Čudesna pripovijest uobrazilje

Nedavno izašla knjiga Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza nedvojbeno je najvažnije od svih djela koja je do sada objavio mladi kolumbijski pisac. Najnovije je svjedočanstvo o trenutnoj živosti latinskoameričke pripovjedne proze, što su posljednjih mjeseci potvrđivali i toliko različiti naslovi poput Raja Kubanca Lezame Lime, Štenaca Peruanca Vargasa Llose i Tri tužna tigra Kubanca Cabrere Infantea.

Sto godina samoće na prvi se pogled razilazi od navedenih djela jezikom i strukturom. Za razliku od krajnje dijalektalnog eksperimentiranja Vargasa i Cabrere, te njemu vrlo svojstvene složenosti Lezame, García Márquez i dalje je izravan i jasan. Ne teži upotrebi lokalnog govora ni iskušavanju novih tehnika, već preciznosti i jasnoći. U strukturalnom smislu njegov se roman ne oslanja previše na književne postupke koji su označili prekid s tradicijom, karakteristične za pojedine dijelove pripovjedne proze zapadnoga kruga 20. stoljeća. Zapravo, narativna tehnika primijenjena u Sto godina samoće više podsjeća na Tisuću i jednu noć nego na bilo koje drugo djelo koje mu je prethodilo. Ili pak na viteške romane, kako je zapazio Vargas Llosa. Konačno, roman priziva takvu književnu tradiciju gdje ono bitno čine moć nagovora i čudesnost pripovijedanih događaja, njihova jednostavna snaga vizualnog predmeta. Stoga, u određenom smislu, Sto godina samoće povratak je pripovjednoj prozi uobrazilje. Taj je roman prva potpuna kronika Maconda koja pružajući ključ zatvara ciklus o tom izmaštanom mjestu, otvoren 1955. prvim djelom Garcíje Márqueza. To je ujedno i stilski najsavršenija autorova knjiga, koja najbolje prikazuje njegovu stvaralačku sposobnost.

Prvo izdanje romana u Španjolskoj

Sto godina samoće priča je o obitelji Buendía, koja obuhvaća cijelo stoljeće, te o rađanju, vrhuncu razvoja i izumiranju mjestašca Maconda, koje je osnovao starješina spomenute porodice. Opasnost da se upadne u vrstu romana koji na romantičan način opisuje narodne običaje, i koja prijeti pripovjedalaštvu koje se oslanja na autohtoni element poput onoga Garcíje Márqueza, zaobiđena je u prvom redu uporabom magičnih oblika određene američke mitologije, slijedeći pritom donekle jednu od ključnih misli Aleja Carpentiera. Svijet prikazan u Sto godina samoće magičan je svijet smješten na ničijoj zemlji kamo pritječu razne legende. Anakronizmi, dvoznačne situacije, mračni dijelovi, neobjašnjive proizvoljnosti, sve su to čari ovoga svijeta, kao da se radi o nekoj priči iz prošlih vremena koja je do nas stigla izmijenjena usmenom predajom. Radnja ne dopušta predah: obuzetim ritmom, gotovo kružnim, događaji se izmjenjuju, moglo bi se reći da nasilu istiskuju jedan drugi, u svakom trenu neočekivani i neobični. Unatoč raznovrsnosti narativnoga postupka neosporan je Faulknerov pečat u toj obiteljskoj sagi varljive grubosti. Kao i u slučaju sjevernoameričkog pisca, česta nasilja u pripovijedanju smjeraju na učinak dramatičnog zanosa te tako ispunjavaju svoju ulogu: u jednom ekstremnom, drevnom, prvotnom svijetu jedino je moguća tragedija i njezina okrutna jednostavnost. Ali za razliku od Faulknera, García Márquez u Sto godina samoće ne ostavlja ništa nedovršeno. Natprirodni ili ne, događaji se nadopunjuju, nadovezuju jedan na drugi i na kraju knjige sve se uređuje u konačnu građevinu, možda čak i na odveć savršen način.

Sto godina samoće stoga se otvara prema bogatijem i temeljitijem svijetu od onoga koji se tek nazirao u prijašnjim knjigama Garcíje Márqueza, koji unatraške rasvjetljuje. Zato ne čudi da autor tim romanom smatra dovršenom i zatvorenom jednu etapu svojega književnog opusa. Time se upotpunjuje jedan jedinstveni ciklus romana unutar hispanskoameričke pripovjedne proze. García Márquez ovdje na trenutke dohvaća istinsku epsku snagu: ton pripovijedanja koji mitski odzvanja oko rodoslovlja hodočašća, ratova, ljubavi, utemeljenja, iluzija i mržnji neosporno je postignut u Sto godina samoće. Kontrast između primitivne okrutnosti pojedinih ulomaka i bliješteće opsjene drugih, pridaje radnji djela nestvarno ozračje, kao u nekoj vrsti tragične bajke.

Izjavama koje su prethodile prvom izdanju njegova romana García Márquez najavio je kako će on izići nadopunjen kronološkom tablicom događaja te rodoslovljem glavnih likova, članova obitelji Buendía. Tu se poslužio primjerom nekih izdanja pisaca poput Faulknera i Prousta, iz istih razloga: zbrka koju u čitatelja može prouzročiti široko razdoblje obuhvaćeno u djelu te identična imena likova u različitim naraštajima pojedine obitelji. Izdanje koje je konačno objavljeno sadrži najavljene tablice, i doista, dospjevši do polovice romana, čitatelj će neprestano pronalaziti teškoće u praćenju priče. S druge pak strane, neosporno je da će se uz povišenu pažnju te poteškoće svladati te da uostalom i nije nužno u svakom trenu imati na pameti cjelinu radnje da bi se uživalo u privlačnosti dogodovština.

Ako je istina da se polet neke književnosti mjeri njezinom raznovrsnošću, što se čini razumnim pretpostaviti, onda je suvremena latinskoamerička pripovjedna proza iznova potvrdila opravdanost njezina rastućeg svjetskog širenja. Ostavljajući po strani raznolikost zasluga i stilova, pojava Sto godina samoće pridodaje (uz već spomenuta djela Lezame, Vargasa i Cabrere, ili ona Cortázara, Fuentesa, Carpentiera itd.) novi naslov popisu važnih romana objavljenih u prekomorskim zemljama, u usporedbi sa španjolskom poluotočnom pripovjednom prozom unutar istog razdoblja.

Sa španjolskog preveo Matija Janeš

(Objavljeno u španjolskom časopisu Destino, br. 1575, 14. listopada 1967)