove, dakle da lijes dolazi od šume, drveća, a ne obratno – šuma i drvo od lijesa. Da su se mudraci već u Demerju, recimo, sjetili Francuza, prisutnost kojih baš na ovom prostoru obilježava i mala piramida na južnoj obali Save kod pješačkoga Savskog mosta u Zagrebu, ne bi nepotrebno zabrazdili među pokojnike, lijesove i kovače, jer fr. demeure znači stan, stanište, prebivalište, boravište. To bi ih prije dovelo i do (značenjski sličnoga) Biteka.

Po čemu bi Bitek i stan bili slični? Već se polako probijamo prema rješenju zagonetke, u čemu nam pomaže i etimolog Petar Skok. Glagol biti u osnovi ima bi- (stsl. byti, rus. bytü, polj. być, prasl. *buti; u će dalje dati tzv. jeri, y). Indoeuropska osnova bhu- značila je prvotno rasti. Primijetite kako nam se iz ovoga čudesno, poput latica na cvijetu, otvara bilje, biljka, bilina! Iz značenja rasti razvoj je potekao u dva kraka: 1. egzistirati (esse) i 2. boraviti. Upravo iz toga bivališta, boravišta razvio se termin stan općenito za naselje, mjesto gdje se boravi, pa i za kuću. Drugo je značenje stana tkalački termin za razboj, a treće pastirski termin za pastirski stan, katun, bačinu, konak, mandru, majur, salaš. Četvrto značenje znat će samo stari (nekonfekcijski) krojači – dio košulje koji pokriva tijelo. Pastirski termin stan posudili su od nas i drugi jezici, npr. cincarski stane, alb. stan, pa i novogrč. tň stáni. Sada su mnogo jasniji i nazivi nekih država koji u drugom dijelu imaju –stan (po turskom): Afganistan, Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, Turkmenistan, Pakistan i sl. Tako – sa –stanom na kraju – zovu Turci i nas, Hýrvatistan, kao što Grčkoj kažu Yunanistan, a Mađarskoj Macaristan. Stan i znači nešto postojano, stalno, pa živom kamenu koji kao da je iz zemlje iznikao kažemo stanac kamen. Poznata nam je i riječ bilo (u značenju planinskoga lanca), no može značiti (osim pulsa, naravno) i najviši hrbat na krovu zgrada (sljeme). Ipak, potonje je značenje drugotno, a prvotno je bilo „mjesto gdje stanuju / borave ovce“. Na hrvatskim planinama, onima kojima jedna strana gleda prema moru, a druga prema unutrašnjosti, lijepo možemo pratiti bujnu vegetaciju upravo do bila, a onda na morskoj nerijetko nastupa golet. Jasno je da će se životinje zadržavati upravo ondje gdje je bolja ispaša, da će im ondje biti stan, a pastirski, sezonski, i njihovim čuvarima – pastirima i psima. To značenje – „pastirskoga mjesta gdje stanuju ovce“ – sačuvalo se i u imenu Velebit, koji bi po tom tumačenju značio veliki pastirski stan. Hudi Bitek bio bi kajkavski toponim koji kaže da je „stan“ slab, a zemlja škrta, „posna“, što za sobom povlači i težak život od nje i na njoj. Inače byt je riječ za stan i u drugim slavenskim jezicima, npr. u češkom. Mate Šimundić navodi u časopisu Studenci (1991) i lokalitet Bitun na karti Imotske krajine, kako su ga u 18. stoljeću zapisali mletački kartografi, no danas se za njega ne zna (ni u ovom obliku ni u obliku Bietrim). Ipak, i to ime (uz Bitinu, Bitino, Bitinac, Bitunju) potvrđuje osnovu bit (stan), koja se lukavo uvukla i u Hudi Bitek pokraj Brezovice (Zagreba). Možda smo mu, eto, malo odgrnuli koprenu.