Djetinjstvo među duhovima

Početkom dvadesetih godina mladić imenom Gabriel Eligio García krenuo je iz rodnog sela Sincé u kolumbijskoj provinciji Bolívar u Cartagenu da se upiše na studije. Uspio je, ali nije dugo bio student. Bio je bez novca pa je morao početi zarađivati za život. Na atlantskom dijelu kolumbijske obale tad je cvao posao s bananama pa su ljudi iz svih krajeva Kolumbije i iz inozemstva pristizali u „Područje banana“ (šp. Zona bananera) u potrazi za zaradom. Gabriel Eligio uspio je dobiti posao u samu središtu tog područja: postao je telegrafist u Aracataci. U tom selu Gabriel Eligio nije stekao bogatstvo o kojem je jamačno sanjario, ali je našao ljubav. Odmah se zaljubio u mjesnu ljepoticu. Zvala se Luisa Santiaga Márquez Iguarán, a bila je iz kruga obitelji koje su tamo živjele od starine i koje su nevoljko trpjele navalu stranaca izazvanu bananskom groznicom, tu plimu ljudskih bića za koju su skovale i pogrdan naziv: La hojarasca (nanos, naplavina). Luisini roditelji – pukovnik Nicolás Márquez Iguarán i Tranquilina Iguarán Cotes – bili su bratići u prvom koljenu i bili su najuglednija obitelj u toj mjesnoj aristokraciji. Njegov otac stekao je vojne činove u velikom građanskom ratu početkom stoljeća boreći se za liberalca, generala Rafaela Uribea Uribea, a Aracatacu, koja je zapravo bila njegovo djelo, pretvorio je u utvrdu liberalaca.

Márquezov rodni grad Aracataca (na slici) poslužio je kao inspiracija za izmišljeni Macondo. Godine 2005. održan je referendum o promjeni imena grada u Aracataca-Macondo, ali prijedlog nije prošao.

Luisa nije bila ravnodušna prema mladom telegrafistu; međutim, i pukovnik i žena mu snažno su se protivili toj vezi. To da netko iz te ljudske naplavine, k tome još izvanbračno dijete, oženi njihovu kćer njima je bilo ravno sablazni. Par se sastajao tajno pa su gospodin Nicolás i gospođa Tranquilina slali kćer k prijateljima i rođacima po drugim selima u tom kraju u nadi da će tako zaboraviti tog stranca. Kasnije su saznali da je Luisa u svakome selu primala Gabrielove poruke zahvaljujući dosluhu mjesnih telegrafista i da ih je i sama slala svom zaljubljeniku u Aracatacu. Nicolás i Tranquilina su pobjesnili i postigli to da se Gabriela Eligija premjesti u Riohachu. Ali djevojka je ustrajala u svojoj samovolji, ljubav je već počela zadobivati romantičnu aureolu i prijatelji i rođaci su počeli nagovarati obitelj Márquez Iguarán da dopuste vjenčanje. Na kraju su pristali, ali su tražili od mladenaca da odu živjeti daleko od Aracatace. Gabriel Eligio i Luisa su se smjestili u Riohachi 1927. godine. Gospodin Nicolás i gospođa Tranquilina su se udobrovoljili tek kad su saznali da im je kći trudna. Oduševljeni što će dobiti prvog unuka, pozvali su Luisu u Aracatacu da ondje rodi. Dijete se rodilo 6. ožujka 1928. i imenovano Gabriel José. Kad se Luisa s mužem vratila u Riohachu, dijete je ostalo u Aracataci s djedom i bakom koji će ga i podići na noge. (…)

Stvarnost kao predložak

Aracataca je u sjeni bananske groznice doživjela privid izobilja, a pučka će mašta godinama nakon toga tvrditi da su tih dobrih godina „lake žene gole plesale cumbiju pred očima magnata koji su, za njih, u svijećnjacima, umjesto svijeća palili novčanice od stotinu pesosa“. Kolektivna se mašta – posebno kad je posrijedi „tropska“ zajednica – voli zanositi povijesnim događajima i stvarati od njih predodžbe koje se – zanimljivo – u istom obliku ponavljaju u različitim krajevima. (…) Važnije od upućivanja u to kako su se odvijali ti događaji od mjesne povijesne važnosti jest provjeriti kako su oni preživjeli u kolektivnom sjećanju i kako ih je prihvatio, povjerovao im (ili ih je ponovno izmislio) sam pisac. Ovako se bogatstva Aracatace sjeća García Márquez: „S kompanijom su u to selo počeli stizati ljudi iz cijelog svijeta i bilo je zaista čudno jer se u tom selu na atlantskoj obali Kolumbije moglo čuti sve jezike. Ljudi se nisu razumjeli, ali bilo je toliko novaca da se pri plesanju cumbije palilo novčanice. (…) Prave vlasti nije ni bilo, a postojeća je bila tako potkupljiva pa je kompanija čak i malom napojnicom, običnim podmazivanjem, postajala i vlasnicom pravde i svake druge vlasti“. (…) U drugom desetljeću ovog stoljeća počeo se u Latinskoj Americi stvarati sindikalni pokret i počelo je razdoblje društvenih sukoba i radničke borbe diljem kontinenta. Veliku je ulogu u tome odigrala Meksička revolucija. (…) Prvi veliki štrajk bio je baš kad se García Márquez rodio i zahvatio je cijelo područje plantaža banana. Taj štrajk iz 1928. urezat će se u pamćenje cijeloga tog kraja zbog okrutnosti kojom ga je ugušila vojska. Štrajkaši su pobijeni vatrom iz strojnica na kolodvoru u Ciénagi. Álvaro Cepeda Samudio, intimni prijatelj Garcíje Márqueza, a tada četverogodišnjak, živio je u kući nasuprot tog kolodvora. Ovako taj događaj opisuje García Márquez: „U to su vrijeme svi počeli razvijati svijest, svijest o pripadnosti gremiju. Radnici su počeli tražiti osnovne stvari jer im je liječnička služba za bilo koju bolest davala neku modru tableticu. Poredali bi ih i sestra bi svakome stavila u usta modru tableticu… (…) Druga stvar: kompanijini brodovi su stizali u Santa Martu, ukrcavali banane i vozili ih u New Orleans, ali su se vraćali prazni. Kompanija nije znala kako financirati taj povratak. Pa se dosjetila da ih naprosto napuni robom za svoja predstavništva u kojima je prodavala samo ono čime je trgovala. Radnici su zahtijevali da im se plaća u novcu, a ne u bonovima koje su morali trošiti u tim trgovinama. Krenuli su u štrajk i zaustavili sve, a vlada, umjesto da uredi stvari, poslala je na njih vojsku. Skupila ih je sve na kolodvoru, pušten je glas da će doći ministar da uvede reda, a dogodilo se to da je vojska okružila štrajkaše i dala im pet minuta da se predomisle. Nitko se nije predomislio i onda su ih masakrirali“. Ovaj navod ne služi samo kao dokument za povijesni izvor jedne od epizoda Sto godina samoće. On otkriva još nešto o autoru: on iz stvarnosti nastoji zapamtiti živopisne činjenice. Anegdote o „modroj tableti“ ili o „pokretnom zahodu“ ne ublažuju moralne i političke implikacije društvene drame na koju aludiraju, premda u njima ima preuveličavanja. Naprotiv: one je fiksiraju u činjenice koje joj svojom neobičnom naravi i okrutnom komičnosti daju još veću težinu.

Krajem Prvoga svjetskog rata bananska groznica je jenjavala. (…) Aracataca je počela ekonomski slabiti, ljudi su počeli odlaziti, selo je polako umiralo u tropskoj zapari. (…) U nedostatku boljih sadržaja Aracataca je živjela od mitova, od prikaza, od samoće i nostalgije. Gotovo cijelo književno djelo Garcíje Márqueza sačinjeno je od tog materijala koji je upio u djetinjstvu. Kad se on rodio, Aracataca je živjela od sjećanja; njegova pak fikcija živjet će od sjećanja na takvu Aracatacu.

U blizini sela bila je plantaža banana nazvana Macondo. To će ime kasnije dati zamišljenom mjestu čiju povijest od početka do kraja pripovijeda u Sto godina samoće. Djetinjstvo mu je bilo prožeto zanimljivostima i neobičnim događajima; ili, bolje rečeno, od svih djetinjih iskustava u sjećanju je zadržao samo ona živopisna. Prvih osam godina života proveo je s djedom i bakom i oni su, kako je često tvrdio, na njega najjače utjecali. Čitatelje Sto godina samoće obično zbunjuje to što likovi nose ista imena; i sam sam se prije nekoliko godina začudio kad sam otkrio da se jedan od njegove braće zove Gabriel. On to objašnjava ovako: „Stvar je u tome da sam ja bio najstariji od dvanaestoro braće i sestara, da sam otišao od kuće u dvanaestoj godini i vratio se kao student. Baš tad se rodio jedan brat, a moja mama je rekla: ‘Prvog Gabriela smo izgubili, ali ja hoću u kući uvijek imati jednog Gabriela.’“

Pučka mašta

Djed i baka živjeli su u prekrasnoj kući koja je bila prepuna duhova. On tvrdi da ju je upotrijebio kao model za pukovnikovu kuću u romanu Hojarasca, a jamačno je poslužila i kao obrazac za ostala zdanja u njegovu pripovjednom svijetu: za kuću Velike Mame, za kuću obitelji Asís i za kuću Buendía. Prvi roman koji je García Márquez pokušao napisati zvao se baš Kuća. Ovako je zapamtio dom svog djetinjstva: „Svaki ugao bio je prepun mrtvaca i sjećanja pa se poslije šest sati navečer onuda nije moglo hodati. Bio je to čudesni svijet strave. Razgovaralo se u šiframa.“ „U kući je bila jedna prazna soba u kojoj je umrla teta Petra. U drugoj praznoj sobi je umro stric Lázaro. Tako da se noću nije moglo hodati po kući jer je bilo više mrtvih nego živih. Mene su u šest poslijepodne znali posjesti u ugao i reći mi: ‘Ne miči se odavde, jer ako se makneš doći će teta Petra iz svoje sobe ili stric Lázaro iz svoje.’. I ja sam samo sjedio. U mom prvom romanu, Hojarasca, postoji lik sedmogodišnjeg dječaka koji u tijeku cijele priče sjedi na stolčiću. Sad shvaćam da je taj dječak na neki način ja, posjednut na onaj stolčić u kući punoj strahova.“

„Sjećam se još jedne epizode koja vrlo dobro ocrtava klimu u toj kući. Bila je tamo jedna moja teta. Vrlo aktivna žena; po cijeli dan je obavljala kućanske poslove i jednom je sjela i počela plesti mrtvačku ponjavu; tad sam je zapitao: ‘Zašto pleteš tu ponjavu?’ ‘Zato što ću umrijeti, sinko’, odgovorila je. I dalje je plela, a kad je završila, legla je i umrla. I umotali su je u tu ponjavu. Bila je jako čudna. Ona je glavni lik u još jednoj čudnoj priči: jednom je vezla na hodniku kad se pojavila neka djevojka s čudnim kokošjim jajetom na kojem je bila kvrga. Ne znam zašto je naša kuća služila kao neka vrsta savjetovališta selu za sve moguće tajne. Kad god se pojavilo nešto na što nije bilo odgovora dolazilo bi se k nama i pitalo i ta je žena, ta teta, uvijek znala odgovor. Mene je oduševljavala prirodnost kojom je rješavala te stvari. Tako se okrenula djevojci s jajetom i rekla joj: ‘Pa zato što je to jaje baziliska. Zapalite vatru u dvorištu.’ Zapalili su vatru i spalili jaje kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Mislim da sam u toj prirodnosti našao ključ za Sto godina samoće, gdje se priča o najvećim grozotama, o najčudnovatijim stvarima mrtvo-hladno kao ta teta kad je rekla da se u dvorištu spali jaje baziliska, a ja nisam imao pojma što je to.“

Baki je bilo pedesetak godina, bila je bijelkinja, plavooka, još uvijek lijepa, lakovjerna, i s njezinih je usana García Márquez slušao legende, basne, prihvaćene laži kojima je pučka mašta evocirala stari sjaj toga kraja. Na svako dječakovo pitanje baka je odgovarala dugačkim pričama u kojima su se uvijek pojavljivali duhovi. Čini se da je gospođa Tranquilina bila pravi primjer mater familias, srednjovjekovne matrijarhinje, vladarice ognjišta; bila je radina i energična, plodna, zastrašujuće razumna, nepotkupljiva u nevoljama, željeznom je rukom vodila život obitelji kojoj je služila kao os i ljepilo. Ona je ne samo jedan od potpornih stupova književnosti Garcíje Márqueza, nego je i prototip za niz likova koji se stalno ponavljaju u njegovim knjigama. Umrla je u Sucreu slijepa i luda, kao i Ursula Iguarán de Buendía, dok je García Márquez studirao u Zipaquiri.

Márquezov djed – inspiracija za osnivača Maconda

Garcíji Márquezu još je važniji bio djed, „najvažniji čovjek u mom životu“, kako je tvrdio. Gospodin Nicolás Márquez preživio je barem dva građanska rata u kojima se uvijek borio na strani liberalaca. (…) Između unuka i djeda postojao je, pored ljubavi, i osjećaj suučesništva bez ostatka. García Márquez sjeća ga se sa zanosom: „On je jednom morao ubiti nekog čovjeka, a bio je jako mlad. Živio je na selu i izgleda da ga je netko tamo stalno mučio i izazivao ga ali ovaj nije obraćao pažnju na njega sve dok to stanje nije postalo tako neizdrživo da je naprosto ispalio metak u njega. Izgleda da se selo slagalo s tim što je napravio pa je jedan od braće ubijenoga noć nakon ubojstva preležao ispred vrata djedove sobe da ga obitelj ubijenoga ne bi ubila iz osvete. Tad je moj djed, koji više nije mogao podnositi prijetnju kojoj je bio izložen u tom selu, otišao; nije otišao u drugo selo: otišao je sa svojom obitelji daleko i osnovao novo selo.“ U Sto godina samoće osnivanje Maconda je rezultat slična događaja. José Arcadio Buendía, utemeljitelj loze, ubija Prudencija Aguilara, a leš ubijenoga stalno se pojavljuje i proganja ga sve dok ovaj ne prijeđe preko planinskog lanca s dvadeset i jednim prijateljem i ne osnuje Macondo. „Da, otišao je i osnovao selo, i od svog djeda se najviše sjećam da je stalno ponavljao: „Ne znaš ti kako je težak mrtvac.“

* * *

Disertacija o Márquezu

Mario Vargas Llosa 1970. obranio je doktorsku disertaciju o književnom djelu Gabriela Garcíje Márqueza na Universidad Complutense u Madridu, a knjiga dijelove koje donosimo u prijevodu objavljena je 1971. kao „tekst disertacije“. To je ujedno i jedna od triju knjiga koje je Vargas Llosa tih godina objavio o djelu kolumbijskog pisca, ali je jedina samostalna, dočim je ostale knjige objavio u suautorstvu. Nešto ranije Vargas Llosa je zajedno s Garcíjom Márquezom objavio knjigu razgovora, tako da se ta disertacija/knjiga odavna uzima kao vjerodostojan izvor za mnoge kasnije životopise kolumbijskog pisca. Zbog kasnije svađe i razlaza dvojice autora knjiga nije doživjela nova izdanja.

Dijelovi koje ovdje donosimo u prijevodu u izvorniku su popraćeni mnogim komentarima, navodom izvora i sl.; izostavljamo ih namjerno jer držimo da opterećen njima tekst ne bi bilo moguće predstaviti u danom mediju. Iz istog razloga je nekoliko rečenica prevedeno slobodnije nego bismo to učinili da je posrijedi prijevod cijele knjige.

Sa španjolskoga prevela Mirjana Polić-Bobić