Financiranje Škole nestabilno je usprkos tradiciji

U organizacijskom smislu jednostavnije bi bilo da postoji ugovor koji bi omogućio koliko-toliko dugoročnije i stabilnije financiranje rada Škole. Dok se to ne dogodi, nije moguće ništa dugoročnije planirati

Zagrebačka slavistička škola – nazvana i Hrvatskim seminarom za strane slaviste – posebna je aktivnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Škola je započela s radom 1972. s namjerom da potiče i promiče poznavanje hrvatskoga jezika, književnosti i kulture ponajprije među inozemnim studentima kroatistike i slavistike te među znanstvenicima i nastavnicima na stranim sveučilištima. Ove se godine u Dubrovniku održava jubilarni 40. seminar ZSŠ, što je bio povod razgovoru s njezinim voditeljem, jezikoslovcem Krešimirom Mićanovićem.

Snimio Dražen Karaman

Zagrebačka slavistička škola već četiri desetljeća organizira seminare za strane studente i znanstvenike kojima je kroatistika prvi ili jedan od znanstvenih interesa. Možete li se ukratko osvrnuti na protekla četiri desetljeća i reći što su ciljevi i zadaci Škole i kako ih je ostvarivala?

Zagrebačka slavistička škola osnovana je 1970. odlukom Vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a „iz razloga organizacijske i financijske prirode“, kako se bilježi u kronici Škole, odluka nije odmah ostvarena te je prvi seminar održan u Dubrovniku i Zagrebu 1972. Mislim da nije patetično ako kažem da je u proteklih 40 godina Škola neumorno promicala hrvatski jezik, književnost i kulturu među inozemnim studentima, kroatistima i slavistima, odnosno ispunjavala svoju temeljnu zadaću, a to je, kako je istaknuto i u elaboratu podnesenu pri osnivanju Škole, „predstavljati hrvatsku kulturu, prvenstveno hrvatski jezik i književnost u inozemstvu“.

Tko su polaznici seminara; kako ostvaruju svoje sudjelovanje; odakle dolaze; koliko ih je prošlo kroz seminare?

Nakon što se održi jubilarni 40. seminar, moći ćemo reći da je na seminarima sudjelovalo gotovo 2.550 polaznika iz 55 država, koji su ostvarili više od 3.050 dolazaka, a među njima su najviše dolazili iz Njemačke, Poljske, Austrije, Italije, Mađarske, SAD-a i Francuske. U radu seminara sudjeluju strani kroatisti i slavisti koji dobivaju stipendiju od MZOŠ-a, a dio njih dobije izravni poziv od Škole. Treća je mogućnost sudjelovanja u radu seminara o vlastitom trošku. Među polaznicima seminara uvijek je bio znatan broj inozemnih sveučilišnih nastavnika, a Zagrebačka slavistička škola afirmirala se kao mjesto uspostavljanja stručnih kontakata i stjecanja novih znanja.

Što je u četiri desetljeća ostalo nepromijenjeno; a što se mijenjalo u oblikovanju programa i metodama rada?

Seminari Zagrebačke slavističke škole prepoznatljiv su i dobar spoj nastavnih aktivnosti – rad u lektoratima i slušanje, najvećim dijelom, jezikoslovnih i književnoznanstvenih predavanja – te kulturoloških zbivanja. Okolnost da se seminar održavao i održava u Dubrovniku, svojedobno i u Zagrebu i u Puli, pružala je mnoštvo izvrsnih mogućnosti da se seminar programski oblikuje tako da bude mnogo više od tečaja jezika. I u tom, rekao bih, jezgrenom dijelu, seminari se nisu mijenjali. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da svatko tko je sudjelovao u radu bar 4–5 seminara teško može razlučiti jedan seminar od drugoga, i to prije svega jer su seminari u programskom, koncepcijskom smislu vrlo slični. To naravno ne znači da se seminari nisu razlikovali po tematskim blokovima predavanja i po njihovu broju, po umjetnicima koji su gostovali na seminaru, po objavljenim publikacijama, po stručnim izletima, po broju polaznika i njihovu nastojanju da nauče što više, po angažmanu i energiji koju su lektori i predavači uložili u svoj nastavnički rad odnosno Uprava Škole u organiziranje tako zahtjevna projekta kao što je godišnji seminar. Ipak, ako bih trebao izdvojiti što je bilo posve novo u djelatnosti Zagrebačke slavističke škole u posljednjih desetak godina, onda bih rekao da je to organiziranje prevoditeljskih radionica na seminarima kao poticaj prevođenju hrvatske književnosti na strane jezike, pa je tako prva radionica 2005. bila polonistička, a ove će godine, kao peta po redu, biti organizirana slovenistička radionica. I kao drugo izdvojio bih naše internetske stranice koje ne sadrže samo „servisne informacije“ o seminarima nego i Anagram, odličnu elektroničku biblioteku autorskih tekstova koji tematiziraju različite segmente hrvatskoga jezika, književnosti, teorije i kulture, a posebna rubrika biblioteke sadrži i tekstove suvremenih hrvatskih pisaca.

Prva polovica povijesti Škole odvijala se u bivšoj državi, a druga u nezavisnoj Hrvatskoj. Što je ta velika promjena donijela Školi u smislu potpore državnih institucija, u koncipiranju programa, u ozračju u kojem se seminari odvijaju?

Možda mi je najlakše da pokušam odgovoriti na vaše pitanje tako da navedem podatke o broju polaznika seminara u proteklih 40 godina. Pripremajući Vodič kroz Zagrebačku slavističku školu, knjižicu o 40 godina rada Škole, prikupili smo među ostalim i podatke o broju polaznika po seminarima. Iz prikupljenih podataka razvidno je da su trotjedni seminari do 1990. imali osjetno veći broj polaznika negoli dvotjedni seminari od 1991: prvih 20 seminara prosječno 86 polaznika, a drugih 20 seminara prosječno 66 polaznika. Može se posve neutralno reći da je broj polaznika prije svega ovisio o proračunu kojim je Škola raspolagala, a proračun opet o volji, spremnosti i mogućnosti mjerodavnih institucija da financijski podupru organizaciju seminara.

Kako se Škola danas financira?

Rad Zagrebačke slavističke škole i organizaciju godišnjih seminara najvećim dijelom podupire MZOŠ, njezina Uprava za međunarodnu suradnju i europske integracije, a dijelom se proračun Škole „puni“ i tako što se svake godine javljamo na natječaje za „programe javnih potreba u kulturi“ Ministarstva kulture, Grada Zagreba, Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije. Povremenim donacijama rad Škole pomognu pojedine zaklade i tvrtke. Bilo bi u organizacijskom smislu jednostavnije da postoji ugovor koji bi omogućio koliko-toliko dugoročnije i stabilnije financiranje rada Škole. Dok se to ne dogodi, nije moguće ništa dugoročnije planirati, pa tako ni okvirno odrediti broj polaznika na seminaru.

Kroatistička predavanja i seminari nisu jedino što nudite svojim polaznicima, osobito od trenutka kada je na čelo Škole došao Mladen Kuzmanović. Možete li nam reći kako taj „multimedijski koncept“ obogatio programe i kako danas živi?

Da, Škola je nastojala polaznicima ponuditi kvalitetan kulturni program te biti i multimedijsko središte. Stoga su na njezinim seminarima gostovali brojni umjetnici potvrđujući svojim dolaskom da je Škola prestižno mjesto umjetničke prezentacije. Ivan Slamnig prvi je književnik koji je početkom 70-ih gostovao na seminaru, nakon njega dolazili su Dobriša Cesarić, pa Jure Kaštelan, Dragutin Tadijanović i tako u neprekinutu nizu do 40. jubilarnog seminara. Gostovanje umjetnika i organiziranje izložbi, filmskih projekcija, glazbenih večeri i kazališnih predstava intenziviralo se kada na čelo Škole početkom 80-ih godina dolazi Mladen Kuzmanović, a što je popraćeno i tiskanjem programskih knjižica koje su danas dragocjen dokument vremena. Popis gostujućih umjetnika na seminarima počevši od 1972. godine gotovo da je kazalo imena bez kojih uopće nije zamisliv npr. pregled hrvatske književnosti ili hrvatskoga glumišta u posljednjih četrdesetak godina. U posljednjih desetak godina gostovali su na Školi, samo da spomenem neka imena, Zoran Ferić, Ivo Brešan, Stanko Andrić, Mirko Kovač, Biljana Čakić Veselič, Branko Čegec, Arsen Dedić, Dragan Despot, Vilim Matula.

Iz predavanja i seminara niknuli su zanimljivi tekstovi koji su kasnije izlazili u zbornicima Škole. A nudili ste i drukčija izdanja. Kako ocjenjujete tu izdavačku djelatnost?

Važan je segment djelovanja Škole oduvijek bila njezina nakladnička djelatnost. Dosad je Škola tiskala sama i u suradnji s drugim izdavačima gotovo 40 knjiga. Tako su među ostalim tiskani zbornici radova s godišnjih seminara, a u ediciji Cymelia Croatica pretisnuta su dragocjena izdanja iz hrvatske književne i jezične povijesti. Posljednjih su godina objavljene, na poticaj Krešimira Bagića, tadašnjeg voditelja Škole, antologije suvremene hrvatske poezije, drame i proze, kojima su ne samo strancima nego i domaćem čitatelju ponuđena relevantna čitanja suvremene hrvatske književnosti. U međuvremenu je antologijski izbor poezije Utjeha kaosa, objavljen 2006, preveden na engleski, a mađarsko izdanje antologije tiskano je u Pečuhu 2009. Prošle godine objavili smo zbornik znanstvenih tekstova o hrvatskoj lirici Muzama iza leđa. Čitanja hrvatske lirike, koji je priredio Tvrtko Vuković, a upravo je ovih dana iz tiska izišla knjiga Lea Rafolta Priučen na tumačenja. Deset čitanja, koja sadrži interpretacije drama suvremenih hrvatskih dramskih pisaca. Knjige su koncipirane tako da budu važni priručnici domaćim i inozemnim studentima kroatistike i slavistike te poticaj za sve proučavatelje književnosti. Započeli smo i pripreme za objavljivanje zbornika čitanja hrvatske proze, koji će prirediti Anera Ryznar, te bismo tim zbornikom zaokružili čitanja hrvatske književnosti. Vjerujemo da će sve tri knjige biti vrijedan prinos i domaćoj znanosti o književnosti.

Sve su pripreme za 40. seminar završene. Koliko će ove godine biti polaznika, odakle dolaze, kakav ste im program pripremili?

Na jubilarnom 40. seminaru očekujemo gotovo 70 polaznika, koji najvećim dijelom dolaze jasno iz europskih zemalja, no očekujemo i polaznike iz Argentine, SAD-a, Japana i Kenije. U nastavnom dijelu programa radit će se u deset različitih lektorata i slušati dva ciklusa predavanja, jedan posvećen hrvatskom jeziku u predstandardizacijskom razdoblju, a drugi hrvatskoj književnosti i kulturi 90-ih godina prošloga stoljeća. Na seminaru će biti organizirani studijski posjeti dubrovačkim znamenitostima, prikazan ciklus suvremenoga hrvatskog filma, a posebni su gosti seminara dramatičar i teatrolog Boris Senker, filmski redatelj Ognjen Sviličić te književnici Josip Mlakić i Edo Popović. Eto, čini nam se, program zanimljiv i poticajan.