Zadah rimske vučice

Povodom sjednice članova talijanske

udruge Slobodna općina Pula u egzilu

održane 17. lipnja 2011. prvi put u Puli,

ali bez hrvatske zastave!

Kako se veselio „dječjem kutiću“ u subotnjem broju dnevnika Novo doba! Raznosila ga večerom suhonjava pogrbljena starica. Onda, sjetne kišne večeri, zamijeti otisnutu fotografiju djevojčice Kristine spašene negdje na sjevernom Atlantiku. Prekooceanski parobrod na kojem je s roditeljima plovila put Sjeverne Amerike torpedirala je njemačka podmornica. Spasili je pukim čudom s desetak preživjelih brodolomaca. Na njenom uplašenom licu bile su vidljive tamne naftne mrlje. Ta novinska fotografija njegove vršnjakinje uvelike ga je uzbudila. Često je snivao Kristinu. U olujnim noćima, bježao je s njom u krhkoj gondoli ispred crne jeguljaste podmornice. Netko bi pucao za njima: harpun bi pogodio lađicu i neumoljivo je privlačio. Prelijevali ih visoki valovi... Budio se znojan, a srce mu ludo lupalo.

Nakon potpisivanja Rimskih ugovora Talijani po ulicama Splita crtaju siluete Mussolinijeve glave s kacigom

Uskoro je otac bio mobiliziran. Vratio se poslije tjedan dana i kazao da je za njega rat završio. Pričao mu o prastarom protuzrakoplovnom mitraljezu koji se hladio morskom vodom! Njime su trebali braniti rasklopni trogirski most. Ali, kad su otvorili sanduke, umjesto streljiva našli su marmeladu! Otac je upotrijebio njemu dotad nepoznatu riječ: sabotaža. Kući je donio pet-šest kilograma tih „marmeladnih cigla“. Također i teški vojnički šinjel te deku s utkanom trobojnicom na rubovima. K tome i par cokula potkovanih čavlima, debeli kožnati opasač, mali ruksak i aluminijsku čuturicu. Idućih ratnih godina od šinjela i deke – sukno obojiše tamnomodro – skrojiše mu dolamicu i zimski kaput.

Zgrada na Bačvicama gdje je bio smješten talijanski konzulat

Na Cvjetnicu 1941. rano ujutro probudi ih isprekidano zavijanje sirena. Čula se i potmula huka zrakoplova. Onako bunovan izjuri s ocem na balkon. Sred vedra neba visoko nad splitskom lukom lebdjele tri letjelice talijanskih oznaka. Odjednom ispuste nekoliko duguljastih crnih predmeta. Ubrzo, prvi put u životu, začuje prasak snažnih eksplozija. Uznemireni susjedi provirili na prozore, a djeca se rastrčala ulicom vičući:

„Rat! Raaat! Počeo je raaat!“

Dolazak Talijana

Četiri dana poslije pronio se glas da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Iako tada nije shvaćao što to točno znači, pamti da je veliko veselje obuzelo ukućane i neke od susjeda. Međutim, poslije pet-šest dana, umjesto očekivane hrvatske vojske i Nijemaca, počeše pristizati talijanske postrojbe. Nizale se kolone kamiona i kamiončića tankih kotača u pratnji pokojeg manjeg tenka. Odredi na krhkim biciklima tankih kotača s punim gumama bez zračnica izazivali su opći podsmijeh. Pedale je trebalo neprekidno okretati, pa bi na nizbrdici vojnici podigli stopala na male prečke podno upravljača. Vozili su ih oni s crnim perjem na kacigama, takozvani beršaljeri. Novopridošli vojnici u zelenkastim odorama, odreda niska rasta, osim po štavljenoj koži i znoju „zaudarahu“ na briljantin. Časnici i po kolonjskoj vodi. Kose im se sjajile kao ulaštene. Oni s napoleonskim šeširom – carabinieri – bili su višega rasta. Šetali bi po dvojica-trojica i motrili uokolo. Ulijevali su strah, ali su se i sami plašili. Jedne večeri dok je s ocem virkao iza zatvorenih prozorskih rebrenica, od srca se nasmijao. Kad je patrolni dvojac stigao pod uličnu svjetiljku, naglo se okrenu, strgnu s ramena kratke puške i zauzmu stav za paljbu. Valjda su se bili prepali vlastitih sjena!

Tih je dana prvi put čuo riječi: okupacija i coprifuogo (redarstveni sat). Već drugoga tjedna, osim dviju srebrom okovanih kubura i nekoliko dužih kuhinjskih noževa, kao „ubojito hladno oružje“ morali su predati i elegantni crni štap koji je krio oštrobridi bodež. Bila je to draga uspomena na djeda. Oduzeli su im i radioaparat His Master Voice koji je na polukružnom ekranu umjesto naziva postaja imao brojčanik. (Poslije kapitulacije Italije, unatoč urednoj potvrdi, nisu ga dobili natrag!) Već po zalasku sunca nije se smjelo van kuće. Duge su večeri kratili raznoraznim društvenim igrama (Čovječe ne ljuti se, Gioco dell’Oca, Monopoli) kartama i šahom... Novo doba zamijenile su novine San Marco, zatim Popolo di Spalato, ali one nisu imale njemu drag „dječji kutić“.

Školska se godina bližila kraju. Iz čitanke su morali istrgnuti obojenu sliku mladoga kralja Perice. Premda su treći razred uglavnom odslušali u bivšoj državi, ipak su im podijeljene dvojezične svjedodžbe (Attestato) s nadnevkom: Spalato, 30 guigno 1941 – XIX. Učiteljica im pojasnila da dodatak označen rimskim brojevima bilježi broj godina od početka fašističke ere! Osobno ime još mu je glasilo hrvatski.

Krv u veži

Stizalo je ljeto. Njegova se obitelj i doslovno osjećala „okupiranom“. U stan ispod njihova, na prvom katu, iz kojeg se prošlog proljeća odselila u Beograd obitelj jugoslavenskog kraljevskog oficira, uselio se Siciljanac consigliere Scrivano, zaposlen u prefekturi. Imao je ženu, dvoje djece i guvernantu-ljubavnicu. Otpočetka su ga prozvali signor Gobbetto: lijevu lopaticu krasila mu poprilična grba. Izgleda da je obožavao kasne večere, čak iza ponoći! Kroz prozorske kapke dopirahu u njihov posni stan izazovni mirisi dobro začinjenih paštašuta. Noću se ponekad čula i nerazumljiva prepirka, pričalo se da Gobbetto spava u zajedničkom krevetu s obje žene...

Nagluha samica iz prizemlja – zvali su je Njemica, a zapravo je bila Bečanka, udovica uglednoga splitskog liječnika – preselila se s pudlicom Lumpijem u susjedstvo. Svoj meblirani stan unajmila je pristiglom mornaričkom časniku neženji, pa se na vratima pojavila oveća mjedena tablica: Salvatore Pesce – Comandante. Simpatični pobočnik Gino, rodom iz okolice Livorna, često je navraćao k njima tobože posuditi neku kuhinjsku potrepštinu, a zapravo je želio porazgovarati. Očito mu nije bilo do rata, a fašiste je mrzio. Jedne se večeri Gino zapričao dokasna. Tiho je napustio njihov stan i spustio se niz stubište. Poslije nekoliko minuta iznenadi ih zvonjava. Protrnuli su... Pred vratima stajaše Gobbetto: u jednoj je ruci držao veliku džepnu svjetiljku, a u drugoj prekrasan kromirani revolver. Veoma stroga lica upita nije li netko izišao iz njihova stana. Pošto ih je Gino bio zamolio da nikome ne spominju večernje posjete, otac odgovori niječno. Gobbetto se uzvrpolji, pozove oca neka pođe s njime provjeriti ne skriva li se netko na tavanu. Uporno je ponavljao da je čuo korake te da osoba nije mogla ispariti, budući se glavna kućna vrata zaključavahu s prvim mrakom. Naravno, gore nije bilo nikoga...

Jedne druge noći probudi ih huka kamiona. Vireći kroz rebrenice primijete kako dvojica mornara unose u kućnu vežu nekakav oduži predmet omotan šatorskim krilom. Sutradan kad je rano odlazio po kruh, na dvorišnom pristupu i stepenicama što vode u podrum, uoči sasušene kapljice krvi. Vratio se sav uzbuđen vičući:

„Nekoga su ubili! Dolje ima krvi!“

Sve se razjasnilo oko jedanaeste ure, kad je Gino došao posuditi škrovadu! Prošle su noći mornari dopremili signor comandantu na dar polutku mladog brava, skromni dio plijena kaznene ekspedicije sa susjednog otoka! Čak reče da će i njima donijeti lijepu plećku. Ljubazno su odbili. None je uzrujano ponavljala da se za njenim stolom, dok je ona živa, neće jesti bravetina oteta gladnim Bračanima! Za ručkom, dok su uz otvoreni prozor šutljivo gutali ljepljive na vodi skuhane legumine i žvakali suho gorko zelje, iz prizemlja dopirahu omamljujući, davno zaboravljeni mirisi mesnog pečenja...

Doseljenici s Poluotoka stizahu u sve većem broju. U stan na trećem katu zgrade preko puta, uselila se sredovječna gospođa s kćerkicom Silvijom, otprilike njegovom vršnjakinjom. K njima je povremeno navraćao postariji časnik, valjda majčin ljubavnik. Ljepuškasta djevojčica crnih bajamastih očiju i duge valovite tamnosmeđe kose privlačila mu pozornost. Danima se nepovjerljivo promatrahu, poglede obarahu ili ih skretahu u stranu. Sve do onog vrelog srpanjskog predvečerja kad ležaše bolestan od angine. (Ah, te dječačke grlobolje i gadljiva grgljanja otopine hipermangana ili octa razblaženog vodom!) Zamoren vrućicom i prelistavanjem starih stripova, tupo je motrio razigrane čiope što se zalijetahu u otvorena balkonska vrata. Iz susjednog su stana dopirali gramofonski zvuci vedrih talijanskih šlagera. Odjednom u velikom sobnom ogledalu ugleda odraz Silvije naslonjene o prozor. Shvati da i ona može opaziti njega u krevetu. Uspravi se, domahne joj, a ona uzvrati. Zasramljen, hitro se prekrije plahtom strahujući da ne naiđe netko od ukućana. Bila su to nova, dotada nepoznata uzbuđenja...

Iduće školske godine dobili su nove talijanske čitanke s portretima kralja Vittoria Emanuela III. i Ducea Mussolinija. Bile su bogato ilustrirane sličicama dječaka i djevojčica pod crnim fesovima u crnim košuljama, sivim hlačicama/suknjicama te s trobojnom maramom oko vrata, tzv. ballilama. Na jednoj od stranica isticala se njihova zakletva:

„Nel nome di Dio e dell’Italia giuro di eseguire gli ordini del Duce e di servire con tutte le mie forze e, se e necessario, col mio sangue la causa della Rivoluzione fascista...“

(„U ime Boga i Italije prisižem da ću izvršavati Duceove naredbe i da ću svim svojim snagama služiti, ako bude potrebno i vlastitom krvlju, stvar Fašističke revolucije...“ )

Nova je učiteljica govorila isključivo talijanski. Pričala im o nekakvoj rimskoj vučici i dječacima blizancima Romulu i Remu, osnivačima Rima. Na kraju IV. razreda dobio je svjedodžbu: Attestato scolastico, Spalato, il 30 giugno 1942. – XX. Ime su mu prekrstili: postao je Francesco, otac mu Giovanni, majka Anna.

„Ovdje vlada Rim!“

Naglo je sazrijevao, a njegovi ukućani postajahu sve zabrinutiji, očito su strahovali od mogućih pretresa i uhićenja. Govorilo se da su najopasniji oni odjeveni u crno, takozvani questurini. Uhićuju ljude i muče ih. Njihov rođak kada su ga posjetili, nakon što je bio pušten iz zatvora, pričao im je da zatvorenicima daju piti naftu i ricinus. Te da ih svirepo muče. Neki su umirali pod udarcima. Tako je stradao i gospodin Gamulin, profesor Realne gimnazije koji je na dan prve godišnjice okupacije rekao đacima da se ne bi trebali smijati, već da bi trebali plakati. Jedan ga je vrli učenik prijavio. Uhapsili su ga iste večeri i dotukli u zahodu Questure. Službeno su priopćili da ga je pogodila srčana kap.

Mnogo je sugrađana bilo internirano na daleke otoke Lipare. Sa strahom osluškivaše noću šum automobilskih motora. Uhićenja su obično obavljali u sitne sate. Često se čuo plač s nekog od zamračenih stubišta susjedstva.

Na jesen 1942, poslije položenog prijemnog ispita, upisao je prvi razred Klasične gimnazije. Svakoga jutra u atriju, na početku stubišta, dočekivao ih je preside (upravitelj) visoko uzdignute ruke. U prolazu svi su morali uzvratiti romanamente. Tko ne bi, bivao je vraćen. Upornost se znala kažnjavati pljuskama. U prijevodu na hrvatski jezik priopćili su im govor koji je guverner Dalmacije Bastianini uputio 12. travnja 1942. „ai giovani della Dalmazia”:

„Mi im utjeravamo u glavu ono što su tisućljeća civilizacije dala našoj kulturi; ako oni odbijaju prihvatiti, nećemo ih silom zadržavati ni u školi, ni u kući; široko ćemo rastvoriti vrata naših granica i pustiti neka odu oni koji ne žele ili se ne osjećaju dostojnima te povlastice. Nije naš običaj silovati savjesti (sic!) niti nam je potrebno proizvoditi papirnate ili ukrućene Talijane. Onome tko ne želi da mu se duh napaja na bistrim izvorima Virgila, Horacija i Dantea, onome kome je poniženje biti dijelom zajednice koja je dala Voltu i Marconija, Petrarcu i D’Annunzija, Michelangela i Rafaela, Sv. Franju i Sv. Benedikta, jedino preostaje da što kraćim putem krene na granicu. Ovdje vlada Rim, njegov jezik, njegova znanost, njegov moral – vratio se naoružani Lav Svetoga Marka!“

Strah se sve to više zavlačio pod kožu. Najviše je muke imao s gimnastikom. Taj su predmet predavali dvojica gorljivih fašista Scarpati i Bocco. (Jedan od njih potegao je upaljačem u glavu druga mu, sina kipara Meštrovića dok još nisu bili napustili Split.) Tjerali su ih kao da su vojnici-novaci. Da ne bi bio upućen na popravni ispit, roditelji su morali plaćati repeticije iz gimnastike. Tenete Bocco je uživao ostaviti ga da visi na švedskim ljestvama, tobože da bi očvrsnuo! Ubrzo su počeli hapsiti čak i đake četvrtih razreda gimnazije. Pale su i prve žrtve. Svjedodžba prvog razreda gimnazije bila je naslovljena:

Pagella Scolastica Anno scolastico 1942-1943, Governo della Dalmazia Ministero dell’edu-ca-zione nazionale, R(egia) Scuola Media Ginnasio classico di Spalato.