U potrazi za svojim glazbenim vremenom

U godini u kojoj je Muzički biennale proslavio pola stoljeća postojanja, a Cantus ansambl obilježio svoju desetu obljetnicu, recentna je glazba u koncertnoj praksi grada Zagreba doživjela neočekivan dodatni procvat zahvaljujući trima posve novim pojavama, a to su: koncertni ciklus ansambla Fronesis u Muzeju suvremene umjetnosti (umjetnički voditelj: Mladen Tarbuk), zamašni HR projekt brojnih studenata i nekolicine profesora zagrebačke Muzičke akademije (inicijatorica i mentorica: prof. Katarina Krpan) te Kvartet Klang u kojemu začudno odgovorno muziciraju studentice s iste visokoškolske ustanove. Za razliku od Fronesisa i Kvarteta Klang, zagrebački studenti glazbe svoje su re-produktivne snage u inovativnome HR projektu usmjerili na novija i recentna ostvarenja isključivo hrvatske glazbe. Ako je suditi po njihovim tek jednogodišnjim, ali zavidnim izvođačkim i autorskim dosezima, onda već sada možemo reći kako hrvatska glazbena sadašnjost ima osiguranu pouzdanu budućnost! Čitateljima Vijenca HR projekt predstavljamo kroz razgovor s njegovom utemeljiteljicom, pijanisticom Katarinom Krpan, što ćemo dodatno potkrijepiti razmišljanjima skladatelja Mladena Tarbuka i studentice druge godine kompozicije Sare Glojnarić.

Mladi glazbenici kod predsjednika Josipovića

Prije godinu dana započeli ste s mladim pijanistima HR projekt, koji se poput zaraze ubrzo proširio među studentima gotovo svih odsjeka Muzičke akademije u Zagrebu; kako je recentna hrvatska glazba dospjela u fokus tih mladih muzičara?

HR projekt svoj je prvi koncert imao u Zadru, u okviru koncertne sezone, krajem lipnja 2010. Uslijedili su koncerti u okviru Međunarodne glazbene tribine u Opatiji, Koncerta s Predsjednikom u Predsjedničkim dvorima, koncerta pod naslovom HR projekt - Code:New na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u glazbenoj sezoni u Galeriji Prica u Samoboru te u okviru posebnog programa Muzičkog biennala. Na tim je koncertima sudjelovalo pedesetak studenata s raznih odsjeka Muzičke akademije, koji su predstavili tridesetak hrvatskih skladatelja, odnosno njihovih djela nastalih u razdoblju od 1950. godine do danas.

Katarina Krpan

Pretpostavljam da ste HR-projekt pokrenuli zato jer se niste mogli pomiriti s notornom činjenicom da se recentna hrvatska glazba u nastavnim programima Muzičke akademije tek nevoljko tretirala kao „nametnuta“ obveza u programima godišnjih ispita?! Može li se visokoškolska glazbena naobrazba smatrati cjelovitom bez vjerodostojnog uvida u suvremeno stvaralaštvo; uostalom, od vremena renesanse pa sve do kraja 19. stoljeća izvođači su prvenstveno bili okupirani izvođenjem djela svojih suvremenika, od toga su i živjeli.

U svojim počecima HR projekt nije bio zamišljen tako ambiciozno, nego je to, prije svega, bio pokušaj približavanja hrvatske glazbe studentima u mojoj klasi. Ideja za pokretanje takve inicijative rodila se iz spoznaje da se studenti tijekom studija nedovoljno bave hrvatskom glazbom, osobito suvremenom, jer su djela naših skladatelja godinama bila percipirana tek kao „nužno zlo“ godišnjih ispita. Na instrumentalnim katedrama, ali i na odsjeku za kompoziciju, neprestano se smjenjuju generacije studenata, pri čemu akutni izostanak međusobne umjetničke komunikacije postaje sve pogubniji: naime, fundus repertoarnih nepoznanica rapidno se povećava jer stalno nastaju nove hrvatske skladbe s kojima se u nastavi gotovo nitko sustavno ne bavi.

Vaša je inicijativa iznenađujuće poticajno djelovala poglavito na studente klavira, a potom i na njihove kolege s drugih odsjeka…

S obzirom da se „dobar glas daleko čuje“ postupno je i među studentima drugih klasa klavirskog odjela raslo zanimanje za djela naših autora. Iako je u proljeće 2010. godine HR projekt primarno pokrenut s pijanističke razine, on je ubrzo pobudio neočekivano veliku pozornost i studenata drugih odsjeka Akademije, pa i nekolicine koncertnih organizatora. Tako se HR projekt ubrzo proširio na nove ideje, koje smo djelomice ostvarili već na ovogodišnjem Muzičkom biennalu i to u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, s kojim upravo dogovaramo naš koncertni ciklus koji bi trebao započeti već ove godine i nastaviti se u narednim sezonama. Pravi cilj HR projekta jest izučavanje skladbi hrvatskih autora i njihovo predstavljanje javnosti; a pored studenata u njemu ponekad sudjeluju i učenici osnovnih te srednjih glazbenih škola. To me posebno veseli, jer pravodobni „prvi koraci“ mogu biti presudni za razvoj cjelovite glazbeničke osobnosti. Za sada smo ugostili učenike klavirskog odjela Glazbene škole Pavla Markovca, a nastojat ćemo uključiti i ostala srednjoškolska glazbena učilišta.

Na koji način odabirete skladbe i kako ih raspodjeljujete među studentima?

U HR projektu neprocjenjiva je pomoć mojih nadasve kompetentnih kolega s Muzičke akademije, skladatelja Krešimira Seletkovića i Mladena Tarbuka. Uz njihove je sugestije, između ostaloga, sačinjen iscrpan popis onih djela koja su doista vrijedna izvođenja, a pritom su i u instruktivnom smislu vrlo korisna za različite stupnjeve napredovanja mladih glazbenika. S toga pozamašnog popisa studenti sami izabiru ona djela prema kojima osjećaju poseban umjetnički afinitet; to je u potpunosti prepušteno njihovoj slobodnoj volji – glazbenim jezikom rečeno: ad libitum. Takva sloboda izbora je i stanovita garancija da će ti mladi ljudi u svladavanje partiture i domišljenost svoje interpretacije uložiti primjeren trud i entuzijazam, što su preduvjeti za iole vjerodostojan rezultat. Ovdje posebno moram naglasiti kako se studenti za svoje koncertne izvedbe pripremaju uz savjetodavnu podršku samih skladatelja, autora odabranih skladbi. Ta izravna suradnja između autora i mladih interpreta jest ono na čemu u HR projektu posebno inzistiramo; za pravo nam daje bjelodana činjenica da se iz takve nasušno potrebne interakcije kroz vrlo kratko vrijeme „izrodilo“ nekoliko novih djela, a zapravo se sve to tek sada zahuktava na onaj pravi način…

Ova sjajna glazbena priča, nazovimo je „Svirajmo hrvatsko!“, događa se na još jednoj neuobičajenoj razini, jer mladi su izvođači najednom „bacili oko“ i na partiture svojih studentskih kolega s odsjeka za kompoziciju?!

Tako je. Unutar HR projekta djeluje i Code:New; to je inicijativa koju smo nazvali „Studenti za studente“. Posrijedi je neposredna suradnja studenata kompozicije i njihovih izvođača, vršnjaka s drugih odsjeka Akademije, pri čemu se cijeli proces odvija pod jako korisnim nadzorom njihovih mentora. Code:New na neki način prethodi svemu onome što se kasnije događa u HR projektu. U njemu studenti stječu prva iskustva pripremanja i sviranja suvremenih partitura te zajedno s kolegama i mentorima aktivno sudjeluju u kreiranju novih djela. Taj jako važan dio projekta vrlo uspješno vodi Sara Glojnarić, studentica druge godine na odsjeku za kompoziciju, pa bi bilo dobro da i ona kaže ponešto o tome.

Svim sudionicima HR projekta iskreno čestitamo na Rektorovoj nagradi; je li vas zateklo to priznanje?

Jako nas je zatekla i još više obradovala kako Rektorova nagrada tako i ovo nastojanje Vijenca da upozna hrvatsku kulturnu javnost s onime što mi tako zdušno zajednički radimo. Dakako, sudionici HR projekta potpuno su svjesni žalosne činjenice da je hrvatska recentna glazba – za razliku od naše suvremene književnosti i likovne umjetnosti – tek rijetkim pojedincima doista interesantna. Moram ovdje reći: ni jedno suvremeno umjetničko djelo ne možete zavoljeti ako se ne potrudite da ga najprije sami temeljito upoznate; tek tada svoje znanje o djelu i fascinaciju možete prenositi slušateljima, koji bi također trebali biti prethodno senzibilizirani. Iako nam u našim nastojanjima uvelike odmaže ignorantski stav većine hrvatskih medija, mi zasigurno nećemo posustati – naš je cilj obasjanost glazbom, a ne svjetlima pozornice!

PRIREDIO ZLATKO MADŽAR

* * * * * * * * * * * * *

O HR Projektu

Svi smo vapili za daškom svježeg vjetra!

Projekt Code:New jedan je od modula HR Projekta, a bavi se suradnjom studenata kompozicije i studenata drugih odsjeka Muzičke akademije. Nisam očekivala da će već na prvome koncertu odaziv studenata klavira ali i publike biti tako velik... Pokazalo se da su na Akademiji neki novi ljudi, tradicijom neopterećeni glazbeni znatiželjnici poneseni novim idejama; mladi ljudi koji su naprosto vapili za daškom svježeg vjetra... Trenutno pripremamo dva koncerta na kojima bismo htjeli izvesti orkestralne skladbe svih studenata kompozicije, a u suradnji s kolegama s Akademije dramskih umjetnosti spremamo glazbeno-scenski projekt koji bi se trebao ostvariti u Muzeju suvremene umjetnosti, ali ni na tome nećemo stati – među nama sve naprosto pršti od novih ideja! Mi studenti nevjerojatno uživamo u svemu ovome što je napokon preraslo u pravo umjetničko zajedništvo, a pritom od nekolicine naših profesora sada dobivamo i ono što nije bilo moguće strpati ni u jedan nastavni program. Dakako, odreda smo zahvalni profesorici Krpan, jer bez njezine goleme pokretačke energije ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

SARA GLOJNARIĆ, studentica na odsjeku za kompoziciju

Prostore slobode otkrivamo samo kad smo mladi i znatiželjni

Bilo je to u sparno proljeće prošle godine, sasvim različito od ovog kišnog lipnja (ne mogu vjerovati da je od tada proteklo tako malo!), sve se tad činilo bezvoljnije i ravnodušnije nego danas. Katarina me je nazvala i podsjetila na kompoziciju koju sam pred desetak ljeta u znamen smrti jednog Vlade posvetio drugom Vladi:

– Što kažeš da Za Vladu svira neka studentica? Ne bi li to bilo super? – zacvrkuta Katarina preko telefona.

Ovo me je sasvim iznenadilo: Kakav student? Čiji student? Muzičke akademije u Zagrebu? Da svira neku suvremenu kompoziciju? Pa još moju?

Odmah sam sirotu Katarinu stao gnjaviti s pojedinostima: Koja studentica? Kojom prigodom? U kojem prostoru? Kojem gradu? Na kojem klaviru? Što još stoji na programu? Tko sve nastupa?

I tako su se polako promolili osnovni obrisi HR projekta, koji je Katarina od samog začetka mudro osmislila: studenti klavira uvježbavaju i javno izvode muziku suvremenih hrvatskih skladatelja; potom, studenti zagrebačke Muzičke akademije izvode hrvatsku muziku; konačno, razni izvođači (pa i stranci) izvode hrvatsku muziku.

Ovako jednostavno sročen projekt nije, dakako, do dana današnjeg dobio nikakvu i ničiju sustavnu potporu. Ipak, ne bi bilo primjereno da nekakvo hrvatsko ministarstvo podržava izvedbe nekakvih slabo-izraženo-hrvatskih skladatelja. Niti na samoj nam dičnoj ustanovi stoljetne tradicije nitko nije zastao osupnut ovakvim idejama. Kad pogledate programe diplomskih koncerata studenata raznih instrumentalnih odjela lako možete zapaziti da im je ura zastala prije stotinjak godina (uz časnu iznimku ponekog puhača). Osobito su nam tipkaći instrumenti ostali na tipkanju Liszta i Chopina, nimalo ne mareći za suvremenija otipkavanja.

Ali, Katarina nije klonula duhom. Vjerujem da se od ovih bunovnih zabluda branila oduševljenjem studenata koji su svirajući hrvatsku suvremenu muziku otkrivali neslućene prostore suvremene muzike općenito. A to su prostori slobode, prostori koje osvajamo samo kad smo mladi i znatiželjni. Uhu nesviklu na Debussyja sigurno je bilo šokantno družiti se s jučer napisanim i zamišljenim zvukom. No šok uzrokuje redefiniciju, prevrednovanje svih vrijednosti, to je istinski pokretač intimnih promjena. I kako možemo promijeniti svoju okolinu, a da se ponajprije sami ne promijenimo?

Dogodilo se ono najnevjerojatnije: u godini beznađa, recesije, stagnacije, u rasapu moralnih vrijednosti još-uopće-nedostignutog građanskog poretka, jedan sitni, malešni, neprimjetan, neuočljiv projekt stvara jedino čvrsto tlo na kojem je uopće moguće uspostaviti i uspraviti kulturu jednog naroda – na pravu javnosti, na dostupnosti informacija o njegovim umjetnicima i njihovim djelima.

Jedan dio nas još živih živi u glavama naših mladih izvođača. I to je jedini mogući zalog budućnosti ove nesretne i iskvarene zemlje. Ovdje moram zahvaliti i studentima koji su s velikim zanimanjem, katkada i mukom, prolazili kroz za njih često neprohodan čestar mojih partitura: Katarini Sobočan, Anti Sladoljevu, Tomislavu Vrapcu, Mateju Škreblinu, Ilijani Korać, Marti Šomođi i Ani Lucić. Dakako, ovo je osobna zahvala, svatko od mojih kolega skladatelja bi sigurno rado zahvalio svojim izvođačima. A nadasve, hvala ide Katarini Krpan, koja nije zastala u svojim zamislima spajanja onog što je oduvijek trebalo biti spojeno: pijanista s drugim instrumentalistima ili pjevačima, skladatelja s izvođačima, baštine sa suvremenošću, mladih sa starima, politike s kulturom, da navedemo tek neke od pojmova koji su u većini civiliziranih društava spojeni tradicijom koja je očito kod nas izostala. Stoga vjerujem da je dodjela Rektorove nagrade HR projektu tek prvi znak osvješćivanja naše kulturne javnosti, znak konačnog prepoznavanja vlastitih, prešućivanih vrijednosti.

MLADEN TARBUK, skladatelj i pedagog