Film kao medijska senzacija

Premda s nekoliko uspješnih ostvarenja u glavnom programu, od festivala ovakve reputacije u natjecateljskim bi se programima očekivao veći broj izvrsnih naslova

Nažalost, Hrvatsku je ove godine predstavljao malen broj filmova, tako da je naša produkcija prošla prilično nezapaženo

Grad Karlovy Vary na zapadu Češke, koji je u 14. stoljeću utemeljio Karlo IV, jedno je od najpoznatijih svjetskih lječilišta, a od polovice 20. stoljeća i mjesto gdje se održava jedan od najvažnijih europskih filmskih festivala. Nekada poznat pod imenom Karlsbad, grad je posljednjih stoljeća posjećivala znanstvena i umjetnička elita Europe poput Chopina, Paganinija, Mozarta, Gogolja, Beethovena i Goethea. Upravo je odluka o utemeljenju filmskoga festivala omogućila Karlovim Varima da i tijekom posljednjih desetljeća budu mjesto okupljanja vodećih filmskih autora i glumačkih zvijezda.

Festival je osnovan 1946. i od svog se početka, a izmjenično i u daljim desetljećima, suočavao s problemima socijalističke vladavine u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Tako su prve godine obilježene brojnim intervencijama vlasti u natjecateljske programe, dodjelu nagrada pa i izbor gostiju koji su se na festivalu smjeli pojaviti. Tih je godina započeo i trend koji će ponovno ojačati osobito 80-ih, a to je činjenica da nijedan film koji je dolazio iz socijalističke zemlje ili zemlje u razvoju nije smio izgubiti. Stoga bi žiri ponekad dodijelio i četrdesetak nagrada. Ugled festivala porastao je 1956, kada mu je dodijeljena ocjena filmskog festivala A-kategorije. Nedugo potom uslijedit će razočaranje. S obzirom na to da je i festival u Moskvi u to doba dobio istu kategoriju, donesena je politička odluka da je socijalističkim zemljama dovoljno organizirati jedan A-festival godišnje. Zbog toga se festival u Karlovim Varima od 1959. do 1993. održavao bijenalno, naizmjence s moskovskim, a nakon 1989. konačno se oslobodio političkog pritiska.

Mnogo drame i malo smijeha

Ovogodišnji je natjecateljski program bio podijeljen u četiri kategorije. U glavnoj, Velikom natjecanju, prikazano je dvanaest filmova, redom međunarodne premijere, što je na velikim festivalima uobičajeno. Prvi film prikazan u službenoj konkurenciji, ujedno dobitnik nagrade za režiju, francusko je ostvarenje Praznici na moru Pascala Rabatéa, u Francuskoj poznata kao autora brojnih stripova. Jedina komedija u službenoj konkurenciji nadahnuće crpi iz sličnih djela Bustera Keatona, Charlieja Chaplina i Jacquesa Tatija. Brojnih likova i mozaične strukture, film je vrlo duhovito djelo u potpunosti ostvareno bez dijaloga. Stoga do izražaja dolaze brojne facijalne ekspresije glumaca i njihove gestikulacije utemeljene na poetici vizualnoga gega.

Kadar iz hrvatsko-danskog filma Soba 304

Kadar iz pobjedničkog ostvarenja Restauriranje

Tematika suvremenih talijanskih filmova često se usmjerava razotkrivanju političkih i korupcijskih afera, financijskih malverzacija i brojnih nerazjašnjenih slučajeva ubojstava. Tim putem posljednjih godina ide i talijanski redatelj Andrea Molaioli, koji se u svom nagrađivanom filmskom debiju iz 2007. Djevojka iz jezera (prikazanu i na Smotri suvremenoga talijanskog filma u Zagrebu) usredotočio na istragu o ubojstvu mlade žene. Film je svojevremeno gostovao u Karlovim Varima, a ove se godine Molaioli na festival vratio sa svojim drugim cjelovečernjim filmom Mali dragulj, jedinim talijanskim filmom u službenoj konkurenciji. Polazišna točka filma istinit je slučaj o financijskom skandalu u kojem je sudjelovao glavni proizvođač hrane 90-ih godina Leda, a u koji je bila uključena i multinacionalna kompanija Parmalat. Uspjela rekonstukcija događaja i vrlo dobra psihološka karakterizacija likova vjerno dočaravaju rapidan uspon i nagli pad protagonista, kako na privatnom tako i na društvenom planu.

Po nekima favorit festivala, ruski film Beduin Igora Vološina socijalna je drama o Ukrajinki čija kći boluje od leukemije i koja je zbog toga prisiljena otići u Rusiju kako bi za veliku svotu novca postala surogat majka homoseksualnom paru. Premda izvrsno dočarane sumorne atmosfere suvremene Rusije, film na trenutke obiluje patetikom i brojnim nejasnim raspletima, tako da se pokazalo samo kao osrednje ostvarenje već poznate priče uspjelo jedino u dočaravanju spomenutoga sivila. U filmovima slične tematike i ugođaja zasad se i dalje najbolje snalaze autori poput Lukasa Moodyssona i braće Dardenne.

Žiri na čelu s najpoznatijim mađarskim redateljem Istvánom Szabóm (čija se atmosfera filmova izvrsno uklapa u onu koju Karlovy Vary ostavljaju na posjetitelje) Kristalni globus dodijelio je, po mom sudu, najboljem filmu natjecanja, izraelskom ostvarenju Restauriranje autora Josepha Madmonya. Radnja Madmonyjeva filma odvija se u ruševnim i zabačenim dijelovima Tel Aviva, gdje se Yaakov Fidelman, restaurator i vlasnik staretinarnice, nakon smrti suradnika nađe pred bankrotom te je prisiljen posuđivati novac. Dodatna mu je poteškoća vlastiti sin, koji mjesto želi prodati i izgraditi luksuzne stanove. Rješenje se ipak pojavljuje kada njegov šegrt Anton u staretinarnici pronađe dragocjeni glasovir Steinway. Događaji koji će uslijediti iz temelja će promijeniti likove i odnose među njima te ih suočiti s odlukama koje će nepovratno utjecati na sudbine njih i njima bliskih ljudi. Izraelska drama suptilna humora i istočnomediteranskog ugođaja posveta je načinu života i zanatima koji izumiru te je zasluženo i očekivano osvojila glavnu nagradu, a poseban je užitak filma glumačka interpretacija Sassona Gabaija u ulozi Yaakova (hrvatskoj publici najpoznatijega po glavnoj ulozi u filmu Orkestar u gostima).

Američka se kinematografija u glavnom programu predstavila debitantskim ostvarenjem glumca Martina Donovana, vrlo dobrom humornom dramom Suradnik. Protagonist je filma nekada cijenjen dramatičar Robert, čija je karijera u posljednje vrijeme na silaznoj putanji. Nakon posjeta majci susrest će se s prijateljem iz djetinjstva Gusom (glumi ga izvrsni David Morse, za ulogu nagrađen Kristalnim globusom), koji je u međuvremenu više puta boravio u zatvoru. Večer koju će provesti zajedno prisjećajući se događaja iz djetinjstva odvest će ih u neočekivanu smjeru, a ispostavit će se i da je policija ponovno na Gusovu tragu. Vrlo dobro režirano ostvarenje često asocira na kazališnu predstavu te uspješno suprotstavlja napisanu dramu s onom životnom. Komorna mizanscena, vješti dijalozi i odlična gluma učinili su film jednim od najboljih na ovogodišnjem festivalu.

Slab hrvatski nastup

Posljednji film prikazan u službenoj konkurenciji, Soba 304 Birgitte Stćrmose ujedno je i jedini u kojem je sudjelovala i Hrvatska. Film je napravljen u dansko-hrvatskoj koprodukciji te se u njemu pojavljuju neki od naših najpoznatijih glumaca poput Leona Lučeva, Ive Gregurevića i Ksenije Marinković. Ipak, film se pokazao samo kao prosječno ostvarenje s previše likova, odveć zapetljane strukture i na trenutke naporne repetitivnosti. Najveća je prednost filma kamera Igora Martinovića, sa zanimljivim kadriranjem i uporabom osvjetljenja koje uspješno dočarava atmosferu. Film će biti prikazan i na festivalu u Puli, u natjecateljskom programu manjinskih koprodukcija. Premda je u glavnom programu Soba 304 jedini film s kojim smo se natjecali, u drugom po važnosti natjecateljskom programu Istočno od Zapada Hrvatska se predstavila igrano-dokumentarnim filmom Marijine Željke Sukove. Film prati tri unuke pokojne bake Marije, koje šest godina nakon bakine smrti na kućnom tulumu odluče okupiti prijatelje i susjede kako bi se dogovorili oko podizanja spomenika na Marijinu grobu. Film je na trenutke prilično duhovit i hrvatskoj publici posebno zanimljiv jer je jedna od unuka i glumica Nina Violić (druga je redateljica filma, a treću unuku glumi Mila Čuljak), a vjerojatno će se posebno svidjeti ljubiteljima kiča i bizarnosti. Nažalost, ostali smo bez glavne nagrade jer je u tom dijelu programa pobijedio makedonsko-srpski film Punk’s Not Dead.

Na početku ovogodišnjega festivala u Karlovim Varima, filmovi i filmske zvijezde koje se pojavljuju na crvenom tepihu bile su glavna vijest u svim češkim medijima. Nedugo nakon početka smotre filmaši su, zbog osvojenog Wimbledona Petre Kvitove, pali u drugi plan. Srećom za Karlove Vare, nije trebalo dugo da se i poznata tenisačica pojavi na crvenom tepihu. U Češkoj su to bili razlozi za slavlje, osobito nakon što se festival iznova dokazao kao jedan od najboljih u Europi, s nekoliko vrlo dobrih ostvarenja. Ipak, od festivala takve reputacije u natjecateljskim programima očekivao bi se i veći broj izvrsnih naslova. Dobar dio posjetitelja to objašnjava činjenicom da je ove godine došlo do promjene umjetničkoga ravnatelja festivala. Naime, Evu Zaoralovu, koja je tu dužnost obnašala posljednjih petnaest godina, zamijenio je znatno mlađi Karel Och, tako da se ova godina doživljava kao njegovo uhodavanje na novoj poziciji. Što se hrvatske produkcije tiče, šteta je što nismo prikazali više filmova, osobito kada uzmemo u obzir činjenicu da su naša ostvarenja često vrlo dobro prolazila u dodjeli nagrada (tako je prošle godine nagradu za režiju odnio Rajko Grlić za film Neka ostane među nama, a deset godina prije, kada je žirijem predsjedavao iranski redatelj Abbas Kiarostami, istu je nagradu odnio Vinko Brešan za film Maršal). Ostaje nam pogledati našu ovogodišnju produkciju i nadati se uspjelijim ostvarenjima, koja će lakše konkurirati na zahtjevnom europskom tržištu.