Dojmljiv ljubavni brevijar

Nitko tko se iole bavio proučavanjem književnosti neće moći opovrgnuti eklatantnu činjenicu da je poezija sudbinski odnos između pjesnika i vrijednosti koje on u sebi nosi. Pjesmotvorenje je beskonačni zamah individualnosti. Poezija po tome i opstaje jer svakovrsne oblike prolaznosti pretvara u vječitost. Po tome je ona jedinstveno postojanje, ali i jedinstven izbor. Opčinjen izborom pjesnik može silovito žudjeti za transparentnim oslobađanjem sebe, ali isto tako ostati u proturječju transcendentnih zaleta koji će tjeskobno odbijati, i s negativnim predznacima, sve priznate svetkovine života, među kojima je najljepša i najmističnija Ljubav. Izbor kojem se priklonila Maja Gjerek upravo je nesputano obnavljanje svoga oduhovljenog ja, oživljavanje one tajanstvene moći i snage koja okrepljuje i produljuje život. To je oblik čudotvorne ljubavne reinkarnacije.

Izd. DHK, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2010.

U iznimno nadahnutoj zbirci Nebo pjesnikinja, poznata kao liričarka osebujne poetske inkantacije, opčinjene anđeoskom duhovnošću, zadivljeno se i zacoprano prepušta uzbudljivoj ljubavnoj magiji: „I svo to obilje noćno, / S toplim tijelima i zvijezdama, /Postaje razlog / Da odložim pero, /Srcem i poljupcem / Uđem / U tvoje usnulo tijelo, / Zagrlim sunce u tebi, / A potom stopala ti poljubim / i dotaknem ih čelom.“ (Radosni nokturno).

S pedesetak ponesenih pjesama oživljenih raskošnim registrom riječi koje nas i zvukom i raznovrsnom formom pozivlju u začarani krug Ljubavi, pjesnikinja Maja Gjerek ispisala je cjelovitost ljubavnog obnavljanja. Njezina zlatousta opčinjenost ljubavlju privlači poput magneta čitateljevu introvertiranost, koja je i pjesnička i ljudska. Oslobođena ljubavna uzajamnost otklanja granice stvari i profanost svakodnevice, odvodeći pomna čitatelja u stanje gotovo sakralne očaranosti riječima: „Čeznem da te dotaknem, / Iznutra, pod kožom, da zagrabim, / Vrelu ružu srca mokrim prstima, / Čeznem da uđem u tebe, ljubavi, / Koji si moja prva i posljednja istina, / Kao duša u dušu, kao mek i čvrst, / Jezik djeteta u ustima, / I da me vrijeme nikad ne zaustavi… (Ljubavna čežnja).

Ako je poezija neuhvatljiv fluid poetskog bivstvovanja i način da se skučenost života zamijeni stalnim, maštovitim obogaćivanjem svakodnevice – ljubavlju, onda je Nebo Maje Gjerek metafora jedinstvene i uzajamne osjećajnosti koja bi se mogla iskazati jednostavnom sintagmom: sretna za jedno postojanje. To je mistično iskustvo poezije kojom se može reći sve: „U zagrljaju tvome, / Gdje kruh / I sol je, / Nebo / Pomičeš pogledom, / I večer / Pada poput blagoslova / Na moje / Ispružene ruke, / Mirne svjetiljke“ (Sutonji zagrljaj).

Doista, ovovremenski globalistički zaleti i svekolike opčinjenosti materijalnim (uporne i nesmiljene promidžbene poruke koje narušavaju esencijalnost odabranih trenutaka), naudile su prirodnom ljudskom senzibilitetu, koji prepušten čarobnim štapićima medija izmiče logici i zakonitostima iskustvenih i prihvaćenih spoznaja. Rasap vrijednosti i kriterija upravo je u punom zamahu pa bismo tu suvremenu egzaltiranost mogli staviti pod zajedničku mantru: ljubitkoteneljubineljubitkoteljubi. Ipak, predlažem bolje rješenje: Treba uzeti Majin ljubavni brevijar Nebo te ga čitati i na srpanjskom suncu. Kao protutežu.