Dojmljiva poenta sezone

Poslije biografske drame o parnjaku Janka Polića Kamova iz Gorice, Carlu Michelstedteru, koju predstavu prosudismo zanimljivom i poticajnom u ideji, no ne baš uspjelom u izvedbi, Talijanska je drama Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca sezonu privela kraju dvjema premijerama. U obje je odabir pao na suvremena dramska djela: Euridice/Euridika američke autorice Sare Ruhl i Camere da letto/Spavaće sobe engleskoga komediografa Alana Ayckbourna. U izvoru i ishodištu posve različite kazališne konstrukcije, omogućile su ansamblu Talijanske drame, pojačanom stalnim gostima iz Italije, da iskaže svoje mogućnosti u kontrastnim žanrovima. Time je nastavljen, i zaključen, pluralni repertoarni trend u protekloj sezoni.

Giuseppe Nicodemo i Rosanna Bubola, Spavaće sobe (Camere da Letto) Alana Ayckbourna / Snimio Dražen Šokčević

Prihvativši se pisanja još jedne varijacije na arhetipsku priču o mitskome pjevaču i ocu pjesništva Orfeju i njegovoj Euridiki, Sarah Ruhl krenula je u tipično klasično-moderni konstrukt. U orfičkome je mitu prepoznala već otčitan napet spoj dionizijskoga i apolonijskoga načela, smjestivši ga u bezvremeni prostor na rubu vremenitosti i vječnosti. Komadanje Orfeja prethodi njegovu ponovnom rođenju, iz njegovih se ostataka rodi poezija, kao čin lišen svake konkretnosti i finalnosti. U dubine orfičkoga misterija pronicao je, među inima, Rainer Maria Rilke, tražeći onaj neiskaziv pjev koji dira i um i srce. Logos i Eros. No, junakinja je ove tragikomične drame, kao što upućuje i naslov, Euridika. Biće granice i biće neizrecivoga. Laura Marchig, dramaturginja i ujedno prevoditeljica američkoga izvornika na talijanski, čita dramu prije svega kao veliku ljubavnu priču. Sve teče, odlazi i vraća se, gubi se pa opet zadobiva, podložno vječnoj i neuništivoj paradigmi Erosa. Ono pak što je izvlači iz neumitne prolaznosti jest sjećanje i naknadno gonetanje znakova iz praha. Zato je posegnula i za Rilkeom, ne samo iz Soneta Orfeju, nego i iz poeme Orfej, Euridika, Hermes, gdje se između ostaloga čita, a u finalu predstave i čuje:

Čuj me, Euridiko / Čuj me, Euridiko / Zašto se ne vratiš / Odveć ljubljena sad već si korijen / Meni Had te odnosi / Meni Had meni i ti odlaziš.

Redatelj Lawrence Kiiru prepustio se ležernom tijeku priče, te se pokazao spretnim provoditeljem scenskoga zbivanja, uz zdušnu pomoć suradnika: maštovita scenografa Stefana Katunara, kostimografkinje Manuele Paladin Šabanović koja je odjenula aktere u šarene moderne kostime, autora izvorne glazbe i aranžmana Darka Jurkovića, vrsnih oblikovateljâ scenskoga pokreta Žaka Valente i svjetla Denia Šesnića. Osobito važnu funkciju u izvedbi ima glazbeni sastav koji uz predvodnika gitarista Darka Jurkovića čine izvrstan vokal Alba Nacinovich i bubnjevi Tončija Grabušića. Duh te glazbe naslanja se na negro jazz iz Crnog Orfeja Marcela Camusa, ali je u biti autentičan i samosvojan. Nepobitna virtuoznost svih triju izvođača ni u jednom času nije sama sebi svrhom, nego se potpuno prožima s radnjom dajući joj snagu emocionalnoga udara i, time, neposredna dodira s gledateljem. Moglo bi se reći da je ta, glazbena, sastavnica čak najbolja u predstavi. Glumački ansambl predvode mladenački razigrani i poneseni Rosanna Bubola kao Euridika i Piergiuseppe di Tanno kao Orfej, u ulogu Oca uskočio je umjesto oboljelog Bruna Nacinovicha, koliko je to u danim uvjetima bilo moguće, Giuseppe Nicodemo, a Čovjeka s uznemirujućim šarmom i Gospodara podzemlja odigrao kao i uvijek snažno i izražajno Woody Neri. Važnu sekundirajuću funkciju ima Kor kamenova koji u izvrsno isprepletenom gestualnome i verbalnome izrazu tumače Elvia Nacinovich, Elena Brumini, Žak Valenta i Alida Delcaro.

U jednu riječ, Euridika ostaje simpatična izvedba arhetipa u varijaciji ipak odveć amerikanizirana, što će reći, ležerna i pitka, no pomalo površna predloška.

Odabir jedne od brojnih situacijskih komedija Alana Ayckbourna za završetak sezone pokazao se punim pogotkom. Spavaće sobe vješto se poigravaju gotovo vodviljskim (pre)figuracijama četiriju parova, njihovim prožimanjima u smiješnosti predvidivih, ali i nepredviđenih, situacija iz svakodnevna bračnog života srednje građanske klase. Komad zapravo ima strukturu ronda, s time da se nakon ponešto usporena prvoga dijela poslije razigra u prštavosti ponekad farsična humora do vrhunaca briljantne komedije. Jedan od likova kaže na početku: „Iz spavaćih soba razumije se toliko toga“, pa se iz te jednostavne teme onda razvije cijela priča. Četiri su, rekosmo, para, ali samo tri sobe, jer će se četvrti par poslije silnih sukoba i nesporazuma nakon što prođe kroz spomenute tuđe tri sobe, naći u svojoj u pretpostavljenome, nenapisanu, nastavku komedije. Okupivši svoj autorski tim – scenografkinja i kostimografkinja Rosaria Ricci, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak i glazbeni savjetnik i asistent režije Oscar Genovese – redateljica Paola Galassi, koja je prošle sezone bila postavila u Talijanskoj drami dražesnu igru za djecu Somewhere City prema zamisli Gorana Lelasa, dala se voditi nepogrešivim humornim instinktom pisca, prepustivši glumcima da slobodno zaplivaju kazališnim valovima kalambura i kviprokvoa. Oni su to zdušno prihvatili, izvevši situacijsko-verbalnu partituru dobrim i uvjerljivim prepletanjem svojih individualnih dionica. Budući da su u takvoj strukturi sve uloge posve ravnopravne, nije uputno nikoga posebno isticati, već ih sve redom pohvaliti, a radi se o stalnoj i čvrstoj kvalitetnoj jezgri Talijanske drame: Elvia i Bruno Nacinovich, Leonora Surian i Giorgio Amodeo, Rosanna Bubola i Giuseppe Nicodemo, Elena Brumini i Woody Neri.

Zaključno, još jednom: postavljanjem Ayckbournove komedije Talijanska je drama učinkovito i dojmljivo poentirala sezonu.

Najava Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca za sljedeću godinu svjedoči o nastavku recesijskoga programa. Uz recital u zajednicama Talijana te predstavu za djecu prema tekstu Maria Schiavatta Mini & Maxi, tu su samo dvije premijere: malo poznati tekst Tennesseeja Williamsa Ekscentričnosti jednog slavuja i autorski projekt Ozrena Prohića Antigona prema klasičnim i modernim izvedbama mita. Dakle, jedan moderni klasik i jedan autorski projekt koji se oslanja na antički mit, pa se time (i, vjerojatno, jedino time) nadovezuje na ovosezonsku Euridiku. I što ostaje nego reći: Chi vivrŕ, vedrŕ!