Dobar razlog za povijesne projekte

Mahler je od početka bio uvjeren u značenje svoje 8. simfonije: pesimizam, tako tipičan za veći dio njegove glazbe, ovdje rasvjetljuje vjera u vječni ljudski duh

U očekivanju neke buduće edicije posvećene Mahleru i pod dojmovima posljednje izvedbe velebne 8. simfonije, koju su organizatori praizvedbe i glazbeni promotori prema zahtjevima za brojnošću izvođača nazvali Simfonijom tisuće, zavirit ćemo u njegovu bogatu skladateljsku riznicu.

Nastala svojevrsna mahleromania u dvije obljetničke godine (prošle godine bila je 150. obljetnica rođenja, a ove je stogodišnjica smrti) vrhunac je trenda koji raste u proteklih pola stoljeća, dok je vrijeme neposredno nakon Mahlerove smrti 18. svibnja godine 1911. nenaklono gledalo na njegovu skladateljsku ostavštinu, kao što mu je i za života izazivalo odbijanja među stručnim glazbeničkim krugovima jer je vladalo općeprihvaćeno mišljenje o njegovim simfonijama kao o „jeftinim romanima“ (Gustav Schmidt) u kojima se ogleda njegova skladateljska neumjerenost, eklekticizam i samoljublje. Mahler i jest uvelike širio granice naslijeđene simfonijske forme, koju u Beču pratimo od Prve bečke škole, preko Schuberta, nakon toga Brucknera sve do Brahmsa. Poslovično su epski razmjeri bruknerovskoga tipa simfonizma ništa spram sto minuta Mahlerove 3. simfonije (najdulja simfonija na svijetu) ili tisuću izvođača njegove Simfonije tisuća (najmnogobrojniji dosadašnji sastav nekoga glazbenog projekta). Njegovu popularnost u naše doba možemo dijelom zahvaliti njegovoj megalomaniji i okrenutošću prema sebi, osnovnim vrlinama (ili slabostima) suvremenog čovjeka. Vjerovao je da svako simfonijsko djelo stvara poseban zvučno-značenjski svijet, a nevjerojatni dinamični i izražajni raspon njegovih opusa privlači širu publiku, koja žudi za njegovom hiperromantičnom glazbom i ambicijama „većim od života“. Bio je svjestan svojih kvaliteta i lucidnošću pravoga vizionara više puta u svojim pismima naveo rečenicu: „Moje će vrijeme tek doći.“

1100 izvođača i milijun eura teška izvedba Mahlerove 8. simfonije u zagrebačkoj Areni

Bernstein oživljava Mahlera

Iz potonuća u zaborav koje je izazvalo 20. stoljeće nakon Mahlerove smrti, njegova djela na svjetlo dana izvlači sam Leonard Bernstein, iskoristivši u pedesetim godinama pojavu masmedija, kako se u ono doba doživljavala masovna uporaba LP-ploča, koje su omogućile ponovljena slušanja simfonija i kompleksnih djela. Skroman po naravi, Bernstein je, za razliku od velikih individua među svojim kolegama, talent uložio u oživljavanje malerovskoga duha u glazbi. Već do 1956. sve su Mahlerove simfonije, uključujući i Pjesmu o zemlji i uvodni Adagio iz nedovršene 10. simfonije, bile pohranjene na gramofonskim pločama. Dodatni impuls popularizaciji dala je šezdesetih godina filmska kultura, otkad se Mahlerovu osobnost veže s likom i djelom književnika Thomasa Manna, koji je inače bio veliki poklonik Mahlerovih interpretacija i njegovih opusa (12. rujna 1910. nije propustio otići u München popratiti grandioznu praizvedbu Simfonije tisuće). Ekranizirajući njegov roman Smrt u Veneciji, talijanski filmski, kazališni i operni redatelj Luchino Visconti glavni lik, u romanu književnika Gustava von Aschenbacha, predstavlja kao dirigenta čije se skladbe ismijavaju, pri čemu u zvukopisu rabi isječke Mahlerovih simfonija. Najdulji i najpoznatiji ulomak dvanaestminutni je stavak Adagietto iz 5. simfonije, koji je time postao iznimno poznat i počeo se samostalno izvoditi na koncertnim programima i u raznim društvenim prigodama, kao što je to primjerice bio slučaj i na pogrebu Roberta Kennedyja 1968.

Mahler se kao interpret bavio većinom baštinom germanske tradicije, u koju je, uz poznati bečki skladateljski krug, rado uključivao djela nebečkih njemačkih romantičnih skladatelja poput Schumanna i Mendelssohna. No znatan je utjecaj na njega ostavio Richard Wagner, čiju je revolucionarnu opernu poetiku usvojio na sebi svojstven lirski sublimirani način, u kompleksnoj razradi jasne programske motivike s diskretnim odjecima izvanglazbenog značenja. Lajtmotivi Wagnerovih opera u izravnom ili prerađenom izdanju česta su pojava Mahlerovih simfonijskih partitura kao odraz njegova duboka poštovanja prema velikom opernom magu epohe na koju se nadovezuje. Tako je eminentno operni skladatelj koji nije napisao nijednu simfoniju bitno utjecao na eminentna simfoničara bez opere u svojem skladateljskom opusu. Njegovo dubinsko razumijevanje orkestracije, kojemu među velikim skladateljima može konkurirati jedino Maurice Ravel, proizašlo je iz njegova opsežnog dirigentskog iskustva, kreativnog uha i neumornom insistiranju na čistoći orkestralnog zvuka. Uz tek jedno kratko komorno djelo, mladenački Klavirski kvartet u a-molu, jednu ranu kantatu Das Klagende Lied i orkestralni stavak Totenfeier, Mahler se u potpunosti posvećuje skladanju simfonija i solo pjesama. Uz završenih devet numeriranih simfonija simfonijskim se djelima mogu smatrati i njegovi ciklusi pjesama za glas i orkestar kao što su Pjesme putujućeg djetića, Pjesme mrtvoj djeci i Pjesma o zemlji u kojima dodatno dokida žanrovske granice između orkestralne pjesme, simfonije i simfonijske pjesme.

Prokletstvo broja devet

Stapanje pjesme i simfonije karakteristično je za Mahlerova rana djela nakon 1. simfonije (2, 3. i 4). U njegovu „srednjem“ skladateljskom razdoblju nakon 1901. on stvara čiste instrumentalne simfonije kakve su 5, 6. i 7. Osma će označiti kraj tog razdoblja, te se u njoj vraća kombinaciji orkestra i glasa u simfonijskom kontekstu, da bi se u simfoniji pod kobnim brojem 9. ponovno vratio instrumentalnom doživljaju naslijeđenog žanra. Bio je opsjednut Beethovenovom ostavštinom, osobito njegovom posljednjom Devetom simfonijom, koja u posljednjem stavku (na Schillerovu Odu radosti) prvi put u povijesti glazbe uvodi pjevanje u simfonijsku vrstu. Vjerovao je u prokletstvo broja devet u simfonijskom opusu jer su, igrom slučaja ili neke neobjašnjive nesretne numerologije, osim Beethovena nakon što su napisali devete simfonije umrli i Schubert, Dvořak i Bruckner. Zbog toga se do posljednjeg trenutka bojao brojkom 9 označiti svoje simfonijsko ostvarenje, zbog čega se vjeruje da svojem simfonijskom djelu Pjesma o zemlji koje je napisao nakon Osme simfonije nije želio nadjenuti broj. Neprestana potreba za stvaranjem novih simfonijskih partitura bila je jača: u trenu kada je posumnjavši u predrasude u partituru svojeg novog simfonijskog djela zapisao Deveta simfonija, Mahler je preminuo podlegnuvši streptokoknoj infekciji s pedeset godina, s nedovršenom Desetom simfonijom na svojem radnom stolu.

Uz kompleksnu dramaturgiju lajtmotivike vagnerovskoga tipa, duh solo pjesme neprestano je prisutan u kompletnom Mahlerovu simfonijskom opusu, čak i u simfonijama u kojima se koristi samo orkestrom, svagdje obilato natapa partiture bujnim tokovima pitkih melodija i ekspresivnom harmonijom prožetom polifonijskim načinom skladateljskog mišljenja. Simfonijski je slog često protkan komornim situacijama i teksturam, te bistrim melodijama njegove vokalne lirike, ali i duha i citata pjesama i plesova austrijskih seljaka. Pomalo raštimana violina solo u stilu gusli, pjev ptica južnoaustrijskih šumaraka te tempa austrijskog narodnog oblika menueta i valcera zvana Ländler zajednički su elementi njegovih šarolikih partitura. U maniri uvjerena romantika, svoju je glazbu opisivao često povlačeći usporednice s prirodom i duhovnošću općega panteističkog tipa, povezujući s tonovima tekstovne predloške u rasponu od narodne poezije, preko Nietzschea i Goethea, sve do primjeraka kineske književnosti i tekstova srednjovjekovnoga katoličkog misticizma. Rođen u obitelji aškenaskih Židova u kojoj se u češkom gradiću Kalištu govorilo njemački, ubrzo s velikom obitelji koja je iznjedrila čak četrnaestoro djece (od kojih je tek šest preživjelo rano djetinjstvo) u Češkoj (Kalište), premda je kao dijete pjevao u katoličkom crkvenom zboru i sam aktivno nije prakticirao židovsku religiju, u karijeri se višestruko susretao s antisemitizmom. Naime, u to doba, prema austrougarskom zakonu vođenje Bečke državne opere, tu najcjenjeniju glazbenu službu u Austrougarskom carstvu, nisu mogli obavljati Židovi. Tako se godine 1897, kada mu je ponuđen taj carski položaj, 37-godišnji Mahler preobratio na katolicizam i postao podložan katoličkom utjecaju, koji je kulminirao u prvom stavku njegove 8. simfonije, tisuće.

Posebnim je ozračjem posvetnog obreda obilježena svaka izvedba Simfonije tisuće, Osme simfonije, koju je napisao u jednom dahu, kao po diktatu, u ljeto 1906, kada je u ljetnoj rezidenciji u koruškom mjestašcu Maierniggu uz jezero Wörthersee dovršavao orkestraciju za Sedmu simfoniju. Iako je razmišljao o četverostavačnoj dispoziciji stavaka, na kraju je kontinuirani korpus glazbe formatirao u dva dijela: u prvom uglazbljuje tekst staroga latinskog himna Veni Creator Spiritus (Dođi Stvoritelju, Duše Sveti), pri čemu je simfonijina kulminacija u slici grešnika kojemu je sve oprošteno u zagrljaju Djevice Marije. U drugom je dijelu skladatelj posegnuo za tekstom završne scene Goetheova Fausta gdje Djevica – Marija Božica – nikada izravno nazvana Marijom – identificira završni klimaks u Ewig Weibliche (Vječnom ženskom). Oba simfonijina dijela ujedinjava jedna zamisao – iskupljenje snagom ljubavi, tako tipično i za libreta dvojice Mahleru dragih Richardâ – Wagnera i Straussa. Djevica Marija ovdje je personifikacija, apoteoza Stvoritelja duše, kojega spominje srednjovjekovni himan opjevan u prvom dijelu simfonije. Kako je psihoanalitičar Sigmund Freud baveći se Mahlerom u razdoblju stvaranja Osme simfonije zaključio (Mahler je u to doba odlazio kod njega na terapiju), Majka Božica u njegovu životu upravo je njegova supruga Alma (slučajno, ime joj u prijevodu znači duša), s kojom je bio opsjednut i čija ga je nevjera na kraju slomila. Izravno je svoju velebnu Osmu simfoniju tisuće njoj i posvetio. S obzirom na to da zahtijeva goleme instrumentalne i vokalne snage, često se umjesto brojkom popularno naziva Simfonija tisuće, premda se najviše izvodi u upola manjoj izvedbi (kako je to bio slučaj i pri prvoj izvedbi u Hrvatskoj 1993. u Dvorani Lisinski, s ansamblima Muzičke akademije u Zagrebu). Zanimljivo je da je to posljednje Mahlerovo djelo praizvedeno za njegova života te je za razliku od nekih drugih simfonija u njegovu opusu doživjelo jednoglasno odobravanje publike i kritike na praizvedbi kojom je ravnao sam autor.

Mahler je od početka bio uvjeren u značenje svoje 8. simfonije: pesimizam, tako tipičan za veći dio njegove glazbe, ovdje rasvjetljuje vjera u vječni ljudski duh. Nakon skladateljeve smrti uslijedile su vrlo rijetke izvedbe tog djela, već i iz objektivnih financijskih i organizacijskih razloga. Ali od sredine 20. stoljeća, zajedno s povećanjem interesa za njegova simfonijska djela, Mahlerova se Osma simfonija povremeno može naći na programima albuma i koncertnih projekata.

Posljednja izvedba djela ostvarena u Ljubljani i Zagrebu (3. i 4. srpnja) okupila je čak 1100 izvođača i težila čak milijun eura, koji su zajednički na svojim plećima iznijele Slovenska i Zagrebačka filharmonija te Festival Ljubljana. Ljubljanski Kongresni trg i zagrebačka Arena bili su poprišta dostojnih proslava pet velikih obljetnica: 100. skladateljeve smrti, 140. Zagrebačke filharmonije, 310. Slovenske filharmonije, 20. neovisnosti Hrvatske i 20. neovisnosti Slovenije. Uz osmero vrhunskih svjetskih solista, 21 slovenski i hrvatski zbor te dva velika nacionalna simfonijska orkestra, Valerij Gergijev oživio je malerovski duh, koji možemo iščitati već i iz njegove misli izrečene pri dolasku u Ljubljanu za Hrvatsku televiziju: „Mahler je bio humanist. Volio je ljepotu svijeta, volio je ljepotu života. Ako postoji Bog, onda je glazba njegova riječ. Glazba je vrlo moćna, ali njezina moć nije u tome da uništava, već uskrsava, ponovno stvara, zadržava svijet u miru i u skladu. U tom je smislu ova skladba idealna jer govori o sreći i harmoniji života.“