Čak šest praizvedbi

Prošla baletna sezona bila je neobično plodna: u manje od dva mjeseca – od 12. ožujka do 5. svibnja – zbilo se čak pet praizvedbi, dvije od njih u okviru Muzičkog biennala Zagreb. No i tri djela nastala izvan Biennala, Diskretni šarm buržoazije skladatelja Marjana Nećaka te koreografa i redatelja Staše Zurovca prema motivima istoimenoga filma Luisa Buńuela, i Blue Butterfly na glazbu sastava Molto Cortese u obliku koreografske radionice, u Rijeci, te Breza Veseljka Barešića, u neoklasičnoj koreografiji Dinka Bogdanića, u zagrebačkoj Komediji, bila bi prikladna i lako su se mogla naći u bijenalskom programu.

Prizor iz baleta Air

Biennale je predstavio psihološki balet o napetostima, strahu i agresiji Zovem se Nitko Frane Đurovića, u koreografiji Massimiliana Volpinija, u Varaždinu, i Air Krešimira Seletkovića, u koreografiji Martina Müllera, u zagrebačkom HNK-u. Sva ta djela donose raznoliku tematsku i glazbenu paletu. U bijenalskim predstavama nije nedostajalo elektroničke glazbe. Đurović je uspio izraziti neugodnu pulsaciju straha i klaustrofobičnost uznemirene psihe, a Seletković je spojio elektroničku s komorno-orkestralnom glazbom u izvedbi asambla Cantus. Marjan Nećak ovladao je, na zasadama minimalizma, sastavom cjelovitoga simfonijskog orkestra. Suvremenijih suzvučja nija nedostajalo ni kod Veseljka Barešića u Brezi, u osebujnu spoju s mjuzikalskim idiomom, pjevanim dionicama i narodnim motivima, uz neodoljivi hibrid, broj Turopoljski tango. Sva djela bila su dobro glazbeno i koreografski zamišljena u strukturi, slijedu zakonitosti glazbe za kazalište, rasporedu prizora, smjenjivanju raznolikih ugođaja i doziranju dramatičnosti.

Tematski, Diskretni šarm buržoazije slijedi poznati Buńuelov nadrealistički filmski predložak u prepletanju stvarnosti i snova, propitivanju potisnutih tajnih želja te kritici i podsmijehu tzv. visokog društva. I Barešić nalazi motive za svoju Brezu u Babajinu filmu, ali on ekstrahira lik Janice, uzdižući ga na simboličku razinu. Uz Foretićevu operu Maršal to je još jedan primjer sineastičkog nadahnuća suvremenih glazbenoscenskih autora. Isti pravac modernoga baletnog izraza, ali manje uspješno, provodi izraelski koreograf Rami Be’er u predstavi Dodir prikazanoj na gostovanju Splitskog baleta u Zagrebu pri kraju sezone.

Splitski balet postavio je na početku sezone, u okruženju igre tko-će-biti-intendant, Adamovu Giselle, u koreografiji Aivarsa Leimanisa, i tako uspješno prebrodio tu krizu. U studenome je nastavio, petu sezonu zaredom, gostovanja u Italiji. Trinaest puta izveo je Don Quijotea i Orašara u sedam gradova Sicilije i južne Italije, kojom prigodom ih je vidjelo oko 14.000 gledatelja. Zagrebački balet gostovao je u Modeni s Orašarom. Vidi se kako su za rijetka inozemna gostovanja zanimljiva isključivo djela baletne klasike.

Splitska Giselle bila je jedina predstavnica klasičnog repertoara prošle sezone. Doduše, u zagrebačkoj Večeri tri baleta, s trima stilski različitim djelima, našao se klasični divertisman Paquita Mariusa Petipaa. Barokni koncert (Concerto barocco) Georga Balanchinea, Pet tanga Hansa Van Manena i Paquita imali su zajedničku poveznicu apstraktnog plesa, a Van Manen tom je prigodom prvi put izveden u Hrvatskoj.

Jubilarna 150. sezona zagrebačkoga HNK-a bila je najslabija upravo u baletu. I tu se iskazao neobičan pogled na obljetnicu koji prednost daje modernom baletu nad klasičnim repertoarom na kojemu je nastao, stasao i razvio se zagrebački baletni ansambl. Prva prošlosezonska premijera, također praizvedba, Tišina mog šuma, povjerena je obećavajućem, ali nedovoljno afirmiranom mladom koreografu Leu Mujiću. Na repertoaru nema Đavla u selu Frana Lhotke, a kamoli kojega drugog djela domaće baštine. Nije li obljetnička sezona, u kojoj se obilježava i 135 godina hrvatskog baleta, mogla i morala biti povod za antologiju hrvatske koreografije? Nisu li djela Lhotke, Baranovića i Gotovca za baletnu pozornicu naša izvorna vrijednost kojom bismo se trebali istaknuti na vratima ulaska u Europsku Uniju? Sviđalo se nekome ili ne, Ero s onoga svijeta i Đavo u selu još su ona rijetka djela po kojima smo prepoznatljivi (i zanimljivi) u svijetu. Hoćemo li se doista na dinamičnoj europskoj plesnoj sceni istaknuti ostvarenjima mladoga koreografa koji se iskazuje kao Kylianov i Forsytheov epigon? Kako će se djela iz domaće baštine podvrgnuti novim pogledima, promišljanjima i načinima postavljanja ako se uopće ne izvode?

Vrhunac sezone bio je na njezinu početku – gala koncert ruskih baletnih solista iz moskovskog Boljšoj teatra i sanktpeterburškog Marijinskog teatra, u okviru Dana ruske duhovne kulture u Republici Hrvatskoj. Iako je održan u zagrebačkom HNK-u, organizacijski s njim nije imao veze, pa je tako parada i svečanost vrhunskoga plesnog umijeća protekla mimo slavljeničke obljetnice.