Što je Vis nama i što smo mi njemu?

„Što je Vis nama i što smo mi njemu?“ temeljno je pitanje koje se provlači kroz sva 24 razgovora što ih je novinarka i urednica Anči Fabijanović vodila sa zaslužnim Višanima i svojedobno objavljivala u Hrvatskoj zori, časopisu Ogranka Matice hrvatske Vis, a sada sabrana u knjizi naslovljenoj Voljeti Vis. Zbirka razgovora popraćena je uvodnom riječi autorice, predgovorom Dragutina Lučića Luce Čežnja, nemir srca i bliskost i pogovorom Katje Tresić-Pavičić Iz baštine – u budućnost. Među koricama te grafički lijepo oblikovane knjige, što je zasluga grafičkog urednika Zlatka Rebernjaka, našli su se odgovori 26 ljudi (dva su intervjua naime sa po dvoje sugovornika) različite životne dobi, školske naobrazbe i društvenoga statusa: ribara, vinara, književnika, kazalištaraca, glazbenika, viškog župnika, gradonačelnika, povjesničara umjetnosti, kustosa muzeja, liječnika u mirovini, doktora veterine, poduzetnice, ugostitelja, komunikologa i redatelja, srednjoškolskih i sveučilišnih profesora… Dakle, riječ je o sugovornicima različitih životnih iskustava i interesa, svjetonazora i političkih uvjerenja, ali uvijek su to Višani koji su svojim radom ostavili traga u toj sredini, a neki i daleko izvan nje. Čitateljima, s jedne strane, mogu biti zanimljive njihove životne priče, u onoj mjeri u kojoj se otvaraju javnosti, često ispričane lokalnim viškim govorom. S druge strane, tek iz ovog mnoštva različitih, kadšto i sasvim suprotnih, mišljenja okupljenih sada unutar korica jedne knjige može se složiti mozaik, cjelovitija slika o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti stanovnika toga pučinskog otoka, otoka s gotovo 2500 godina urbane povijesti i kulture.

Izbor sugovornika tako raznolikih zanimanja i iskustava omogućuje nam da pojedine aspekte viške zbilje i opće stanje stvari sagledamo u njihovoj složenosti, jer ljudi s kojima Anči Fabijanović razgovara uvijek zapravo govore iz kuta svoje uže profesije ili vlastitih preokupacija. Tako viški župnik don Paulin Bjažević govori o praktičnoj vjerskoj problematici, o stanju kakvo je nekad bilo i o sadašnjim prilikama, o teškoćama u vezi s održavanjem crkava. Bračni par Lenko i Lina Blažević priča o otočnom kazališnom amaterizmu; ravnateljica OŠ Vis, književnica Anela Borčić, govori o aktivnostima Učeničke zadruge Issa i učeničkim istraživanjima lokalne kulturne baštine; komiški ribar i kapetan falkuše Tonko Božanić Gruje, o kojem je Hrvoje Hribar snimio dokumentarac, iznosi čudesne brojke o ulovu ribe u svom 39-godišnjem radnom vijeku profesionalnoga ribara. Boris Čargo, viši kustos Arheološke zbirke i lokaliteta Issa, navodi da je grad Issa dao više od 90 posto svih helenističkih predmeta dosad pronađenih u Hrvatskoj, i da bi uređivanje toga arheološkog parka omogućilo zapošljavanje mnogih Višana i pridonijelo razvoju turizma. Iz razgovora s Anom Linčir (vođenim nekoliko mjeseci prije njezine smrti), dugogodišnjom čelnicom viškoga ogranka MH nakon njezine obnove 1991, doznajemo zanimljive detalje o tom burnom vremenu, te o pokretanju časopisa Hrvatska zora. Jakša Fiamengo, danas najpoznatiji živi pisac potekao s Visa, govori naširoko o svom stvaralaštvu, a na jednome mjestu odlučno kaže o svojoj zavičajnosti: „Bez obzira gdje živio, ja sam doživotni Komižanin…“ U odanosti otoku takvi su, odreda, i svi drugi sugovornici; otuda, uostalom, i naslov knjige, pa i dojam o njezinoj uvjerljivosti čak i onda kad pojedinci kritički govore o nekim pojavama. Tako npr. vinogradar i glazbenik Marko Poduje Veli iskazuje silno ogorčenje zbog lošega statusa poljoprivrednika, ilustrirajući to vlastitim primjerom, a Vis je nekad, napominje, živio od prodaje vina.

U mnogim od ovih razgovora mogu se naći i neki zanimljivi i vrlo poticajni podaci. Književnik i profesor na splitskom Filozofskom fakultetu Joško Božanić, koji projekt falkuše drži svojim životnim projektom, podsjeća tako da je Martin Bogdanović s otoka Biševa prvi čovjek u povijesti koji je za konzervaciju ribe upotrijebio led, da je Komižanin Jakov Kuljiš izmitelj karbidnog ferala za noćni ribolov, da je Vis 1952. imao veći proizvod nego Crna Gora, da je na otoku najstariji arboretum s cijelom šumom jedinstvene vrste rogača u svijetu, i da je kulturni turizam jedina šansa otoka. „Vis je prebogat otok, ali on to još ne zna“, kaže Božanić. „Lokalna vlast mora pokrenuti projekte koji će privući mlade ljude. Nema više tko za nas misliti…“